Taksist Mario Hoffmann koji me od Brandenburške kapije po kiši i susnježici vozi na istok prema bivšem zatvoru ozloglašene istočnonjemačke tajne službe Stasi, kaže kako malo koji turist – a navozao ih se na tisuće – neće odmah zamijetiti prelazak iz jednog dijela grada u drugi.
Autor. Drago Hedl
Kao i nekada prije 48 godina, prošlog četvrtka, 5. studenoga, mnoštvo je radnika ispred Brandenburške kapije, simbola Berlina, podizalo veliki zid. No, ne onaj od armiranog betona kakav je godinama razdvajao taj grad, već improvizirani, od čeličnih žica, tek toliko da spriječi znatiželjnike koji su se od ranog jutra ondje motali, smetajući stotinama radnika dok su postavljali tribine, pozornicu i rasvjetu, razvlačeći kilometre kablova za koncert proslavljene irske skupine U2. Bono i ekipa odlučili su počastiti Berlin, na dvadesetu godišnjicu pada zida i ujedinjenja Berlina i Njemačke, koncertom o kojem će se dugo pričati i koji će se dugo pamtiti.
Iako već dva desetljeća nema zida koji razdvaja Berlin, još ćete lako uočiti granicu koja ga je dijelila do 9. studenoga 1989. Nije potrebno otići do Potsdamer Platza ili bivšeg graničnog prijelaza Charlie, na križanju Friedrichstrasse i Zimmerstrasse - kultnih mjesta koja vjerojatno ne propusti posjetiti ni jedan turist – da biste na pločniku, gdje se još jasno naziru tragovi nekadašnjeg zida, osjetili dah bolne njemačke povijesti. Čim sa zapadne strane Brandenburške kapije krenete prema Alexanderplatzu, pa onda još malo istočnije Alejom Karla Marxa, uronut ćete u beznadno sivilo potpuno bezličnih zgrada, nastalih u udarničkim petoljetkama bivše Demokratske Republike Njemačke (DDR). Te sumorne zgrade, koje sada, kišnih dana studenoga, izgledaju još odurnije nego što sam ih doživio lipnja 2007., kada sam posljednji put bio u Berlinu i kada se taj grad kupao u zelenilu i cvijeću koje je ponešto neutraliziralo sivilo socrealističke arhitekture, jasnije nego bilo koji zid upozorit će vas da ste prešli nekadašnju granicu dva tada duboko podijeljena i nepomirljiva svijeta.
Taksist Mario Hoffmann koji me od Brandenburške kapije po kiši i susnježici vozi na istok prema bivšem zatvoru ozloglašene istočnonjemačke tajne službe Stasi, kaže kako malo koji turist – a navozao ih se na tisuće – neće odmah zamijetiti prelazak iz jednog dijela grada u drugi. - Bez obzira što je prošlo dvadeset godina od rušenja zida, svatko uočava razliku, kaže on. Možda malo gdje ona je tako izrazito zamjetljiva kao u Berlinu – bez postupnih prelaza, bez nijansi - iz ušminkanog, smirenog, u raskoši okupanog zapadnog dijela, preći ćete u sivilo istočnog. Takav je i sâm Alexanderplatz, pomalo nalik na uvećanu repliku kakvog provincijskog trga iz nekadašnjeg komunističkog svijeta, a nekoć "trepereće srce kozmopolitskog grada", kako ga je u kultnom romanu Berlin Alexanderplatz nazvao Alfred Döblin.
Hoffmann kaže da ne može prežaliti što prije dvadeset godina, toga 9. studenoga, kad se «događala povijest» nije bio u Berlinu. – Svi smo znali da se zid ljulja, da je dobro raskliman i da će uskoro pasti, ali ja sam baš u to vrijeme bio na odmoru, izvan Berlina i ono što su drugi doživjeli, ja sam gledao na televiziji – kaže Hoffmann. No, još danima poslije, kad se ubrzo nakon pada zida vratio u Berlin, kaže, sjeća se neopisivih gužvi po robnim kućama na zapadu grada. – Naši istočni sugrađani, s druge strane zida, kupovali su sve što su stigli, ne vjerujući valjda ni sami, baš kao ni mi na zapadnoj strani, da je zid zauvijek pao.
Pad berlinskog zida jedan je od onih dana u novijoj povijesti, s kojim je mjerljivo tek rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku (kakve li slučajnosti, zid je pao 9. 11., a tornjevi su srušeni 12 godina kasnije, permutiranog datuma, 11. 9.), čega se vjerojatno svatko sjeća, točno znajući gdje se tog dana nalazio i što je radio.
- Bio sam u bolnici, imao sam neku lakšu operaciju i sjećam se kako me supruga nazvala i pitala gledam li televiziju. Otišao sam do velikog dnevnog boravka gdje su drugi bolesnici u izravnom prijenosu već gledali kako okupljena masa s obje strane zida dlijetima i čekićima, neki i krampovima, ruše zid. Vikali su: 'Mi smo narod!', a potom 'Mi smo jedan narod!'. Nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa i bilo mi je žao što im se nisam mogao pridružiti – priča mi razgovorljivi Uwe Ditz u pivnici na Podtsdamer Platzu, nakon treće pollitrene krigle piva.
Pitam ga što je pad zida promijenio u njegovu životu. – Ne mnogo – kaže. – Vratio je, doduše, nacionalni ponos i riješio nas frustracija koje je izazivao život u podijeljenom gradu i podijeljenoj državi. Ali, ako ste to mislili, ne živim ništa bolje, a ljudi događaje mjere upravo po tome. Cijena ujedinjena je velika i još ćemo je dugo plaćati.
Novinar Der Spiegela, John Goetz, iz čije redakcijske sobe na petom katu na Pariser Platzu 4 a, puca pogled na pedesetak metara udaljenu Brandenburšku kapiju, kaže, dok razgovaramo o tome što se promijenilo unatrag dvadeset godina kako se zidovi najteže ruše u glavama ljudi i kako i danas ima nemalo onih «s ove strane» koji misle da je bolje bilo dok je zid postojao. Takvi drže da se preko zida prelilo i zlo komunizma te da danas, ne samo Berlinom, već i Njemačkom u cjelini, vladaju komunisti.
Valja samo zamisliti kako se takvi osjećaju kada se spuste širokom Strasse des 17. jun i vide onaj glomazni spomenik vojniku Crvene armije, kakvog samo Rusi mogu napraviti, i ona dva sovjetska topa i tenka koji su 1945. prvi ušli u Berlin. Ili kad prošetaju niz Karl-Liebknecht Strasse, pa u omanjem parku ugledaju sjedećeg Marxa i stojećeg Engelsa, "dva najveća sina njemačkog naroda", kako ih je nazvao Erich Honecker kad im je 1986. ondje otkrivao ogromni brončani spomenik.
No, Edgar Voss, povjesničar koji radi u bivšem zatvoru zloglasne tajne službe DDR-a, Stasi, danas pretvorenom u muzej, kaže kako njemu takvi spomenici, ali ni onaj Crvenoj Armiji, nimalo ne smetaju. «Nismo u Latviji pa da rušimo ruske spomenike. Ovdje se nitko ne boji njihovog utjecaja, kamoli njihove dominacije i ta obilježja valja shvatiti kao dio povijesti kroz koju je Njemačka prošla», kaže Voss potpuno svjestan da od Rusa više ne prijeti opasnost i da je njihova jedina preostala enklava ona nadomak Brandenburške kapije, u ogromnom kompleksu ruskog veleposlanstva na kojeg se, u širokoj aveniji Unter der Linden, naslanja i velika zgrada Aeroflota.
Kad se rušio Berlinski zid Edgar Voss imao je tek osam godina i najstrašnije čega se sjeća jest maltretiranja na granici kada je s obitelji iz zapadnog Berlina putovao u posjetu rođacima u tadašnju Zapadnu Njemačku. – To su mutne slike iz djetinjstva, ali se ipak sjećam beskonačnih čekanja i temeljitih pregleda na granici. To je jedino što pamtim iz tog doba i zbog toga je moj odnos prema tom vremenu zacijelo drugačiji od onog mojih roditelja – kaže Voss.
No, mjesto na kojem radi stravičan je dokaz tog vremena. Ogromni kompleks zatvorskih ćelija u Genslerstrasse 66, nekadašnjem mučilištu Stasija i danas, mada je riječ samo o muzeju, izaziva jezu. Edgar Voss vodi me u horor dugog labirinta ćelija u suterenu, čiji su hodnici načičkani teškim metalnim vratima iza kojih su zatvorske ćelije, samice i sobe za mučenje. Škripava vrata vlažne sobe, ne duže od tri metra i jedva toliko široke, bez prozora i tek s malim ventilacijskim otvorom, bila je mjesecima, pa i godinama, dom u kojem je istodobno živjelo i po 12 zatvorenika. Doslovno, nagurani kao sardine, ti su ljudi spavali na tijesnom drvenom krevetu no ipak im je ondje bilo bar malo bolje od boravka u klaustrofobičnim samicama gdje su bili zatočeni drugi zatvorenici.
Najstrašnija od svih bila je skučena «vodena soba», s dva škafa – donjem punom hladne vode u kojoj je zatvorenik bio prisiljen sjediti čvrsto zavezan za drvene stupove, i glave – prije toga obrijane –fiksirane ispod drugog škafa, iz kojeg je, kap po kap, klizila voda udarajući ga po golom tjemenu. – Nakon nekog vremena udarac po tjemenu obične kapi vode bio je strašniji i bolniji nego udarac čekićem – kaže Voss, pokazujući mi zatvor s više od 200 ćelija, u kojem je, u razdoblju dok su njime upravljali Sovjeti, samo od srpnja 1945. do studenoga 1946. od posljedica fizičke torture umrlo 886 osoba.
- Cilj toga mučenja bio je slomiti svaku volju 'državnih neprijatelja' - a to su, prema sovjetskim kriterijima, bili svi oponenti komunističkom režimu - i natjerati ih da priznaju kako su obični kriminalci. Kao takvima, a ne kao političkim zatvorenicima, suđeno im je i potom su bili raspoređivani u obične zatvore gdje ih nitko ne bi žalio jer su 'kriminalci' koji su na suđenju priznali svoja nedjela – objašnjava Voss.
Većina turista koja dođe u Berlin i slika se pored ostataka zida i potom provoza Trabantom, tim smiješnim čedom automobilske industrije bivšeg DDR-a, doživljava to kao zabavu, ne želeći je kvariti obilaskom Stasijevih mučilišta. Možda tek usput pročitaju, na panoima uz ostatke zida, da je bio dug 165 kilometara, od čega je 45 prolazilo kroz grad i da je od 1961., kada je podignut, u pokušaju da pobjegnu na Zapad ubijeno 136 stanovnika istočnog Berlina.
Turistička ponuda Berlina danas dobrim dijelom živi od nekadašnjeg zida i svega što je uz njega vezano. “Trgovanje nostalgijom”, kako taj biznis naziva prodavačica suvenira u radnji u kojoj se kao atrakcija nalazi i pravi Trabant i koja je prepuna kapa ruskih vojnika, kojekavih ordenja i značaka DDR-a i dakako, onih legendarnih razglednica sa strastvenim “francuskim” poljupcem Honeckera i Brežnjeva, u Berlinu je razrađano onom poznatom njemačkom pedantnošću i smislom za biznis. Na bivšem graničnom prijelazu Charlie možete se za euro-dva slikati s mladićima odjevenim u odore američkih i britanskih vojnika, koji stoje uz kućicu opasanu vrećama napunjenim pijeskom. Ta kućica granične policije, odnosno njena replika, jer je originalna izložena u muzeju, i danas stoji na svom mjestu. A na Potsdamer Platzu, opet za neki sitniš, možete dobiti nekadašnje ulazne ili izlazne vize, koje će vam, za uspomenu, u vašu putovnicu štambiljati mladić odjeven u golublje sivu uniformu nekadašnje granične policije DDR-a.
Sve je to danas zabava, no na velikim panoima uz ostatke zida, ili u Mauer muzeju, koji je posvećen tom hladnoratovskom simbolu, vidi se da zid i podjele koje je napravio, njihovim suvremenicima nisu bili nimalo zabavni. Nijemci, a stanovnici podijeljenog Berlina posebno, osjećali su da se upravo ovdje, u gradu u kojem žive, stvaraju opasne iskre nastale trenjem dvaju vojnih blokova, Varšavskog saveza i NATO pakta, koje je razdvajao samo taj zid. Na jednom od panoa uz nekadašnji prijelaz Charlie to se dramatično vidi. Slike su snimljene s dvije stane istog dijela zida: na jednoj je John Kennedy, na drugoj Nikita Hrušćov – svaki u svojoj zoni utjecaja duboko podijeljenog, hladnoratovskog svijeta.
Stariji Nijemci s kojima sam razgovarao, unekoliko dijele riječi Helmuta Kohla, njemačkog kancelara kojemu se nasmiješila povijest jer je, gledajući pad zida, doživio ono o čemu neki nisu ni sanjali, kada je rekao kako Nijemci baš i nemaju mnogo toga u povijesti čime bi se mogli ponositi. On je to izgvorio prije nekoliko dana u društvu Mihala Gorbačova i Georga Busha starijeg, državnikâ koji su presudno utjecali da pad berlinskog zida istodobno ne bude i povlačenje nuklearnog okidača. Rekao je to kad su se u Berlinu, onako ostarjeli i oronuli, sastali da oblježe skoru dvadesetu godišnjicu od pada zida. I dodao: – No, mi svakako imamo razloga biti ponosni na njemačko ujedinjenje jer smo postali razumni i s nama se konačno može surađivati.
Ta njemačka razumnost vidljiva je u Berlinu, dvadeset godina nakon pada zida, doslovce na svakom koraku. Grad koji svojim srazom nije izazvao efekt crne rupe u kojem nakon spajanja manje proždire veće, tolerira i Marxa i Engelsa i pobjedničke ruske tenkove nad kojima je sovjetski vojnik pod srpom i čekićem, tolerira i Rozu Luksemburg i sve one sive zgrade istočnog Berlina, koje oprezno čekaju nove generacije arhitekata koji će ispraviti greške nekadašnjeg planiranja DDR-a i vratiti grad ljudima.
Sva ta zgusnuta povijest stala je u one briljantene svjetlosne efekte koji su, na slavljeničkom koncertu U2, prošlog četvrtka, u povodu 20. obljetnice pada zida, šarali po šest ogromnih stupova Brandenburške kapije. U blještavilu svjetla, simboli srpa i čekića, crvene zvijezde petokrake i onih žutih, Europske Unije – simbola ujedinjene Euope - pretapali su se u nezamislivu skladu, unatoč tolikim antagonizmima u povijesti.
Pad berlinskog zida jedan je od onih dana u novijoj povijesti, s kojim je mjerljivo tek rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku (kakve li slučajnosti, zid je pao 9. 11., a tornjevi su srušeni 12 godina kasnije, permutiranog datuma, 11. 9.), čega se vjerojatno svatko sjeća, točno znajući gdje se tog dana nalazio i što je radio.
- Bio sam u bolnici, imao sam neku lakšu operaciju i sjećam se kako me supruga nazvala i pitala gledam li televiziju. Otišao sam do velikog dnevnog boravka gdje su drugi bolesnici u izravnom prijenosu već gledali kako okupljena masa s obje strane zida dlijetima i čekićima, neki i krampovima, ruše zid. Vikali su: 'Mi smo narod!', a potom 'Mi smo jedan narod!'. Nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa i bilo mi je žao što im se nisam mogao pridružiti – priča mi razgovorljivi Uwe Ditz u pivnici na Podtsdamer Platzu, nakon treće pollitrene krigle piva.
Pitam ga što je pad zida promijenio u njegovu životu. – Ne mnogo – kaže. – Vratio je, doduše, nacionalni ponos i riješio nas frustracija koje je izazivao život u podijeljenom gradu i podijeljenoj državi. Ali, ako ste to mislili, ne živim ništa bolje, a ljudi događaje mjere upravo po tome. Cijena ujedinjena je velika i još ćemo je dugo plaćati.
Novinar Der Spiegela, John Goetz, iz čije redakcijske sobe na petom katu na Pariser Platzu 4 a, puca pogled na pedesetak metara udaljenu Brandenburšku kapiju, kaže, dok razgovaramo o tome što se promijenilo unatrag dvadeset godina kako se zidovi najteže ruše u glavama ljudi i kako i danas ima nemalo onih «s ove strane» koji misle da je bolje bilo dok je zid postojao. Takvi drže da se preko zida prelilo i zlo komunizma te da danas, ne samo Berlinom, već i Njemačkom u cjelini, vladaju komunisti.
Valja samo zamisliti kako se takvi osjećaju kada se spuste širokom Strasse des 17. jun i vide onaj glomazni spomenik vojniku Crvene armije, kakvog samo Rusi mogu napraviti, i ona dva sovjetska topa i tenka koji su 1945. prvi ušli u Berlin. Ili kad prošetaju niz Karl-Liebknecht Strasse, pa u omanjem parku ugledaju sjedećeg Marxa i stojećeg Engelsa, "dva najveća sina njemačkog naroda", kako ih je nazvao Erich Honecker kad im je 1986. ondje otkrivao ogromni brončani spomenik.
No, Edgar Voss, povjesničar koji radi u bivšem zatvoru zloglasne tajne službe DDR-a, Stasi, danas pretvorenom u muzej, kaže kako njemu takvi spomenici, ali ni onaj Crvenoj Armiji, nimalo ne smetaju. «Nismo u Latviji pa da rušimo ruske spomenike. Ovdje se nitko ne boji njihovog utjecaja, kamoli njihove dominacije i ta obilježja valja shvatiti kao dio povijesti kroz koju je Njemačka prošla», kaže Voss potpuno svjestan da od Rusa više ne prijeti opasnost i da je njihova jedina preostala enklava ona nadomak Brandenburške kapije, u ogromnom kompleksu ruskog veleposlanstva na kojeg se, u širokoj aveniji Unter der Linden, naslanja i velika zgrada Aeroflota.
Kad se rušio Berlinski zid Edgar Voss imao je tek osam godina i najstrašnije čega se sjeća jest maltretiranja na granici kada je s obitelji iz zapadnog Berlina putovao u posjetu rođacima u tadašnju Zapadnu Njemačku. – To su mutne slike iz djetinjstva, ali se ipak sjećam beskonačnih čekanja i temeljitih pregleda na granici. To je jedino što pamtim iz tog doba i zbog toga je moj odnos prema tom vremenu zacijelo drugačiji od onog mojih roditelja – kaže Voss.
No, mjesto na kojem radi stravičan je dokaz tog vremena. Ogromni kompleks zatvorskih ćelija u Genslerstrasse 66, nekadašnjem mučilištu Stasija i danas, mada je riječ samo o muzeju, izaziva jezu. Edgar Voss vodi me u horor dugog labirinta ćelija u suterenu, čiji su hodnici načičkani teškim metalnim vratima iza kojih su zatvorske ćelije, samice i sobe za mučenje. Škripava vrata vlažne sobe, ne duže od tri metra i jedva toliko široke, bez prozora i tek s malim ventilacijskim otvorom, bila je mjesecima, pa i godinama, dom u kojem je istodobno živjelo i po 12 zatvorenika. Doslovno, nagurani kao sardine, ti su ljudi spavali na tijesnom drvenom krevetu no ipak im je ondje bilo bar malo bolje od boravka u klaustrofobičnim samicama gdje su bili zatočeni drugi zatvorenici.
Najstrašnija od svih bila je skučena «vodena soba», s dva škafa – donjem punom hladne vode u kojoj je zatvorenik bio prisiljen sjediti čvrsto zavezan za drvene stupove, i glave – prije toga obrijane –fiksirane ispod drugog škafa, iz kojeg je, kap po kap, klizila voda udarajući ga po golom tjemenu. – Nakon nekog vremena udarac po tjemenu obične kapi vode bio je strašniji i bolniji nego udarac čekićem – kaže Voss, pokazujući mi zatvor s više od 200 ćelija, u kojem je, u razdoblju dok su njime upravljali Sovjeti, samo od srpnja 1945. do studenoga 1946. od posljedica fizičke torture umrlo 886 osoba.
- Cilj toga mučenja bio je slomiti svaku volju 'državnih neprijatelja' - a to su, prema sovjetskim kriterijima, bili svi oponenti komunističkom režimu - i natjerati ih da priznaju kako su obični kriminalci. Kao takvima, a ne kao političkim zatvorenicima, suđeno im je i potom su bili raspoređivani u obične zatvore gdje ih nitko ne bi žalio jer su 'kriminalci' koji su na suđenju priznali svoja nedjela – objašnjava Voss.
Većina turista koja dođe u Berlin i slika se pored ostataka zida i potom provoza Trabantom, tim smiješnim čedom automobilske industrije bivšeg DDR-a, doživljava to kao zabavu, ne želeći je kvariti obilaskom Stasijevih mučilišta. Možda tek usput pročitaju, na panoima uz ostatke zida, da je bio dug 165 kilometara, od čega je 45 prolazilo kroz grad i da je od 1961., kada je podignut, u pokušaju da pobjegnu na Zapad ubijeno 136 stanovnika istočnog Berlina.
Turistička ponuda Berlina danas dobrim dijelom živi od nekadašnjeg zida i svega što je uz njega vezano. “Trgovanje nostalgijom”, kako taj biznis naziva prodavačica suvenira u radnji u kojoj se kao atrakcija nalazi i pravi Trabant i koja je prepuna kapa ruskih vojnika, kojekavih ordenja i značaka DDR-a i dakako, onih legendarnih razglednica sa strastvenim “francuskim” poljupcem Honeckera i Brežnjeva, u Berlinu je razrađano onom poznatom njemačkom pedantnošću i smislom za biznis. Na bivšem graničnom prijelazu Charlie možete se za euro-dva slikati s mladićima odjevenim u odore američkih i britanskih vojnika, koji stoje uz kućicu opasanu vrećama napunjenim pijeskom. Ta kućica granične policije, odnosno njena replika, jer je originalna izložena u muzeju, i danas stoji na svom mjestu. A na Potsdamer Platzu, opet za neki sitniš, možete dobiti nekadašnje ulazne ili izlazne vize, koje će vam, za uspomenu, u vašu putovnicu štambiljati mladić odjeven u golublje sivu uniformu nekadašnje granične policije DDR-a.
Sve je to danas zabava, no na velikim panoima uz ostatke zida, ili u Mauer muzeju, koji je posvećen tom hladnoratovskom simbolu, vidi se da zid i podjele koje je napravio, njihovim suvremenicima nisu bili nimalo zabavni. Nijemci, a stanovnici podijeljenog Berlina posebno, osjećali su da se upravo ovdje, u gradu u kojem žive, stvaraju opasne iskre nastale trenjem dvaju vojnih blokova, Varšavskog saveza i NATO pakta, koje je razdvajao samo taj zid. Na jednom od panoa uz nekadašnji prijelaz Charlie to se dramatično vidi. Slike su snimljene s dvije stane istog dijela zida: na jednoj je John Kennedy, na drugoj Nikita Hrušćov – svaki u svojoj zoni utjecaja duboko podijeljenog, hladnoratovskog svijeta.
Stariji Nijemci s kojima sam razgovarao, unekoliko dijele riječi Helmuta Kohla, njemačkog kancelara kojemu se nasmiješila povijest jer je, gledajući pad zida, doživio ono o čemu neki nisu ni sanjali, kada je rekao kako Nijemci baš i nemaju mnogo toga u povijesti čime bi se mogli ponositi. On je to izgvorio prije nekoliko dana u društvu Mihala Gorbačova i Georga Busha starijeg, državnikâ koji su presudno utjecali da pad berlinskog zida istodobno ne bude i povlačenje nuklearnog okidača. Rekao je to kad su se u Berlinu, onako ostarjeli i oronuli, sastali da oblježe skoru dvadesetu godišnjicu od pada zida. I dodao: – No, mi svakako imamo razloga biti ponosni na njemačko ujedinjenje jer smo postali razumni i s nama se konačno može surađivati.
Ta njemačka razumnost vidljiva je u Berlinu, dvadeset godina nakon pada zida, doslovce na svakom koraku. Grad koji svojim srazom nije izazvao efekt crne rupe u kojem nakon spajanja manje proždire veće, tolerira i Marxa i Engelsa i pobjedničke ruske tenkove nad kojima je sovjetski vojnik pod srpom i čekićem, tolerira i Rozu Luksemburg i sve one sive zgrade istočnog Berlina, koje oprezno čekaju nove generacije arhitekata koji će ispraviti greške nekadašnjeg planiranja DDR-a i vratiti grad ljudima.
Sva ta zgusnuta povijest stala je u one briljantene svjetlosne efekte koji su, na slavljeničkom koncertu U2, prošlog četvrtka, u povodu 20. obljetnice pada zida, šarali po šest ogromnih stupova Brandenburške kapije. U blještavilu svjetla, simboli srpa i čekića, crvene zvijezde petokrake i onih žutih, Europske Unije – simbola ujedinjene Euope - pretapali su se u nezamislivu skladu, unatoč tolikim antagonizmima u povijesti.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će na velikom skupu Srpske naredne strane 27. i 28. juna u Beogradu biti predstavljen paket za penzionere, koji će poboljšati njihov ekonomski status.
Na samom ulazu u Bokokotorski zaliv, na poluostrva Luštica, nalazi se malo primorsko selo Rose – mesto koje poslednjih godina sve češće privlači pažnju turista koji su u potrazi za mirom i autentičnim doživljajem mora.
Rat u Ukrajini ušao je u 1.566. dan, a ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio je danas da je teško komentarisati izglede za pregovore o mirovnom rešenju u Ukrajini u ovom trenutku.
Rat u Ukrajini ušao je u 1.566. dan, a ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio je danas da je teško komentarisati izglede za pregovore o mirovnom rešenju u Ukrajini u ovom trenutku.
Košarkaš Makabi Rapid Tel Aviva Lonni Voker javno je kritikovao odluku izraelske lige da se plej-of nastavi prema planiranom rasporedu uprkos bezbednosnoj krizi i neizvesnosti u zemlji.
Sukob na Bliskom istoku – 101. dan. Nastavlja se intenzivna razmena udara između Izraela i Irana, dok se sukob širi i na Liban i Jemen, uz upozorenja na dalju eskalaciju.
Rat u Ukrajini ušao je u 1.566. dan, a ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio je danas da je teško komentarisati izglede za pregovore o mirovnom rešenju u Ukrajini u ovom trenutku.
Sukob na Bliskom istoku – 101. dan. Nastavlja se intenzivna razmena udara između Izraela i Irana, dok se sukob širi i na Liban i Jemen, uz upozorenja na dalju eskalaciju.
Odluka pojedinih opštinskih veća pod vođstvom stranke Reform UK da uklone ukrajinske zastave predstavlja "malu grešku koja može prekinuti veliko prijateljstvo", izjavio je Volodimir Zelenski, ističući značaj snažnih bilateralnih odnosa.
Zemljotres jačine 4,1 stepen po Rihteru pogodio je centralni deo grčkog ostrva Evija, na dubini od oko 5 kilometara, bez izveštaja o šteti ili povređenima.
Dejvid Saliven, suvlasnik i dosadašnji zajednički predsednik fudbalskog kluba Vest Hem Junajted, podneo je ostavku na svoju funkciju sa trenutnim dejstvom nakon zajedničke istrage BBC-jeve emisije Panorama i lista The Times o njegovom ponašanju.
Kostimografkinja i aktivistkinja Kvin Džin ispisala je istoriju na ovogodišnjoj dodeli nagrada Toni, postavši prva otvoreno transrodna osoba koja je osvojila ovo prestižno priznanje u svetu pozorišta.
Kim Kardašijan našla se na meti kritika ljubitelja Formule 1 nakon što je na Velikoj nagradi Monaka ignorisala poznatog reportera i bivšeg vozača Martina Brundla.
Osvežavajuća, slatka i puna vode, lubenica nije samo omiljeno letnje voće već i pravi saveznik zdravlja – od zaštite srca do pomoći u mršavljenju i hidrataciji organizma.
Broj slučajeva raka kože naglo je porastao poslednjih godina. Najnoviji podaci pokazuju da bi kombinacija mRNA vakcine i imunoterapije mogla dugoročno da zaštiti pacijente od povratka bolesti.
Kit Harington i Sofi Tarner, koji su odrasli zajedno na setu "Igre prestola" glumeći likove za koje se godinama verovalo da su brat i sestra, ponovo su se našli pred kamerama.
Novi film Breta Goldstina zauzeo je vrh Netflixove liste gledanosti širom sveta, ali umesto klasične ljubavne priče, najveću pažnju privukla je jedna scena koju gledaoci opisuju kao nešto što "nikada neće moći da zaborave".
Novi film legendarnog reditelja Stivena Spilberga pod nazivom "Dan razotkrivanja" (Disclosure Day) stiže u bioskope 10. juna 2026. godine, a već sada izaziva ogromnu pažnju publike širom sveta.
U njujorku su u nedelju dodeljene "Toni" pozorišne nagrade, a za najbolji mjuzikl prošle godine proglašen je "Schmigadoon!", dok je drama "Liberation" dobila priznanje za najbolju predstavu.
U sklopu ovogodišnjeg Urusai Con eventa u Sava Centru, organizujemo League of Legends 2v2 turnir. Ako želiš da sa svojim duo partnerom odmeriš snage protiv drugih ekipa uživo, ovo je prava prilika da se prijavite.
U sklopu ovogodišnjeg Urusai Con eventa u Sava Centru, u subotu 13. juna organizujemo Clash Royale 1v1 turnir. Ako aktivno igraš i želiš da odmeriš snage sa drugim igračima uživo, pozivamo te da se prijaviš.
U sklopu ovogodišnjeg Urusai Con eventa u Sava Centru, 14. juna organizujemo Hearthstone turnir. Ako igraš HS i želiš da odmeriš snage sa drugim igračima uživo, ovo je prava prilika.
Middle East Conflict – Day 101. The intense exchange of strikes between Israel and Iran continues, while the conflict is spreading to Lebanon and Yemen, amid warnings of further escalation.
Serbian President Aleksandar Vučić congratulated the people of Kosovo and Metohija who, following the elections, confirmed where they see themselves and their country.
Turkish F-16 fighter jets reportedly disrupted flights carrying European ministers in Cyprus, according to Nicosia, while Ankara rejects the allegations and describes the incident as political manipulation.
European leaders are ready to take a leading role in negotiations to end Russia’s invasion of Ukraine and are preparing to engage in talks with Russian President Vladimir Putin, in close coordination with the United States.
Brendan Grin i njegov studio PlayerUnknown Productions saopštili su da sprovode reorganizaciju poslovanja koja uključuje otpuštanje dela zaposlenih i obustavljanje razvoja igre Prologue: Go Wayback.
Komentari 6
Pogledaj komentare