Istanbul: "najkul" grad Evrope

Na sofama sa pogledom na svetlosti grada, tinejdžeri preplanuli u solarijumima udobno su zavaljeni ispred plavo osvetljenog koktel-bara u bioskopskom predvorju. Trebalo mi je malo vremena da shvatim da oni nisu tu da bi pogledali neki film; došli su samo da bi bili viđeni.

Izvor: Piko Ajer

Nedelja, 22.01.2012.

14:04

Default images

Čuo sam da Istanbul sebe naziva evropskim „najkul” gradom. Zasigurno je jedan od najkompleksnijih – središte je zemlje koja je 99 procenata islamska, a ipak sve čuvenija po martiniju od lubenice; najkosmopolitskija metropola u Turskoj ima više milijardera od svih gradova na svetu, ako ne računamo Njujork, Moskvu i London.

To je mesto na čijoj Plavoj džamiji postoji LCD ekran koji pokazuje vreme u Parizu i Tokiju. Tržni centar Istinje park je avenija koju krase kule sa natpisima Armani, Gucci, Vuitton, Dior. Za mnoge je to grad u kome se islamski svet susreće sa svetskim poretkom.

Stranci vole da se prisete da je Istanbul jedini grad na zemlji sa jednom obalom u Aziji i drugom u Evropi. No pravo srce grada, ako je verovati njegovom elokventnom sinu Orhanu Pamuku i njegovim memoarima Istanbul, leži u podeljenosti između starog (lokalnog i islamskog) i novog (zapadnjačkog i sekularnog). Uzbuđenje me je zahvatilo onog trena kad sam stigao.

U uzanim kaldrmisanim ulicama oko džamije Ortakoj te subote oko ponoći bila je tolika gužva da sam se jedva probijao. Dečaci su puštali neonskoplave viline konjice od papira, nalik vatrometu domaće izrade, a lokalne devojke, čije su suknjice i divlje plave lokne podsećale na Šakiru, provlačile su se pored vratara odevenog u crno ispred noćnog kluba Anjelique.

Na jednom štandu su nudili tetoviranje i bacanje tarota, a u pozadini svega, most preko Bosfora kupao se u crvenim, plavim i žutim tonovima
Muzej turske i islamske umetnosti, Foto: Chapultepec/Wikimedia Commons
Taj grad je tri puta bio centar sveta; vekovima je znao kako da razgovara i trguje sa Rusijom na severu, Iranom i srednjom Azijom na istoku i Evropom na zapadu. Jednog dana sam ušao na Pijacu začina i ugledao natpise na japanskom (mada su se mogli čuti trgovci kako ubeđuju mušterije na francuskom, portugalskom i španskom, uzvikujući pri tom: „Ali, gospođo, pa to je maltene džabe!”).

Svuda je, izgleda, bio prisutan prirodni savoir faire koji me je podsećao na gradove kao što su Mumbaj i Šangaj, njihovu sposobnost da se izdignu iz svake nedaće i uhvate korak sa sadašnjim trenutkom. Ipak, i uz sve živopisne reklame za italijansku modu i preduzimljive prodavce koji prostiru tepihe na ulici u 9 uveče da bi sa njih prodavali igračke i električne brijače, taj grad može nestrpljivima da izgleda kao da je na putu da postane novi privlačan, ali večito rastrzan Bejrut.

Grad koji je imao samo nešto više od pola miliona duša dvadesetih godina dvadesetog veka, danas mora da smesti gotovo 25 puta više stanovnika jer ljudi kao reka pristižu iz srca Anadolije, verovatno ni sami ne znajući vredi li prigrliti ekonomske mogućnosti koje nudi njihov najveći grad, ako one sa sobom donose i sekularne evropske vrednosti. Prilikom moje posete, sve novine su govorile o novoj modernoj džamiji, o tome da je to prva koju je do tada projektovala jedna žena. Čini se, međutim, da stoji pretpostavka da ćutljiva većina širom zemlje ipak smatra da su ta modernost i džamija dijametralne suprotnosti.

„To je najistočniji deo Zapada i najzapadniji deo Istoka”, rekao mi je jedan turski student. Samo što nije dodao još i to da bi rezultat toga mogao biti podjednako i sukobljavanje koliko i sporazumevanje. Da bih odao poštu starom Istanbulu, taksijem sam se povezao do najsvetijeg mesta u toj oblasti, Ejup Sultanove džamije, i video uplakane pobožne žene ispred mesta na kome se smatra da je sahranjem prijatelj Proroka Muhameda, Abu Ajub al-Ansari.

Išao sam u Muzej turske i islamske umetnosti preko puta Plave džamije i shvatio da je 500 godina stara zgrada, u kojoj je on smešten, isto toliko izuzetno umetničko delo koliko i svi eksponati koji se nalaze u njoj. Provlačeći se kroz uzane trgovačke uličice obližnje Pijace začina, otišao sam do gotovo skrivenog stepeništa koje vodi do izuzetne – i uglavnom neposećene – džamije Rustem paše, jednog od istambulskih dragulja.
Palata Topkapi, Foto: xiquinhosilva/Flickr
Rano jednog jutra odvezao sam se na Topkapi, tako da su veličanstveni vrtovi bili takoreći samo moji. A u večernjim satima, budući da sam odseo u staroj četvrti Sultanahmet, ništa mi nije bilo tako magično privlačno kao besciljna šetnja kroz slabo osvetljene uličice.

Ako strance uvek privlači ono tursko na tom mestu, Turke koji se slivaju iz unutrašnjosti iz jednako dobrih razloga privlači sve što deluje kao poslednja reč i internacionalno. Jedan od studenata sa kojima sam razgovarao rekao mi je: „U Turskoj se kaže da je zemlja u Istanbulu napravljena od zlata.” Svakako se čini da je tako oko butika i kafea u otmenim četvrtima.

Taksijem sam se odvezao do Istanbulskog muzeja moderne umetnosti, u kome provokativna platna samo što ne viču da Turska danas odbija da bude spakovana u starinska shvatanja koja stranci imaju o njoj. Jednog toplog dana, ukrcao sam se na brod koji plovi uz Bosfor prolazeći pored priobalnih zdanja, koja su me podsetila da bogatstvo i stil nisu ništa novo na ovom mestu. Iskrcao sam se u Jenikoju i autobosom se vratio u grad putem uz obalu, koji vijuga kroz sela koja su i sama po sebi dragulji.

Izašao sam kod muzeja Sakip Sabanci, gde sam na njegovim travnjacima zatekao dosta srećnika kako se izležavaju slušajući živi džez. Jedan časopis je pre nekoliko godina napisao da muzejski restoran spada među najžešća nova mesta na planeti u kojima treba jesti. Pešice sam pošao u Bebek, jednu od najbogatijih četvrti, i ušavši usput u Starbucks, naišao na prelepu terasu na samom Bosforu.

„Turska je 2007. godine uspela da preživi paradoksalnu situaciju da na izborima pobedi stranka čiji su koreni u islamskoj tradiciji, koja je izjavila kako želi da zadrži sekularnu republiku kakvu je postavio Kemal Ataturk 1923. godine”, rekao mi je Manučehr Eskandari-Kažar, profesor političkih nauka u Kaliforniji. Preživela je i još jedan paradoks, da se turska vojska, odlučna da zaštiti taj sekularizam, uzdrži od nasilnog obaranja nove vlade.

Kad je Turska uspela da održi takvu ravnotežu, rekao je tada moj prijatelj, stručnjak za Srednji istok, on polaže velike nade u nju. Međutim, u pogledu kulture, cela zemlja kao da hoda po žici
Ortakoj, Foto:JesusAbizanda
Čak i sada, dok Turska gaji želju da i formalno postane deo Evrope, ipak se čini da nije rada odreći se starog identiteta. Istanbul je vekovima primao Grke, Jermene i Jevreje, i u četvrtima kao što su Balat i Fener odjek njihovih specifičnosti upravo je taj koji ulicama daje šmek. Ipak, nijedna od tih nacionalnih grupa izgleda nije suštinski uticala na autentično tursko, niti je drugačije obojila istanbulsku samosvojnost.

Ovde sam video više čadora i maramama zabrađenih glava negoli u Siriji ili Egiptu, a ipak su žene sa plavim konjskim repovima pijuckale kosmopolitene od 20 američkih dolara u popularnim kafeima. Malo je znakova siromaštva, ali izvan glamuroznih četvrti, Istanbul ne deluje kao bogat grad. Statistika tvrdi da je on jedan od najbezbednijih gradova u Evropi, ali na mene nije ostavio utisak kao posebno prijateljski ili poletan.

Pamuk je na sličan način obazriv kad govori o svom rodnom gradu. „To je zaista grad koji se kreće ka zapadu”, napisao je on, „ali se još uvek ne menja onom brzinom koliko o tome govori.” Moje poslednje večeri u Istanbulu ukrcao sam se na trajekt sa evropske strane i prešao u Aziju.

Sa jedne strane, most preko Bosfora je opet postajao crven, plav i žut; sa druge, minareta i džamije Sultanahmeta izgledale su nestvarnije nego ikada. Iskrcao sam se u turskoj Aziji poslednji put, i pre nego što sam krenuo nazad, zagledao sam se preko vode.

Pomislio sam, čim počnete da upoznajete ovo mesto, sva priča o starom i novom, ili o Istoku i Zapadu, postaje izlišna. Sama uzavrelost grada i način na koji vam se on približi, a potom vam samo isklizne iz ruku – već samo to je dovoljno uzbudljivo.

Saveti za putovanje

Ne propustite Palatu Topkapi za starine i islamske relikvije; tursko kupatilo u Džagaloglu Hamami tursku avangardu i internacionalnu umetnost u galeriji Galerist i Istanbulski muzej moderne umetnosti .

Restorani

Posetite Haci Abdullah za klasična turska jela, kao što je jagnjetina sa plavim patlidžanom i za jake anadolske poslastice. Topaz se ponosi kombinovanim menijem. Moreish je mali restoran sa velikim ambicijama.

Noćni život

Mladi profesionalci odlaze u četvrt Ortakoj zbog klubova na obali, kao što su Reina i Anjelique.

Bomeski „kul” Turci hrle u četvrt Tunel primamljeni neverovatnim koktelima u laundžu Otto i koncertima u laundžu Babylon

Veliki bazar

Zaronite u Dhoku za ćilime iz dvadesetprvog veka; Dervis za peškire i sapune ručne izrade; Asli Tunca za nameštaj i jastuke.

Hoteli

Tomtom Suites je hotel sa intimnom atmosferom i pojedinačnom uslugom, i barom na krovu. Witt Istanbul je dekorisao studio Autoban, najomiljeniji kod turskih časopisa za unutrašnju dekoraciju. Za jeftino prenoćište: Grand Hotel de Londres– Set Šervud

Reader's Digest Srbija

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: