Oaza u avganistanskim ruševinama

Avganistanski nacionalni park Band-e-Amir čini šest kristalno čistih jezera okruženih liticama od kojih vam staje dah, a ova prirodna čuda izgledaju kao proizvod same mašte, piše dopisnik CNN-a.

"Ako pogledate tu ljepotu, ona je, kako kažemo na našem jeziku, poezija za oči, um i dušu", kaže nekadašnji princ Mustafa Zahir.

Na dolasku ovdje prolazi se pored mjesta gdje su se nalazile poznate statue Bude koje su u provinciji Bamiyan bile skrivene stoljećima. Mnogi su ih zbog savršenog dizajna nazivali svjetskim čudima, ali su iza njih nakon talibanskog bombardovanja u martu 2001. ostali samo krateri.

Ipak, ima ova oblast još mnogo čega za pokazati. Prizori koje obično ugledate na dotjeranim razglednicama tu se pružaju u svojoj punini. Jezera Band-e-Amir zadivljuju svojom plavom bojom dok se prostiru na površini od 59.000 hektara.

Još 1970. godine pokrenuta je inicijativa za proglašavanjem ovog mjesta nacionalnim parkom, ali je ta ideja morala sačekati sve do 1996. kada je lokalna zajednica, zajedno sa američkom i domaćom vladom, uspjela oživjeti viziju.

"Najtužniji dan mog života bio je kada je upala vojska i mi smo morali otići", priča Zahir, koji sada obnaša funkciju direktora Nacionalne agencije za zaštitu okoline. "Najsretniji dan mog života bio je kad sam se vratio u zemlju. Ipak, danas sam još sretniji jer imamo nešto konkretno što možemo pokazati Avganistancima."

Ipak, i dalje su sjajna jezera mnogim stanovnicima ove zemlje nedostupna, te su stranci koji ih žele posjetiti uglavnom usamljeni u svojim nakanama i moraju se snalaziti za prevoz. Od Kabula do Bamiyana potrebno je provesti devet sati u vožnji, a put prolazi preko loših cesta i opasnih područja.

Lokalno stanovništvo se nada da će park privući potrebnu pažnju, te da će donatori prestati ignorisati jednu od najsigurnijih provincija u Avganistanu.

"Ovdašnji stanovnici veoma su miroljubivi i žele obnovu. Ipak, zbog nedovoljno izbalansirane politike planiranja koju provodi Avganistanska vlada, ovdje još ništa nije urađeno", žali se učitelj Said Mohammad Ferozi. Njegovi sugrađani smatraju da je prerano područje nazivati nacionalnim parkom jer to "još uvijek nije park".

"Ako vlada pomogne, onda će biti, ali sad to nije park. Kad se posadi drveće, uz odličnu klimu i otvaranje novih radnih mjesta, sve će biti zeleno i mjesto će se moći zvati parkom", kaže stanovnik Jaan Been.