Izvor: Galeb Nikacevic

Autor: {"id":312902,"id_news":1045174,"name":"","surname":"Galeb Nikacevic"}

Salary Man, u svojim belim košuljama i skupim odelima odlaze, petkom nakon posla, u deo Tokija koji se zove Šinbaši (Shinbashy) koji je poznat po malim, skučenim lokalima u uskim uličicama i veličine su svega nekoliko metara kvadratnih, a nagomilani u redovima i presecima kojima se ne vidi početak ni kraj.

To je mesto gde svetlosti digitalne Meke Tokija gasnu i pretvaraju se, iz organizovanog i tihog kretanja kroz lavirint nepreglednih šoping centara, u pijačnu gungulu, zadah vlage starih naselja i more uzavrelih belih košulja i aktn-tašni. Tamo se Salary Man okupljaju da ispijaju jeftina piva i sake dok svaka odluka ne postane dobra, dok se prethodna nedelja ne ostavi u retrovizoru i dok je ne proguta čeljust zaborava, pa makar i na nekoliko sati. Atmosfera je raspojasana, lokalna, živa i nekako... Nejapanska.

Ovde nema puno stranaca, skoro nikako. Niko ne govori engleski (što je inače slučaj sa većinom Japanaca), a ja sam, štiklirajući Japan na svojoj listi zemalja koje želim da vidim pre nego što umrem, rešio da ubijem dve muve istim udarcem — otišao sam prvo veče u Šinbaši. Ostavio sam stvari u hostelu, šteknuo lovu negde gde je neće naći niko, ali najviše od sebe, jer znam kakav sam kada pijem. Stavio sam ranac na leđa i uprtio se ka ovom mestu. Moja početna pozicija je bilo naselje Asakusa ( Asakusa), srećom udaljena svega nekoliko stanica od konačne destinacije.

Nastavak teksta pročitajte na vice.com/rs.

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.