Izvor: Index.hr

Autor: {"id":179772,"id_news":714011,"name":"","surname":"Index.hr"}

Ako vas zanima kako izgleda kada istinski avanturisti i zaljubljenici u putovanja proglase rat turističkim agencijama, onda će vas sigurno zaintrigirati priča popularnih Nomada.

Nekoliko mladih ljudi, Borna, Nataša, Kristijan i Maro, odbacilo je teret konvencionalnog života i odlučilo da stvar uzme u svoje ruke i hrvatskim turistima pokaže svet u kojem žive.

Oni zaziru od turističkih zamki, ultrapopularnih lokaliteta i vode vas u srce zemlje koju posećujete.

Možda se nećete moći dičiti slikama koje ima 95 odsto svetskih turista, ali ćete izbliza upoznati svakodnevicu hiljadama kilometara udaljenih ljudi, spavati u njihovim egzotičnim domovima, jesti njihovu tradicionalnu hranu i okušati se u njihovim poslovima.

S nomadima između ostalog imate priliku da iskusite rafting i kampovanje na svetoj nepalskog reci Kali Gandaki, uživate u lepotama Anapurna, istražite nepalsku džunglu, vozite se motorima po Mjanmari, kupate se u čarobnom jezeru pećine Sadar, planinarite po krečnjačkim tornjevima, vozite bicikl među hiljadama hramova, spavate u prašumi, posmatrate majmune i varane, odmarate se na pesku robinzonskih ostrvaca, penjete se na aktivne vulkane, leškarite u vulkanskim đakuzi jezercima i još mnogo mnogo toga.

O tome, i još mnogo čemu drugom razgovarali su novinari portala Index sa Kristijanom Grubišićem, jednim od junaka ove priče...

Kada si odlučio da kreneš drugačijim putem?

"Kao i svi drugi, radio sam i ja u državnoj firmi. Imao sam solidnu platu i idealne uslove za vegetaciju. Mogao sam biti kod kuće svaki dan u 16 ​​sati, preko vikenda leškariti, ali nije to život koji sam hteo. 2008. godine dao sam otkaz i s tadašnjom devojkom pošao na put oko sveta.

Kada sam se vratio počeo sam da radim kao turistički agent. Prvi put sam vodio neku ekipu u Nepalu krajem 2008. Dobio sam listu putnika, ali nažalost uvek bude pojedinaca koji doslovno zalutaju, a tada niko ne uživa.

Tada sam odlučio kako je najbolje da pokušam sve organizovati sam, a evo i principa. Neko se javi da bi išao na primer u Nepal.

Za početak dogovorimo se da odemo na piće. Kroz razgovor se puno toga vidi. Poenta je i da ljudi sami shvate da li nešto mogu ili ne. Otvoreno im kažem šta ih očekuje. Dalje, ukoliko je upoznavanje dobro prošlo, organizujemo druženje cele ekipe koja ide na turu, što je dodatna prilika za eliminaciju.

Nakon svega odemo na Velebit dva dana gde hodamo, dugi treking od pet, šest sati. Tu ljudi shvate mogu li, s tim da ovo organizujemo najmanje dva meseca pre, da stignu ‘nabiti’ kondiciju. Na kraju se dogodi da ja ljude više odgovaram nego nagovaram na odlazak, međutim do sada nisam pogrešio sa procenom. "

Kako sve funkcioniše?

"Napravili smo internet stranu i ljudi su se vrlo brzo počeli javljati. Kada kažem mi, mislim na Bornu, Natašu, Maru i mene. Svi slažu neka svoja putovanja, kako mogu i stignu. Istina, nalazimo se u tom krugu ljudi pa je sve lakše; planinari smo, vodiči, a usmena predaja pokazala se vrlo efikasnom varijantom.

Ljudi koji su s nama bili u Nepalu sada idu u Mjanmaru i tako. Jednostavno im se svidi jer vodimo male grupe od 6 do najviše 12 ljudi. Naravno da bi zarada bila puno veća da nakrcamo ceo autobus, ali to nije poenta.

Na turi se rađaju prijateljstva, ponekad i vrlo dobra. Druga prednost je to što često turu delimo pa napravimo 2 +1 nedelju.

Zeznuto je sa godišnjim odmorima, tako neki idu dve nedelje, a oni koji mogu ostaju još nedelju. U svakom slučaju sve je podložno dogovoru, od termina pa do načina putovanja. Mogu vam ja kupiti kartu, možete preko agencije, ali i sami.

Još jedna vrlo važna stvar, ljude vodimo samo na one destinacije na koje smo bili.

Mnogo agencija to ne radi pa ispadne debakl. Evo sada sam bio mesec dana na Šri Lanki i odlučio da ću za sledeći Uskrs tamo organizovati jedno putovanje. Upoznao sam neke prijatelje, ostvario bitne veze koje će mi pomoć u organizaciji.

S lokalnim vodičima je puno lakše, na ovakvim putovanjima je bolje ne rizikovati, a na posletku neka i oni nešto zarade. "

U svakoj zemlji pronađeš neki manastir u kojem se družiš sa siročićima ...

"Da, čim dođem u neku novu zemlju vrlo brzo pronađem neko sirotište gde ću provoditi deo vremena, to me ispunjava. U Nepalu sam u više navrata kupovao odeću za klince. I danas, pet godina pose, vidim ih u toj istoj odeći.

Kad me ugledaju skaču oko mene od sreće i zahvaljuju mi do neba. Ljudima koje vodim na putovanja savjetujem da ponesu staru odeću, jer ma kako ona nama izgledala za njih je čudesno dobra.

Prošle godine smo im tako kupili plinske boce i šporet, godinu ranije prozore i 750 četkica za zube. Znate, kada tako dugo putuješ siromašnim zemljama i stalno gledaš tu decu, shvatiš kako jednostavno moraš pomoći.

Simpatično je bilo jedne godine kada smo dečici doneli lizalice. Strpali su ih usta zajedno sa folijom is osmehom od uva do uva skakutali. Punih sat vremena skidali smo folije sa lizalica. Jako su slatki, a stvarnost u Mjanmari vrlo je teška.

Prostitucija, otmice, trgovina organima. Jedino što možeš je da se sakriješ u hram. A tamo, neki nikad nisu ni videli belca. Sjajno iskustvo za obe strane. Upravo zbog toga bi preporučio Mjanmaru kao top destinaciju. Netaknuta je, ljudi su divni, gledaju te i diraju kao svetsko čudo ... "

Možeš li s našim čitaocima podeliti neke dogodovštine sa putovanja?

"U Pakistan sam probao četiri puta da uđem, ali nikad me nisu pustili. Probao sam sa motorom preko indijske granice, ali tamo baš niko ne prolazi pa se teško sakriti. Svaki dan je svečano zatvaranje granice u 17 sati, okupi se milion ljudi, upere oružje jedni u druge svađaju se uz povike "Indija", "Pakistan". To je spektakl.

Kako je samo jedan granični prelaz, na isto mesto sam pokušao i za vreme polufinala SP-a u kriketu, Indija - Pakistan. Došao sam na indijsku granicu u indijskom dresu, pustili me, presvukao se u pakistanski, ali opet su me skužili. Jednostavno nemam sreće s tim Pakistanom.

Interesantno, Iran se pokazao kao čista suprotnost. I tamo sam stigao bez vize, a dovoljno je bilo da kažem Branko Ivanković i Zlatko Kranjčar, i prigrlili su me kao svog. Tamo je bilo prekrasno, domaćini te kao stranca maze i maze.

O tim zemljama mediji nam serviraju pogrešnu predstavu. Persijska kultura je neverovatna, da ne govorim da je država sjajno uređena. Teheran tako ima izvrstan metro, ​​a u noćnim autobusima koji idu izuzetnim autoputevima postoje ležajevi, a serviraju večeru i doručak. "

Beta / AP Photo/Gemunu Amarasinghe

Koliko smo shvatili iz tvojih priča, reklo bi se da podstičeš privredu u tim zemljama ...

"Pa gotovo da tako ‘ispada’. Evo nekoliko lepih primera. Dok sam jedne godine lutao jugom Mjanmara, prošao kroz zanimljivu pećinu nakon koje se otvorilo divno jezero. Ugledao sam par ribara, mahnuo im pa su me prevezli preko jezera, kroz drugu pećinu do pirinčanih polja. Bilo je prekrasno.

Sledeće godine odlučio sam da povedem turiste tamo i kad smo stigli odmah su me prepoznali. Sve su nas prevezli, a ja sam im zauzvrat dao nešto love.

Kada smo u sklopu treće ture došli pred to jezero imao sam šta videti . Na jezeru je bilo desetak takvih brodova, samo što nisu imali fiskalnu kasu. Ponudili su nam prevoz, ali sada po mnogo većoj ceni. Pravi su biznismeni.

Slična je situacija bila i s iznajmljivanjem motora. U Mjanmaru naime postoji moto- taksi, ali ne postoji mogućnost iznajmljivanja motora. Pošto sam hteo da moji gosti svi zajedno voze motore sa jednog odredišta na drugo, potrošio sam nekoliko dana kako bi objasnio Mjanmarcima što zapravo želim. Uspeo sam u tome, a kada sam sledeći put došao u grad , u ponudi je bilo na desetine rent a skutera. Čudo!

Određeni broj ljudi smatra vas bezobrazno skupim ...

"Ako im je cena previsoka, neka ne idu, odnosno nek idu solo, postoji mnogo stvari na kojima mogu uštedeti, od prevoza do lošijeg smeštaja. Mi se često koristimo i lokalnim letovima koji su vrlo skupi.

Mogu ja organizovati noćni autobus za 10 evra , ali onda će se svi žaliti da su se pola godišnjeg odmora vozili. A noćni bus u Mjanmaru je najgora stvar na svetu. Čudesno je hladno u njima, a celu noć puštaju na televiziji neki užasno bučan karaoke ili pak sveštenici čitaju svete spise.

Garantovano se ne može spavati pa tako izgubimo i ceo sledeći dan jer ljudi nisu ni za šta nakon tog iskustva. Da ne kažem da sam jednom tako u Mjanmaru za 250 dolara iznajmio privatni automobil da uštedimo na vremenu. Kad ono: pojavio se vozač koji ima jednu ruku i još pritom puši.

Naravno, uspeo se i izgubiti na ulicama grada. Znate, nakon 20 sati autobuskog prevoza, svako će mrzeti organizatora. To nisam heio i zato je cena veća.

Sve što radimo, radimo dobronamerno. Ljudi ne znaju nažalost koliko je sve ovo teško organizovati, koliko pregovora moram obaviti, koliko telefonskih poziva da bi sve proteklo u najboljem redu. Ko misli da ćemo se obogatiti, vara se. Ne želim da negiram da zarađujemo; na kraju krajeva od toga živimo".

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.