Konačno rešenje srpskog pitanja

Povratak srpskih izbeglica u Hrvatsku, pogotovo na desetogodišnjicu "Oluje" samo povlači brojna pitanja. Da li je Republika Hrvatska spremna, voljna i sposobna da tim svojim građanima koji se nalaze u izbeglištvu obezbedi osnovne uslove za život. Koliko im može i hoće garantovati bezbednost i tako dalje.

Milorad Pupovac, potpredsednik SDSS:  "Ono što treba jeste osigurati im da se mogu vratiti, da su im kuće dostupne, da su im kuće obnovljene, da budu načisto s tim da neće biti proganjani za nešto za šta nisu krivi i za šta ih se ne može teretiti, ni za kakav ratni zločin koji nisu počinili i da se neće nalaziti na širokim spiskovima optuženih ili osumnjičenih za ratne zločine. I s druge strane, da će imati mogućnost da obnove svoje sredine, ne samo svoje kuće, nego i svoja domaćinstva i svoja sela i svoja mjesta i da nesmetano mogu očekivati participaciju u institucijama vlasti i javnim poslovima."

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor:  "Balans je u tom, odnosno mi sad u situaciji, da će u roku od nekoliko mjeseci, na jesen, doći do paradoksalne situacije u kojoj će kapacitet Hrvatske da primi povratnike biti veći od želje ljudi da se vraća, jer se hrvatski političari nakon što su deset godina u suradnji sa svojim srpskim prijateljima na vlasti držali ljude tamo gdje su ih držali u uvjetima u kojima su ih držali, danas mogu kladiti tako da ih pozovu, a znaju da neće doći. Kao da ja vama kažem - ja imam divnu vilu na Madagaskaru, dođite mi u utorak meni na večeru. Ja vas od srca pozivam, ali mislim, kako ćete vi do Madagaskara doći? A vi ako dođete, ja ću je spremiti. To je ono što se sad dogodilo, sad je situacija takva da vi možete mirno klečati pred njima. Ja mislim da je Mesić u tom pogledu veoma pošteno i iskreno to rekao, ali je situacija takva da su ljudi iznervirani, izhisterizirani svojim iskustvima i propagandom. Drugo, da su živjeli deset godina u okolini koja govori više ili manje istim jezikom, ima dosta sličnosti, mladi ljudi su se povezali, poženili, pozaljubljivali, pronašli poslove, veoma često crno-sivo a ne pravo, ali svejedno, nešto našli i tragedija je još dodatna tomu da želja za povratkom enormno raste među starijim ljudima. Ljudi koji su stariji od 70 do 80 godina, 60 već, imaju samo želju da budu sahranjeni kraj groblja svojih otaca, majki i tako dalje. I to je opet, da budemo sasvim cinični, za Hrvatsku veoma ekonomično -vratite ih, biće tu par godina i umreće. A s druge strane, to je za Hrvatsku tragedija zato što su čitavi djelovi Hrvatske potpuno prazni.

Goran Važić koja je nekad mogla čitavu Dalmaciju hraniti mljekom, danas je stočni fond tamo vrlo upitan i to je interes ovoj državi, Hrvatska inače pati od depopulacije. I kad kažem povratak, vraćaju se stari ljudi, vraćaju se ljudi koji imaju mirovinu, i to znači za desetak godina njih neće biti. Biće onda pitanje, više nije mi u pitanju to koliko će biti Srba u Hrvatskoj. Kad razmišljam o tome, prvo mi je u redu pitanje koliko će biti ljudi na toj zemlji, na toj zemlji koja treba hraniti svoje vlasnike, a naravno i nas druge koji ćemo mjenjati svoj rad za nekakvo mljeko i nekakvu pšenicu."

Ivica Đikić, novinar Feral Tribjuna:  "Problem su po meni dvje stvari, strah ljudi koji se vrate, strah da će im neko baciti bombu, da će ih prebiti, da će ih maltretirati i tako dalje, i to je 30% problema, i druga stvar, strah od toga šta ćete kad dođete u neko selo kod Petrinje, u neko selo kod Knina, u neko selo kod Benkovca. Gračaca ili Obrovca. Šta kad se vi vratite i to se vratite recimo baš u svoju kuću i kuća vam je recimo... možete u njoj živjeti, nije uništena. Što tada kada ste se vratili i kad ste došli u tu svoju kuću i trebate živjeti. Na koji način, ko će vam dati posao? Neće vam dati posao niko zato što nema posla i nemate šta raditi. Od čega ćete živjeti tamo? To vam je perspektiva, ako imate 40 godina, 35 godina, da ne govorim 20 godina, ali 25 godina, vi tamo jednostavno nemate šta raditi, nemate od čega živjeti. Ako nećete živjeti od humanitarne pomoći, a ne mislim baš da je neki ideal vratiti se pa strahovati, za život strahovati, još živeti od humanitarne pomoći. Nekako nije mi... nije baš neki okvir za život idealan. Dakle, ja mislim da su te dvje stvari najrelevantnije, uz birokratske prepreke uz mržnju koja postoji... Ali ove dvje stvari -strah i besperspektivnost života tamo su najvažnije stvari.

B92: Nakon republičkih izbora i koacije koje su napravili HDZ i SDSS stekao se utisak da se u Hrvatskoj politička klima potpuno preokrenula. Međutim, lokalni izbori, naročito pobeda SDSS-a u Kninu pokrenula je čitavu lavinu takozvanog antisrpskog raspoloženja u političkom životu  susedne države.

Milorad Pupovac, potpredsednik SDSS:  " Da smo kojim slučajem mi osvojili tri mandata tamo ne bi bio nikakav problem, ali budući da smo osvojili osam, više nego bilo koja druga stranka, to su neki razumjeli kao crveno zvono za uzbunu. Srbi su tu opet većina i to treba sprečiti, zaustaviti stvaranjem svehrvatskog saveza protiv Srba.  I to je nešto što je rezultat jednog tipa politike, jednog tipa razumjevanja odnosa u Hrvatskoj koji se još uvjek ne može pomiriti sa činjenicom da će to biti prošlost. I da je Knin ne samo hrvatski grad u državnom smislu te rječi, ne samo hrvatski grad u etničkom smislu te rječi, nego da je Knin i srpski grad i da Srbi jednako tako mogu biti dio te vlasti, pa mogu biti i gradonačelnici, ako ih narod izabere. Da netko danas kaže kako u Hrvatskoj Srbin ne može biti predsjednik države, to je naravno razumljiva stvar, ali neka to neko javno kaže. Neka neko javno kaže da jedan građanin Hrvatske samo zato što je srpske nacionalnosti ne može imati jedno od elementarnih ustavnih prava, a to znači biti biran i biti izabran. U Kninu su ljudi posegli za sredstvom da se kaže -možda vi i možete biti birani, možda ih mogu birati, ali mi ćemo zaustaviti efekte toga. To je naravno, ne samo politički štetno, nego je to u osnovi prutuustavno.

Ivica Đikić, novinar Feral Tribjuna: "To je po meni jedini relevantan slučaj o kome se može razgovarati  u vezi sa lokalnim izborima, jer je političku segregaciju Srba u tom slučaju, u slučaju Knina zagovarao najrelevantniji, najodgovorniji političar u državi Ivo Sanader. Knin je slučaj, po meni, čiste političke segregacije Srba, dakle, da se sve stranke Hrvatske, koliko god međusobno bile različite, koliko se god međusobne ne podnosile, su se samo zbog toga što su hrvatske odlučile ujediniri protiv jedna stranke koju su izolirali samo zato što je srpska stranka. Ako to nije politička segregacija, ja ne znam što je."

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor:  "Pozitivno je to u Hrvatskoj što se HDZ kao vladajuća nekadašnja Tuđmanova stranka počeo mjenjati prema centru. Dakle, promjenio je dio nacionalističke retorike i tako dalje. Dapače, u zadnjih nekoliko mjeseci HSP kao radikalno desničarska stranka počeo se značajno i oštro ograđivati od nekih svojih ranijih, moglo bi se reći, proustaških pozicija. I to je za hrvatsku političku scenu dobro, ali to je dobro do toga, da otprilike 15% glasača se više ne smatraju zastupljenim u Parlamentu, oni su desniji od tih dviju stranaka, i oni se osjećaju prinuđenima na ono što zovemo izvanparlamentarno djelovanje. Izvanparlamentarno djelovanje znači organiziranje demonstracija, grafite na kućama, a onda idući korak može biti eksploziv pod neku kuću, pa napad na neku osobu, pa ubojstvo neke osobe. I to se počelo događati."

B92: Pored poziva za povratak, ubistvo u Karinu, prebijanje građana srpske nacionalnosti, natpisi po kafićima 'zabranjeno za Srbe i za pse', nažalost takođe predstavlja realnost za potencijalne povratnike.

Milorad Pupovac, potpredsednik SDSS:  "Jedina točka koja je u tom pogledu usporediva o takvom stanju odnosa između većinskog i manjinskog povratničkog stanovništva je moguća samo usporedba sa Kosovom. I očito je da ni policija, ni sudovi ne završe svoj posao do kraja, ne sankcioniraju one koji to čine i očito je da tamo postoje ljudi koji su iznad zakona i koji ako popiju čašicu više, prvu stvar koju mogu napraviti je sjetiti se da tamo postoji nekoliko povratnika staraca Srba na kojima onda treba se junačiti, treba dokazivati svoje hrvatstvo i treba se svetiti za ono što je učinjeno i ono što nije učinjeno. To više nije pitanje zakona, to je pitanje elementarnoga morala."

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor:   "Oluja je, ja ću reći nažalost, drugi će reći na sreću, za sve političare i sve generacije rješenje srpskog pitanja razorila. To se meni ne sviđa, ali to je činjenica, ja ne mogu zato što se meni ne sviđa činjenice menjati. Srbi su postali nevažna manjina. To nisu ni Srbi ni Hrvati jedno vreme shvatali, sad su shvatili i sad je počelo nekakvo normaliziranje nakon Sanaderove Vlade, jer je ona bila u opoziciji da neke stvari čini koje se Račanova naprosto nije usudila učiniti a mogla je. Danas su Srbi pitanje koje se počelo gubiti iz prvog nivoa važnosti, srećom po Srbe, ja bih rekao. Mi smo imali zadnjih dvje godine nalaze u našem Helsinškom odboru da su Romi manjina koja je pod najvećim pritiskom u Hrvatskoj, a ne više Srbi."

Milorad Pupovac, potpredsednik SDSS: "Za 20 godina sasvim sam siguran ljudi će živjeti tako, znaće ono što treba znati, da će kazati -onih deset godina koje su nam ukrali, koje su otišle u vjetar rata, tih deset godina ipak jesu naše, jer mi smo prošli katarzu, prošli smo suočavanje i ne živimo više ni u strahu, ni u kontroli višega razloga, nego smo se oslobodili od onoga što nas je sputavalo da se možemo jedni s drugima valjano suočiti, neovisno o tome da li smo povratnici ili smo turisti, jesmo li susjedi ili bilo šta drugo. Za 20 godina će hrvatski i srpski odnosi, prostori od rumunjske granice pa do Sutle biti bitno, bitno drugačije uređeni."