Moj Lisabon (1)

Već posle prvog dana provedenog u ovom gradu, na Facebook profilu sam postavila status: „Eu te amo, Lisboa!“. Moja euforija od prvog do poslednjeg dana nije jenjavala, a tome je svakako kumovala činjenica da sam se konačno našla u gradu iz snova.

Piše: Martina Anđelković

Izvor: B92

Utorak, 19.10.2010.

13:37

Default images

Pre puta sam sebi rekla: „Ako već ideš u grad o kome sanjaš, neko to bude u velikom stilu!“. Upravo zbog toga sam odlučila da u glavnom gradu Portugala provedem ni manje ni više nego 10 dana. Mislila sam da je to dovoljno vremena da prečešljam svaki „džep“ ovog grada.

Lisabon je toliko romantičan grad da je jednostavno van pameti da se u njemu nađete sami.

Arhitektura
Kada smo stigli u veliki beli grad, bili smo u najmanju ruku zbunjeni. Osećali smo se kao da nismo u Evropi. Zapravo, kao da nismo ni na jednom poznatom kontinentu; sa jedne strane stari deo grada, romantičan, šarmantan, zbijene zgradice kao sardine, fenjeri, sa druge strane neboderi, veliki tržni centri, futurističke zgrade, skulpture kao iz Dimenzije X. Mi smo navikli ili na strogu komunističku arhitekturu, ili na rustične gradiće ili velike moderne metropole. E pa, Lisabon sadrži sve to u paketu.

Većina građevina nastala je nakon razornog zemljotresa koji je pogodio grad 1755. godine.

Svaka, pa i najsporednija ulica ima mozaike. I to nisu neki tek takvi, već zaista lepi, vidi se trud da se od svake uličice napravi malo umetničko delo. Svuda kaldrma, a samo na ozbiljnim saobraćajnicama postoji asfalt. Ta kaldrma skupo me je koštala jer sam jedan dan pošla u novim kaubojkama, ali sam već posle sat vremena zažalila. Do kraja putovanja baletanke su za mene bile zakon.

U ulične mozaike sam se odmah zaljubila, pa do kraja putovanja nisam štedela baterije i "škljocala" sam svaki na koji smo naišli.
Ono što može da se zaključi čim se ugleda Lisabon je da su Portugalci veoma kreativan narod. Iz arapske kulture preuzeli su ukrašavanje kuća i zgrada pločicama. Tako je svaka građevina u svom potpuno drugačijem dezenu. Poželela sam da jednog dana imam kuću celu oblepljenu ljubičasto-tirkiznim pločicama, a onda sam shvatila da bi to delovalo previše nastrano u našoj sredini. Dobro, možda jednog dana neka vikendica...

Pored toga što svaka ulica ili trotoar iste zrači svojim neponovljivim mozaikom, portugalski umetnici potrudili su se da svaki detalj, bio to gelender, stubovi nadvožnjaka ili zidovi napuštene kuće, budu oslikani. Onda ti šareni detalji daju živost i deluju kontrasno uz građevine koje su preživele nekoliko vekova.

Da bismo videli sve i da bismo zapravo tačno shvatili gde se nalazimo, uplatili smo ture „doubledeckerom“ kao pravi turisti. Koncept tih turističkih autobusa je dosta dobar: za 22,5 evra kupuješ vožnju za 3 linije i možeš da se voziš 48 sati, uz to dobijaš slušalice koje uštekaš u sedište ispred svog, izabereš jezik i slušaš priču o svakoj znamenitosti koju vidiš u prolazu. Karte za autobuske ture mogu se kupiti na kioscima koji su raštrkani po celom gradu. Za 48 sati možeš nebrojeno puta da se voziš, silaziš i ulaziš gde ti je ćef.

Prva linija vozi kroz širi centar grada, druga je najduža i najuzbudljivija – traje sat i po i ide se kroz moderniji deo grada i kroz deo grada koji je izgrađen specijalno za Expo 1998. U prvi mah nismo razumeli zašto je treća tura bila najskuplja a kada smo se provozali do starog dela grada koji se zove Alfama i videli namrgođena lica meštana – postalo nam je jasno.

Ta linija inače vodi skroz uzbrdo, do zamka Sao Jorge (Svetog Đorđa) odakle se pruža prelepi pogled na stariji deo grada pored reke Tejo (Težo). Ipak, čak nam je i „plejbek“ vodič rekao da taj deo grada treba izbegavati i eventualno ga videti na ovaj način (iz autobusa) jer možete doživeti neprijatnosti u vidu džeparenja. Zato smo rešili da produžimo dalje, tu smo ionako videli ono najvrednije.

Kada smo se provozali Lisabonom uzduž i popreko, imali smo jasnu sliku o tome gde ćemo već sledeći dan ići; znali smo gde se koja znamenitosti nalazi, skapirali koju vredi peške obići, a za koje je bilo dovoljno samo fotografisanje iz autobusa.

Prevoz

Okej, tura autobusom je korisna za orijentaciju, ali kako se vozikati narednih dana? Najbolje je kupiti kartu koja važi za metro, autobuse, tramvaje i žičare – za 9 dana ta karta po osobi košta 35 evra. Ako vam se čini da je skupa, samo razmislite koliko plaćate jednu vožnju taksijem u Beogradu ili koliko košta karta GSP-a u jednom pravcu.

Izlišno je uopšte porediti haotičan beogradski saobraćaj sa lisabonskim. S obzirom da je to grad u čijem centru živi samo 600.000 ljudi (2 miliona sa okolinom), a da je pokriven sa četiri linije metroa, možete samo da zamislite koja je to milina. Iskreno, prijalo mi je posle svih onih meseci truckanja preko Gazele.

Sve je tačno u sekundu! Ako je planirano da voz stigne u 13:48 – on zaista tad stiže. Svi trče ka stanici, nema guranja, jedini cilj je da se prevezu do posla/kuće. Nervoze nema, ljudi su tolerantni i ljubazni pa moram da priznam da smo ispali pomalo nazgrapni kada smo prvi put jurnuli da zauzmemo mesta. Navika je čudo.

Dobro je rešen i autobuski saobraćaj – na svim stanicama postoje mali ekrani na kojima za svaku od linija piše za koliko minuta stiže autobus.
Tramvaji kao jedan od zaštitnih simbola Lisabona decenijama nisu menjali izgled. Protutnji tu i tamo neki noviji, ali svaki turista želi da se provoza onim najstarijim; tu je posebno popularna linija 28 u kojoj je uvek neverovatna gužva i gde se izlažete riziku da budete odžepareni. Oduševilo me je što u nekim sredstvima javnog prevoza jasno stoji nalepnica: „Pazite se džeparenja!“. Pažljivo, nema šta.

Gužve u saobraćaju skoro da nema ili je barem mi nismo videli. Nadvožnjaci, podvožnjaci, dobra podzemna železnica, tramvaji, žičare, liftovi svakako su zaslužni za to.
Koliko sam mogla da primetim, niko ne haje previše za saobraćajne znake ali nekako je sve podređeno pešacima; pešaci prelaze na crveno, automobili staju bez problema, nema trubljenja, svi su strpljivi. Tako sam uspela da uslikam dva policajca kako opušteno prelaze ulicu dok još uvek traje crveno svetlo za pešake.
Znamenitosti

Ima ih iza svakog ugla. Ako kreneš sa aparatom peške kroz centar, u jednom trenutku će ti se zavrteti u glavi od fotografisanja levo-desno-dole-gore; „vidi mozaik, vidi spomenik, vidi pločice, vidi prozore“.
Najupečatljivije građevine su Kapija grada i lisabonski konjanik, pa je odmah pao komentar da „ i mi imamo sličnog“. Prava je sreća da smo se u centru zatekli baš u trenutku dok se slavilo 100 godina republike.

Kod „konja“ je bio postavljen improvizovan televizijski studio, narod se okupio a kroz pešačku zonu prodefilovala je vesela parada. Nismo razumeli šta simbolišu maske koje su ljudi nosili ali su svi bili izuzetno radosni i razigrani, pa smo se pridružili veselju.

Ipak, najveseliji je bio stariji gospodin koji je zaustavio saobraćaj paradirajući samo u šortsu i sa protugalskom zastavom u rukama. Ljudi su ga gledali sa odobravanjem a on je odigrao pobednički ples - sve za republiku.
Teatar Eden
Građevina koja nam je apsolutno oduzela dah i u koju smo netremice gledali nekoliko minuta je teatar „Eden“. Sinteza starinskog i futurističkog uz simboličnu baštu usred zgrade zbunjuje i u isto vreme oduševljava. U prvi mah nam se pričinilo da je bašta odraz u ogledalu, a onda smo primetili da je ona zaista tu, iza stubova. Kažu da se u sklopu tog teatra nalazi i hotel, nismo smeli ni da pitamo koliko tu košta noćenje.

Nikako nemojte propustiti vožnju liftom iz 1902. godine koji vas iz centralne pešačke zone podiže do brda na kom se nalazi boemska četvrt Bairo Alto – zapravo pravo srce i duša Lisabona.

A ukoliko ste hrabri, iznad lifta ćete se uzanim gotskim stepenicama popeti na plato sa kog se pruža panoramski pogled na ceo grad.

Za penjanje liftom koristite istu onu karticu za metro/autobus/tramvaj, ali obratite pažnju jer imate ograničen broj penjanja (za period od 9 dana, imate 4 vožnje liftom). Ako niste nabavili ovu karticu, moraćete da izdvojite 2,80 evra za vožnju u oba pravca. Takođe, imajte na umu da panoramski krov radi od 8:30 do 20:30.

Predlažem da nakon što islikate ceo grad sa svih strana, ostanete na brdu i posetite Arheološki muzej. Priznajem, bila sam skeptična i mislila sam da je unutra dosadno i da ne vredi 3 evra koliko je koštala ulaznica, međutim, čim sam zakoračila u magičnu baštu muzeja, promenila sam mišljenje. Unutra se nalaze jonski, korintski stubovi, ostaci arapske, turske, grčke kulture pa čak i egipatska sfinga! U dvorištu muzeja nalaze se uglavnom delovi građevina, a unutra grobnice i antikviteti, ali tu nije dozvoljeno slikanje.

Znajte da Portugalci jako slabo govore engleski. Odokativno, svaki peti čovek ga zna, ali nailazili smo i na meštane koji su govorili engleski tečno.

Par reči na portugalskom za sporazumevanje:

Dobar dan – Bom dia
Dobro veče – Boa noite
Izvinite - Desculpa-me
Hvala – Obrigado (ako muškarac govori); obrigada (ako žena govori)
Doručak – Pequeno almoco
Ručak – Almoco
Večera - Jantar

Pročitajte nastavak putopisa - Lisabon (2)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

14 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: