Nepal: u neudobnom sendviču

Na jednom od ulaza u nepalski Chitwan Royal National Park netko je bijelom bojom precrtao ono Royal, baš kao što je i tamošnja nacionalna zrakoplovna kompanija nedavno iz svog starog naziva Royal Nepal Airlines izbacila istu riječ.

S novih nepalskih novčanica, koje još mirišu na tiskarsku boju, lik bivšeg kralja Gyanendre, netragom je nestao, da bi ga zamijenio vrh Mount Everesta.

S popisa državnih praznika izbrisan je 7. srpnja, rođendan kralja, a njegov sad već bivši raskošni dvor u Katmanduu, kojeg je napustio četiri dana iza svog 61. rođendana, smješten preko puta gotovo jednako velikog američkog veleposlanstva, bit će pretvoren u muzej.

Kad su u travnju ove godine, nakon višegodišnjeg rata, maoisti na izborima osvojili vlast, a potom u svibnju proglašena republika, da bi se kralj sredinom lipnja povukao s vlasti, mala zemlja s najvišim planinama svijeta, zakoračila je u parlamentarizam, nakon 240 godina monarhije.

Nepal, površinom tri puta većom od Hrvatske i sa šest puta brojnijim stanovništvom, stiješnjen je u neudobnom sendviču između dviju najmnogoljudnijih zemalja svijeta, Indije na jugozapadu i Kine na sjeveroistoku.

Photo: Drago Hedl

Sa svoja jedina dva susjeda dijele nemalo tri tisuće kilometara dugu granicu, pa za gotovo 30 milijuna Nepalaca vjerojatno nije ugodan osjećaj biti između milijardu i 150 milijuna Indijaca i milijardu i 330 milijuna Kineza.

Santosh Rimal, novinar lista Naya Patrika (Nove novine), nedavno pokrenutog dnevnika koji se prodaje u 55.000 primjeraka, kaže međutim kako to nije glavna briga njegovih sunarodnjaka. U zemlji gdje se živi s manje od dva dolara dnevno (Rimal kao novinar zarađuje oko sto dolara mjesečno), glavni je problem kako preživjeti.

To se vidi na svakom koraku: od prenapučenog Thamela, živopisnog trgovačkog središta Katmandua, gdje vas trgovci svim i svačim vuku za rukav, spuštajući početnu cijenu na manje od polovine; do teškog fizičkog rada na rižinim poljima u unutrašnjosti, ili na pretovarenim nosačima, koji na leđima, u podnožju Mount Everesta, kozjim stazama nose terete, nerijetko teže od njih samih.

Nepal je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, a desetgodišnji rat za svrgavanje monarhije, koji je odnio oko 13 tisuća života i raselio sto tisuća izbjeglica, dodatno ju je osiromašio.

Photo: Drago Hedl

Očekivanja od novouspostavljene republike su velika. Krishna Bhattarai, vlasnik male turističke agencije s kojim večeramo u jednom od bezbrojnih restorana nepalske prijestolnice, žali se kako mu vlada malo pomaže. On, njegova obitelj i desetak osoba koje zapošljava žive od turizma, no, kaže, on dovodi ljude koji ovdje troše i omogućavaju stotinama drugih da također od toga žive.

"Na CNN-u nećete vidjeti plaćene oglase naše vlade koja poziva turiste da dođu ovamo, kao što to čine druge zemlje. To im ni ne zamjeram", kaže Bhattarai, "jer znam da je državna blagajna prazna. Ali im zamjeram što raznim birokratskim propisima i gomilom kojekakvih službenika, otežavaju moj rad".

Tu silnu birokraciju osjetit će i svaki turist. Čim sletite u međunarodnu zračnu luku Tribhuvan u Katmanduu, sjatit će se gomila raznoraznih činovnika: jedan će vam pregledavati putovnicu, drugi spajalicom pričvrstiti fotografiju uz obrazac potreban za vizu, treći će tu vizu zalijepiti u pasoš. Mnoga radna mjesta su izmišljena, plaće mizerne, no bolje je zaraditi i 60 dolara mjesečno, nego ništa.

Oko pola milijuna Nepalaca radi na sezonskim poslovima u Indiji. Tisuću sedam stotina kilometara duga granica s Indijom posve je otvorena i Nepalci onamo mogu slobodno, bez viza i putovnica. Ali konkurencija je velika, takvih koji traže posao, u Indiji je napretek, pa se mnogi otiskuju dalje, u Maleziju i zemlje Zaljeva.

Indiji, za razliku od drugog susjeda, Kine, Nepalci su mnogo skloniji. Kulturološki i jezično su im bliži. Malo tko će reći da graniče s Kinom, već radije kažu kako je na sjeveru Tibet, a na turističkim kartama, tiskanim u Nepalu, svugdje će stajati Tibet, dok će Kina biti napisana odmah iza toga, ali stavljena u zagradu.

Simpatije prema Tibetu unekoliko su splasnule kad je shvaćeno da iza prosvjednika, koji svako malo izađu na ulice Katmandua, ne bi li ukazali na potlačenost tog naroda u Kini, prilično čvrsto i financijski obilato, stoji Indija.

Photo: Drago Hedl

"Tibetanci se tijekom dana, odjeveni u njihovu tradicionalnu nošnju, skupljaju i demonstriraju ispred američkog veleposlanstva, a navečer, u odijelima i s kravatom, kockaju se po kasinima Katmadua", kaže Krishna Bhatarrai, vlasnik turističke agencije Encounters Nepal.

Bhatarrai nije prevelik optimist kad je u pitanju budućnost Nepala. Sjeća se kako su nepalski vojnici bili u sastavu UNPROFOR-a, mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za vrijeme rata u Hrvatskoj, no boji se da bi slična sudbina, kakva je zadesila bivšu Jugoslaviju, reprizu mogla imati i u njegovoj zemlji. Tenzije između 14 pokrajina su velike, politička nestabilnost ogromna, a interesi Kine i Indije snažno se prelamaju preko Nepala.

No, Gyaneshwor Acharya, marketinški stručnjak u nakladničkoj kući Naya Prakashan u Katmanduu, s kojim pijemo zeleni čaj u kultnom restoranu Nanglo, smještenom preko puta luksuznog Sherpa Hotela na Durbar Margu, nema tako crne misli.

Kaže kako je i Indiji i Kini u interesu da između njih postoji Nepal, kao tampon zona. No, to je slaba utjeha. Nepal tek neznatno razdvaja Kinu od Indije – dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta izravno se dodiruju granicom dugom čak 3.380 kilometara.

Nanglo restoran mjesto je gdje se sastaje lokalni jet set, gdje ćete susresti strane diplomate, bogatije turiste i kojekakve skorojeviće koji žele biti viđeni i mogu si priuštiti tamošnje prilično visoke cijene.

Photo: Drago Hedl

To je jedna od zapadnjačkih oaza Katmandua, najvećeg nepalskog grada, brojem stanovnika gotovo jednakom Zagrebu. Takvih ugodnih mjesta i nema previše u nepalskoj prijestolnici, prenapučenoj, zagađenoj, bučnoj i tijesnoj, u kojoj svatko traži svoj komadić životnog prostora, nekoliko desetaka rupija dnevno i bar porciju dhal bata, nepalskog jela spravljenog od kuhane riže i leće.

Kolikogod bio težak život u Katmanduu, on ipak pruža više prilika i mogućnosti za pronalaženje različitih poslova, naročito u turističkoj sezoni, čija je špica kratka, ali intenzivna, od listopada do kraja studenog.

Kad prestanu monsuni i dok u planinama još nije suviše hladno, sjati se ovamo bjelosvjetsko šareno društvo i eto posla za kuhare u restoranima, vozače rikši, nosače, taksiste, prodavače…

U provinciji, gdje je – osim na turističkim rutama – stranaca manje, život je još teži i ne daje ni ono malo mogućnosti koje nudi Katmandu.

Na putu od nepalske prijestolnice do drugog po veličini grada, Pokhare, uz najvažniju cestu zvanu Mahendra, koja vijuga dolinama rijeka Seti i Trisuli, vidjet će se sva težina tog života i široko rasprostranjene bijede. Kao i drugdje na Istoku, od Indije do Indonezije, život se uglavnom odvija uz cestu, jer je tu prilika da se ponešto zaradi.

Dječji rad nije nešto nad čime će se u Nepalu netko zgražati. Čak i teški poslovi, kakvo je tucanje kamena (a kamena je u Nepalu napretek), koji usitnjen služi kao građevinski materijal, uobičajen je za djecu školske dobi.

Photo: Drago Hedl

Vidjet ćete ih, onako malene, kako čuče u improviziranim skladištima i čekićem udaraju kamenje sve dok ne postane dovoljno sitno da bi poslužilo u građevinarstvu. Ono što djeca usitne, prosijava se kroz metalna sita, a što ne prođe kroz tu mrežu, ponovno će na drobljenje.

Taj neugodan posao, na cjelodnevnom suncu, u čučećem položaju, ovdje je rezerviran uglavnom za djecu. Zarade li i dolar dnevno, bit će sretni.

Podjednako kao i građani, u Nepalu je siromašna i država. Kralj i njegova svita, uz brojne druge privilegije, nisu dakako plaćali ni poreze, no ta je pojava u Nepalu općeraširena.

Photo: Drago Hedl

Poduzetnici, poput Birendre Chudala, koji u Katmanduu ima malu trgovačku tvrtku, kažu kako je u pitanju začarani krug. Ljudi izbjegavaju plaćanje poreza jer im država zauzvrat ništa ne nudi, a država im ništa ne može ponuditi jer nema novca.

Sve državno svedeno je na minimum: zdravstvo je u očajnom stanju, mirovina nema, javne službe jedva da postoje, obrazovni sustav je u kolapsu…

Biuyan Adhikart, vodič u nacionalnom parku Chitwan, vrsni poznavatelj ptica i egzotičnog prašumskog raslinja, ima 25 godina, tek se oženio i još nema djece, ali sanja o odlasku iz Nepala. Raspituje se kako bi mogao doći u Hrvatsku, raditi nešto, steći kakav kapital i onda se vratiti.

Photo: Drago Hedl

Mlad je i bistar, s razvijenim smislom za humor, pa će za jednog od brojnih nestanaka struje u hotelu Jungle Safari Resort, smještenom na rubu džungle, na svoj način komentirati aktualne energetske prilike u svojoj zemlji: "Nepal ima obilje vode i rijeka, iznimne hidropotencijale, pa je logična posljedica toga da u zemlji nema dovoljno struje".

A da električne energije u Nepalu kronično manjka, uvjerili smo se i u Katmanduu, gdje je također svako malo nestaje, pa tisuće malih agregata, stvarajući nesnošljivu buku i dodatno zagađenje, umjesto struje iz hidrocentrala, osvjetljavaju tamošnje hotele i restorane.

Stanovnici te najmlađe republike na svijetu, s 10 od 14 najviših vrhova planete, imaju velika očekivanja od demokracije, imenice koja je odnedavno i službeno ušla u naziv zemlje, otkako se ove godine Nepal otarasio kralja i monarhije.

Kao i svugdje, ljudi su nestrpljivi u očekivanju boljeg. No, u toj siromašnoj i zapuštenoj zemlji, teško je uopće naći točku od koje krenuti, točku koja bi ta očekivanja mogla i ostvariti.