Zdravica za Skaj - 5000km zbog skoča

Novinar Robert Kiner putuje na škotsko ostrvo Skaj u potrazi za idiličnom destinacijom za odmor – i žestokim viskijem koji se tamo pravi.

Izvor: Reader's Digest Srbija

Izvor: Robert Kiner

Subota, 04.02.2012.

16:23

Default images

„Da l’ sam lud da preputujem bezmalo 5.000 kilometara zbog čašice skoča?”, pitam se ukrcavajući iznajmljeni auto na trajekt Kaledonijan Makbrajn u Tarbertu na Harisu, jednom od škotskih ostrva iz spoljašnjeg prstena.

Za manje od dva sata iskrcaću se na dalekom ostrvu Skaj, postojbini jednog od najčuvenijih proizvođača škotskog viskija u svetu, Destilerije Talisker, i cilja mog jednonedeljnog dalekog putovanja u inostranstvo. Ako jesam, u dobrom sam društvu. U svojoj pesmi The Scotsman’s Return from Abroad (Škotlanđaninov povratak iz inostranstva), Robert Luis Stivenson je talisker nazvao „kraljem pića”. U filmu o Džejmsu Bondu Svet nije dovoljan, vidi se kako 007 pije ne svoje poznate martinije već talisker, ni promućkan, ni promešan. Ko sam ja da protivrečim takvim momcima?

Iako je devedesetih godina prošloga veka izgrađen most koji povezuje Skaj sa kopnom, ja ću stići sa mora. Prijatelji Škotlanđani su mi rekli da je to najčistiji, najromantičniji način za prvi susret sa Skajem.

Njegovi stanovnici vole da se hvališu ostrvskim pejzažima tvrdeći da je „ono dokaz da se bog ponekad baš razmetao”. O tim pejzažima razmišljam priljubljen uz ogradu gornje palube na trajektu, nestrpljivo iščekujući da prvi put ugledam Skaj. Jak jugozapadni vetar prezasićen vlagom izvučenom iz Atlantika oštro mi brije lice. Zatim počinje da pada jaka kiša. Navlači se magla.

Manje od sat vremena kasnije, kiša prestaje. Neočekivano, u daljini se pojavljuje Skaj dorastao očekivanjima. Direktno ispred nas maleno selo Juvig, u kome živi dvestotinak ostrvljana, uredno se priljubilo uz padine poluostrva Troterniš, najsevernijeg od njih nekoliko koji se zrakasto pružaju od planinskog centra ostrva. Bujna polja, po kojima su raštrkane ovce i belo okrečene kolibe, spuštaju se ka zaklonjenom zalivu Juvig. Raznobojni ribarski brodovi, na kojima je očigledan zub vremena i habanja, lagano se njišu na sivo-plavoj vodi.
lindsay.dee.bunny / Flickr.com
Uz ogradu su se naređali i drugi putnici da fotografišu. Nakon što sam slikao jedan sredovečni par koji je pozirao uz ogradu, muž mi kaže sa škotskim naglaskom teškim kao gorštačka magla: „Divno je ovde, zar ne?”

„Oduzima dah”, odgovaram u trenutku kad trajekt ulazi u zaliv i isključuje motor.

„Aj, nego šta”, kaže on. „Ali se sve za tren oka promeni. Mi na ostrvima imamo izreku: ’Ako ti se ne dopada vreme, sačekaj dvadesetak minuta da se promeni’.”

Imao je pravo, pola sata tamo-amo. Dok sam vozio kroz tresetišta i vresišta preko kojih briše vetar, na putu ka najvećem ostrvskom gradu Portriju, nebesa se ponovo otvaraju i kiša pljušti po mom autu. Sad razumem zašto se kaže da je ostrvo Skaj dobilo ime po staronordijskoj reči za „oblak” (skuy), a na gelskom, jeziku kojim govori lokalno stanovništvo, poznato je kao „Ostrvo izmaglice”.

Duž puta sa dve kolovozne trake pasu crnoglave ovce. Njihovo bogato, gusto runo obeleženo je spiralama fluorescentne boje, po kojima se prepoznaju vlasnici. Ovčarstvo je deo lokalne privrede, kao što je to i ribarstvo sa uzgajalištima lososa, lovom na skuše i kolje, i vađenjem školjki. Ipak, najveću zaradu ostrvu donosi turizam.

Na to me podseća reklama za „degustacione obilaske” Destilerije Talisker, koja me je sačekala iza sledeće okuke. Provozeći se pored te table, javila mi se dilema: „Čist, sa vodom ili sa ledom?”

Kad sam stigao u Portri, Dženet Stodart, upravnica hotela Cuillin Hills, mi objašnjava da su Skaj i škotsko Gorje najpopularnije turističke destinacije u Škotskoj posle Edinburga. „Ja sam ovde rođena i vratila sam se posle deset godina provedenih na strani”, kaže kad smo seli da doručkujemo. „Ne postoji mesto kao što je Skaj; imamo najljubazniji narod na svetu, najlepšu prirodu, planinarenje…”

I hranu. Mnogo hrane, ako je suditi po tome koliko je mesta na mom stolu zauzeo „kompletan škotski doručak”: slanina, škotska krvavica, svinjska kobasica, pečurka, paradajz, sarmica od ovčijih iznutrica (haggis), pogačice od krompira (tattie), kafa i jedno prženo jaje. Dok načinjem bogato začinjenu svinjsku kobasicu, Stodartova me podseća da u obližnjem Malagu treba da probam i grilovanu dimljenu haringu sa limunom i puterom sa začinima, koja se lovi mrežom. „Po različitim vrstama doručaka smo poznati jednako kao i po našim pejzažima”, objašnjava mi.

I kao po diktatu, najčuvenija ostrvska atrakcija, veličanstveni, snegom pokriveni oštri vrhunci planine Kulin izranjaju iz izmaglice kao fatamorgana. Kulin, koji poneki opisuju i kao „jedinu pravu planinu” u Ujedinjenom Kraljevstvu, dominira ostrvom. Više od 20 vrhova stavlja na probu penjačko umeće čak i najiskusnijih planinara. Ili, kako se napominje u jednom vodiču za planinare, ta krševita, opasna brda „nisu za običnog pešaka”.

Zahvaljujem Stodartovoj na obilnom doručku i podsećam je na cilj mog pohoda. „Došao sam čak ovamo da gucnem talisker na licu mesta, baš tu gde se proizvodi”, kažem joj. „Zvuči pomalo šašavo, zar ne?”

„Samo ako se ograničite na jedan gutljaj”, odgovara mi ona bez imalo oklevanja.

Vozeći na jug od Portrija ka planini Kulin, pejzaž se ponovo menja. Put graciozno vijuga kilometrima kroz divlja ali prelepa vresišta ispresecana ograđenim čestarima četinara, po kojima ovce slobodno lutaju. Taj isti pejzaž je izgledao sasvim drugačije pre približno jednog veka; bio je prekriven ogromnim šumama koje su se prostirale preko ostrvskih 1.655 kvadratnih kilometara. Tada je bilo nebrojeno mnogo beloglavih orlova štekavaca, mišara i jelenova. I bilo je više ostrvljana.

Skaj je najviše stanovnika imao oko 1840. godine, njih 23.000, pre nego što je prinudno iseljavanje opustošilo ostrvsko stanovništvo. Zemljovlasnici su primorali hiljade stočara, ili „crofters” (sitni seljaci) da napuste svoje iznajmljene kuće i farme za vreme takozvanog „raščišćavanja gorja” da bi mogli da koriste zemlju za uzgajanje ovaca. Mnogi su emigrirali u Severnu Ameriku i Australiju, a već tridesetih godina dvadesetog veka na Skaju je ostalo manje od 10.000 stanovnika, koliko ih i danas ima.

Premda su Skajem nekada dominirali – i bili njegovi većinski vlasnici – moćni klanovi, kao što su Maklaudi i Makdonaldi, ogromna imanja su većinom malo-pomalo rasprodata. Sadašnji Lord Makdonald, 34. po redu nasledni čelnik klana Donald, prodao je najveći deo svog imanja od 18.200 hektara na Skaju da bi platio porez na nasledstvo i druge obaveze prema državi. Danas on i njegova žena, priznata kuvarica i spisateljica Kler Makdonald, vode hotel Kinloch Lodge na poluostrvu Slejt. Kad sam ga posetio, njihova ćerka Izabela, okružena portretima nekadašnjih glavešina klana Makdonald od davnina do danas, mi kaže: „Vremena se menjaju, ali tradicija i dalje živi.”

Posle kraćeg zadržavanja u poseti Gelskom koledžu u južnom Skaju, primam telefonski poziv na koji sam čekao. To je Mark Lokhed, upravnik Destilerije Talisker.

„Možete li da stignete ovde za sat vremena?”, pita me.

Sedeći u svojoj kancelariji odmah iznad Destilerije Talisker stare sto osamdeset i jednu godinu, koja se nalazi na zapadnoj strani Loh Harporta, Mark Lokhed mi je poželeo dobrodošlicu i objasnio da nisam prvi koji je potegao tako dugačak put radi njihovog viskija od ječmenog slada. U Talisker stiže neprekidna reka posetilaca, ljubitelja skoča, sa svih strana sveta, koji žele da vide, pomirišu, dotaknu i okuse sve što taliskerski viski čini pićem kakvo on jeste. Lokhed kaže: „U dobrom ste društvu.”
Isle of Skye smatra se jednim od najboljih škotskih viskija (Foto: Bernt Rostad / Flickr.com)
Mark Lokhed, veteran u destilerijskom poslu sa iskustvom od 24 godine, nudi da me provede kroz destileriju rutom tokom koje posetioci obično vide kako se od ječma, kvasca i vode, proizvodi škotski viski od ječma. Najpre se pravi slad tako što se ječam ostavi da odleži dva-tri dana u vodi kako bi proklijao i oslobodio skrob.

„Vode ovde ima u izobilju”, kaže Lokhed pokazujući mi Karbost Burn, moćnu rečicu, koja protiče pored destilerije i snabdeva je sa 60.000-70.000 litara vode na sat za proces hlađenja. Voda koja se koristi za sam skoč potiče iz dobro čuvanih vrela u brdima iza destilerije.

Potom se ječam suši u sušari i dodaje se „tajna količina” tresetnog dima, koja taliskeru daje njegovu jedinstveno bogatu dimnu aromu. Slad se potom melje i dodaje se vruća voda da bi proradili prirodni enzimi iz ječma, koji pretvaraju skrob u šećere. Tako dobijena tečnost se potom hladi pa se dodaje kvasac da bi otpočela fermentacija. Posle nekoliko dana, ta mešavina, koja se zove „wash“ (prevrela komina), se prebacuje u bakarni kazan za destilaciju, u kome se na temperaturi ključanja izdvaja alkoholna para koja se kondenzancijom pretvara u tečnost.

Lokhed pokazuje na bakarni kazan i kaže mi da svaka destilerija dobro čuva tajnu konstrukcije svog kazana. „Veliki deo karakteristične punoće našeg skoča potiče od precizne veličine i oblika kazana.”

Alkohol se potom stavlja u hrastove bačve da zri tri do trideset godina. Poroznost hrastovine dozvoljava viskiju da „diše” oslobađajući nešto alkohola u atmosferu skladišta svake godine. „To zovemo ’danak anđelima’”, kaže Lokhed. Poslednji korak je flaširanje.
Cuillin greben na ostrvu Skaj (Foto: Space & Light / Flickr.com)
Došao je trenutak da degustiram talisker. Iako Lokhed nije rad da otkrije svoju omiljenu godinu flaširanja („To je kao da me pitate koje od moje dece najviše volim”), usmerava me prema deset godina starom viskiju jačine 45,8%.

Podižem zlatnonarandžasti viski do nosa i udišem. Miriše pomalo na treset, na voće, čak pomalo i na morski vazduh. Lokhed me iznenađuje rekavši mi da dodam koju kap vode. „Voda otvara buke, aromu, i doprinosi da se bolje oseti slojevitost viskija”, objašnjava mi. „Nikada nemojte koristiti led. On ’skuplja’ viski i ne dozvoljava oslobađanje njegovih aroma.”

Skoč najpre eksplodira velikim praskom, ali odmah zatim počinje da mi pali usta. Kao da mi se nepce zažarilo, a potom brzo i prijatno utažilo. Sladni viski ima solidnu, kompleksnu punoću, pomalo kremastu, ali oštru. Kad sam ga progutao, ponovo me je udario punom snagom. Njegov čuveni dugotrajni završni ukus (long finish) mi se dosta vremena zadržava u grlu. To me podseća na škotskog poznavaoca koji je napisao: „Talisker nije piće, to je unutrašnja eksplozija… on lupa vratima i treska prozorima.”

Lokhed se smeška posmatrajući me kako uzimam gutljaj. „Upravo ste okusili Skaj”, kaže mi sa osmehom. „On je moćan, krepak, i kao što neki kažu, vulkanski. Baš kao i ovo očaravajuće ostrvo.”

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

1 d

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

16 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

1 d

Podeli: