Ovo je samo jedna priča o Tadžikistanu, moja priča. Ovu priču odavno dugujem sebi i svim prijateljima koje u njoj pominjem. To nije vodič ni poziv da tamo idete. To je čisto da se zna da i najmanje očekivana mesta mogu da u nama dotaknu neku skrivenu žicu i usreće nas.
Piše Olivera Burgess
Upoznavanje Kad mi je rečeno da će moja prva crvenokrstaška misija biti u Tadžikistanu, prvo sam se dohvatila atlasa da vidim gde se to tačno nalazi. I naravno, baš je bio na sredini, u onoj rupi između dve strane, pa se glavni grad nije ni video. Sve što sam tada znala bilo je 'bivši Sovjetski Savez, Centralna Azija, beda i sirotinja'. I to je to. Ne preterano atraktivna ideja, morate priznati, ali bila sam zrela za novi život. Prijatelji su me iz Ženeve u kojoj sam tada živela otpremili u nepoznato poklonivši mi vodič Lonely Planet: Central Asia, čiji je najkraći i najmanje ružičast deo bio o zemlji u koju sam išla – kao da je sve drugo bilo lepše i zanimljivije. Tough luck, Olivera, ode ti u svoju prvu veliku avanturu. Da mi je tada neko rekao da će mi ova zemljica toliko prirasti za srce, da ću iz nje otići bogatija prijateljima, neponovljivim iskustvima, veštinom pentranja po planinama, da ću u tim čukama sresti svoju drugu polovinu i da ću se stalno i iznova tu vraćati, ne bih poverovala.
Posle par dana provedenih u Almatiju, nekadašnjem glavnom gradu Kazahstana i jedinoj pravoj metropoli bivše sovjetske Centralne Azije, konačno sam dočekala let Tajikistan Airlines-a za Dušanbe. Sa još par izgubljenih stranaca i gomilom lokalnih putnika, njihovih 'krmača' torbi, kutija, vreća, kesa, kofera, kineskih plastičnih igračaka, nameštaja (da, nameštaja!), uspevam da se uguram u prastari sovjetski propelerac marke Jak-40. Nema šanse da ovo čudo poleti pod ovakvim teretom, pomislila sam. Ipak, par sati kasnije, dok otvaram 'lanč-paket' i onako horski sa ostatkom aviona kuckam kuvanim jajima o prozor ne bi li ih oljuštila, po prvi put se susrećem sa dramatičnim prizorima snežnih planinskih vrhova koji se blješte na julskom suncu i protežu u nedogled. Kamen, sunce i sneg, oštri vrhovi i provalije, a zelene reke tamo negde u dnu jedva se naziru. Gde ovde ljudi mogu da žive, nije mi jasno, jedino da čuče po stenama... Dok se približavamo Dušanbeu, planine se polako utapaju u ravnicu, u suvu i ispucalu sivu zemlju koja po boji jedva da se razlikuje od bledog sivkastog neba. Iz ptičje perspektive nazire se glavni grad, ustvari palanka sa nešto kuća pokrivenih limenim krovovima i par sovjetskih solitera.
Zahvaljujući svom polu, kao i pasošu čiju ćirilicu zadrigli i neobrijani carinski službenici sa osmehom prepoznaju, kroz mali propali aerodrom prolazim nešto brže od onih par stranaca što su sa mnom putovali. Njihovi zapadni pasoši se čitaju otpozadi, pa to valjda predstavlja intelektualni izazov za sumnjičave KGB-ovce. Svi dinosaurusi davno zaboravljenog sovjetskog sistema kao da su pobegli u ove zabačene krajeve. Dočekuje me lepa Sarajka Samra, koja će mi naredne dve godine biti koleginica, cimerka i frend. Ovo poslednje će ostati zauvek, mada se više ne viđamo tako često. C'est la vie... Dočekuje me i vozač Šarif, moj prvi tadžički prijatelj, pesnik u duši, kao i svi Persijanci. Nešto kasnije, na jednom žuru u našoj kući, reći će mi, u blago pripitom stanju ali sasvim iskreno: «Vidiš one 2 grlice gore na stubu kako stoje zajedno? Ni one ne mogu same, kao ni mi.»
Život u Dušanbeu Polako otkrivam mali provincijski grad, začuđujuće lep. Dve glavne ulice, Omar-Hajam i Rudaki, nazvane po dva velika persijska pesnika i mislioca, u debeloj hladovini gustih drvoreda. Starinske trospratne i četvorospratne zgrade, sveže okrečene zbog dolazećeg nacionalnog praznika. Jedina robna kuća u gradu, dva pozorišta – rusko i tadžičko, blještava zgrada Nacionalne Opere koja retko kada otvara svoja vrata, stari »dom kino». I, naravno, dve neprimereno veličanstvene palate – predsednikova i gradonačelnikova, koje svedoče o onoj manje romantičnoj strani života u ovoj siromašnoj zemlji. Znate kako se ono kaže - ne veruj debelom čoveku u mršavoj zemlji. Ali, neću o tome u ovoj priči. Ah, da, zamalo da zaboravim: tim dvema glavnim ulicama se kao crevca vuku i dotrajali crveni trolejbusi, ama baš isti kao beogradski, i u istom stanju. U predvečerje, porodice izlaze u šetnju po aveniji Rudaki, deca trčkaraju, seda se u staru čajdžinicu Rohat, istu onu u kojoj se sedelo i pre mnogo godina. Pa kreće čaj, pa nešto oštrije, pa zamiriše šašlik (ražnjići) i zaleluja sevdah-muzika i vrati duh starih vremena. I na kraju, lubenica, najveća i najslađa koju sam ikad probala.
Van samog centra, slika je nešto drugačija: naselja sa propalim soliterima i jednoličnim sivim betonskim kućama sakrivenim iza visokih zidova, ulice pune rupa kojima se drndaju stare lade i zaustavljaju na sred puta da se rođaci i prijatelji izljube i izgrle. Osim lada i humanitarnih džipova, ulicama zuje i mercedesi, beemvejci i druge zverke kupljene belim prahom iz susednog Avganistana. Njih treba izbegavati po svaku cenu: i za najmanji saobraćajni incident sa nekim od njih kriv si ti i samo ti i ako ne platiš, čoveče, kreće i porodica da ti se pominje. A platićeš puno.
Nama neadaptiranim strancima života nema bez administratorke Ljudmile, jedne od malobrojnih preostalih etničkih Rusa u zemlji, sredovečne usedelice sa punđom na glavi, debelim naočarama i držanjem nastavnice, što i jeste bila u stara vremena kada se od takve plate moglo živeti. Mi tek pridošli stajali smo pred njom u stavu mirno dok smo slušali o tome kako su svi stranci nepopravljivi, kako očekuju da im sve ''padne s neba'', kako ne shvataju da je ovo Ta-dži-kis-tan a ne Švajcarska. Ali, bez nje se nije moglo. A ni bez Ravšana, ili Velikog Saše kako su ga stranci nazvali jer nisu mogli da mu izgovore ime, majstora za sve – od otčepljavanja kanalizacionih cevi do pravljenja najboljeg šašlika u Dušanbeu. I večitog pobednika 'pandžo-pandžo' takmičenja u ispijanju votki na ruski način (u prevodu «50-50», a misli se na grame, što je ovdašnja jedinica mere za ovo popularno piće).
Vode u gradu više nema nego što je ima, a kad je ima bolje da je nema. Kad vidimo da će kiša, brže bolje trčimo da se tuširamo, jer znamo da će ubrzo iz slavina da krene da curi blato sa sve lišćem i grančicama. A ako okasnimo, onda nam jedino preostaje Obi Zulol, «najbolja mineralna voda na svetu», kažu dobila nagradu na nekom međunarodnom sajmu. Smejemo se mi, ali je ona najbolja, naročito kad nema alternative. Šta ćeš, mora da se živi. Trebalo nam je par meseci da prebolimo sve stomačne tegobe pa da razradimo mehanizam skupljanja, taloženja, ceđenja i filtriranja vode. A onda je sve bilo sasvim u redu...
Polako upoznajemo i ljude, i sve priče o legendarnoj persijskoj gostoljubivosti se pokazuju istinitim. Otkrivamo mala skromna okupljališta za mlade, sa koncertima lokalnih amaterskih rok bendova. Srećemo mlade ljude sa mnogo talenta, ambicija i želja a bez mnogo perspektive. S tim lepim svetom me upoznaje Kostja Paršin, kantautor, novinar i prevodilac, nežni mladić koji će mi vremenom postati dobar prijatelj.
Svake nedelje odlazim na časove ruskog, kod g-đe Viktorije Viktorovne, ili Pobede Pobedovne kako samu sebe u šali naziva. Stara osiromašena Ruskinja, bivša profesorka fakulteta, sa mnom naglas ponavlja sve nemoguće i nebrojene ruske glagole kretanja, za kuhinjskim stolom prekrivenim plastičnim stolnjakom, u svom malom ofucanom kućerku, dok slavina monotono kaplje i dovodi me do ludila, iz nedelje u nedelju.
U gradu, bar među strancima, Samra, Miro i ja postajemo poznati kao 'balkanski trio'. Sarajka, Zagrepčanin i Beograđanka, nerazdvojni prijatelji. Pitaju nas «u čemu je problem tamo kod vas, kad se vi ovako lepo slažete?» Mi samo sležemo ramenima i okrećemo na šalu. Nedeljom smo nas dve devojke išle u glavni park da se vozimo na ringišpilu, onako iz zezanja, a i s malo nostalgije za izgubljenim provincijskim detinjstvom. Pa kad se staro škripalo zavrti moraš da saviješ noge u kolenima da ne bi udario u susedno drvo. A svakog petka uveče – Port Said, jedini disko u gradu, mračna crna rupa u kojoj se pila Baltika i slušala ruska pop-muzika. I povremeno Džo Koker ili poneki hevi-metal. Tu sam proslavila i svoj najbolji rođendan u životu, neću da kažem koji po redu.
Van grada A izvan grada... pa zavisi na koju stranu kreneš. Južno je ravnica, sve do granice sa Avganistanom, ili suva i ispucala od letnjih suša, ili poplavljena i ugušena od nabujalih reka. Propale sovjetske plantaže pamuka zbog kojih su čitave reke i mora isušeni a samo se malobrojni bogatili. A sve drugo su planine, planine, planine. Visoke, najviše u bivšem Sovjetskom Savezu, i zastrašujuće lepe.
Put od glavnog grada do severne provincije Sugd vodi preko dva planinska prevoja koji su 7 meseci u godini zatvoreni zbog snega. Kad sam se prvi put našla na vrhu prvog od njih, prevoja Anzob, osetila sam se slobodnom prvi put u životu. Kao da ću da poletim. To je u ovoj zemlji prava i jedina inicijacija – ako te visine ne osvoje, možeš da se spakuješ i da ideš kući, jer ništa drugo neće. Osim ljudi, koji imaju duše velike kao kuće i koji će sve da učine da ti bude dobro. Meni ništa drugo nije ni trebalo.
Između ta dva prevoja nalazi se dolina koja se proteže poprečno, od istoka ka zapadu i koja je zimi potpuno izolovana od ostatka sveta. To je zlatna dolina Zeravšan, čija istoimena reka izvire na obroncima velikog Pamira i teče kroz drevni grad Pendžikent, na granici sa Uzbekistanom, i dalje pored velikih stanica na putu svile - Samarkanda i Buhare. Imala sam tu čast da pešačim ovim potpuno izolovanim i verovatno najmanje posećenim ćoškovima planete. Sećam se jedne večeri, dok smo se spremali da legnemo, svi onako đuture po podu u jedinoj sobi našeg domaćina čobanina, on nas upita gde smo se mi ustvari zaputili. Odgovorismo da idemo u treking i hoćemo da pređemo preko sledećeg prevoja u susednu dolinu, a on nam uzvrati pitanjem: «A zašto?» Teško je na takvo pitanje odgovoriti: zašto par ludih stranaca obija cipele po tim gudurama koje ih nigde ne vode nego, ako imaju sreće, na sam početak njihovog putovanja. Kako objasniti čoveku da je nama plezir ono što je njemu teško, mučno preživljavanje?
Pamir A na istoku nalazi se Pamir, ''krov sveta''. Jedna od najbolje čuvanih tajni na svetu, kako je neko jednom rekao, istinska i možda jedina prava preostala egzotika. Da bi tamo stigao, moraš stvarno to da želiš, ili da moraš. Let avionom od Dušanbea do Horoga, glavnog grada provincije Gorno-Badahšan, je čist triler u trajanju od 45 minuta. Aviončić (isti onaj Jak-40) leti kroz planinske vrhove od preko 6000 metara, pa još mora malo da iskosi krila da bi prošao kroz najuže klance. Skoro da će da očeše sneg sa strmina. Zato leti samo kad na nebu nema ni oblačka. A kad krene da se drmusa, iz sanjarije me prenu glasne molitve putnika, uz klanjanje. U sovjetsko vreme piloti na ovoj ruti su bili najbolje plaćeni u celom SSSR-u, zbog opasnosti koje su im pretile.
Alternativa je put od najmanje 15 sati (po lepom vremenu), prvo na jug kroz ravnicu pa onda na istok, uz reku Pjandž čija se druga obala nalazi u Avganistanu. ''Pamirski auto-put'', to je bar nekad bio kada su ga Sovjeti izgradili, sada su samo okrnjene stene nad provalijom, ogoljeno i isušeno korito reka. U vreme kiša, delovi puta su potpuno poplavljeni pa se prelazi samo velikim džipovima i zil-kamionima, uz pomoć kuka i motika. Polako i mučno, pratimo reku uzvodno, penjemo se i na kraju, slomljeni i iscrpljeni ulazimo u Horog. Auto-put nastavlja dalje, kroz surovu i nestvarnu visoravan Murgab, preko prevoja od 4600 metara, sve do starog grada Oša u Kirgistanu. To je jedan od najviših auto-puteva na svetu, posle Karakoram auto-puta između Pakistana i Kine.
Horog je gradić na 2100 metara nadmorske visine, okružen brdima toliko visokim da se samo malo parče neba vidi. Mali, siv i depresivan, sa ostacima sovjetskih zgrada, sada samo simbolima propasti jedne imperije. Kroz grad teče reka, moćna, planinska, blistavo zelena, oivičena topolama, a zimi se iznad nje sve puši od siline i pare.
Nekako mi se čini da su svi ljudi iz planinskih krajeva širom sveta slični: lepi, visoki i žilavi, energični. I Pamirci su takvi: samostalnog duha, posebne kulture, jezika i religije (islamska ismaili sekta), uvek su se osećali drugačijim od ostatka zemlje. Zato su i najviše stradali u građanskom ratu devedesetih godina. Danas su sukobi iza njih, ali se ne živi mnogo bolje. Malo šta može da se radi i uzgaja na takvim visinama. Da je sreće, pa da se vlasti u zemlji otarase sumnjičavog sovjetskog mentaliteta, turizam bi bio njihov spas. Ovako, samo malobrojni entuzijaste i avanturisti, kao i ozbiljni planinari, upućuju se ovamo iz zadovoljstva u osvajanje najviših vrhova bivšeg Sovjetskog Saveza: vrha Komunizma, vrha Lenjina, vrha Marksa, vrha Engelsa, i drugih velikana iz prošlosti. Neka od ovih imena su danas zamenjena tadžickim imenima (vrh Komunizma je danas vrh Ismail Somoni), ali ostaju poznata po ovim starim nazivima.
A da je lepo... Ma, nestvarno je, dramatično, na trenutke se čini da si na nekoj drugoj planeti. Jedan od naših brojnih pohoda, tog septembra, vodi nas od Bulunkul jezera u srcu Pamira, pravih planinskih smaragdno-zelenih očiju, preko golih brda, glečera, kamena i vode. I tako danima. Samo povremeno susrećemo ponekog čobanina koji nam pruža utočište u svom ajlaku, katunu kako se kod nas u Crnoj Gori čini mi se zove. Oni sami, žene i brojna deca, i mi neočekivani gosti, u jednom sobičku na nekoj guduri delimo sve – pod za spavanje, domaću pogaču ''ljepjošku'', sveže izmuženo mleko, jogurt i kajmak, sve što imaju. I još nam malo spakuju za put, da nam se nađe. Mi ostavljamo nešto para, nešto suve hrane, i pakujemo rančeve. A pred odlazak izlazi čobaninov najstariji sin i pita me da li bih ja tu ostala, s njim, kao žena mu. Ako neću tu, nije važno, sići će on sa mnom u grad, ima on jednog rođaka dole u Dušanbeu, pa ćemo biti kod njega dok se ne snađemo... Ne propuštam priliku da se slikam sa svojim prvim proscem koga nikada zaboraviti neću.
Napokon, posle 11 dana krvi i znoja ugledasmo i to čudovište od koga staje dah: jezero Sarez, Demoklov mač nad Centralnom Azijom, kako su ga neki drugi poetski nazvali. Ušuškan duboko u planinama, na skoro 4000 metara, okružen još višim strmim vrhovima koji skoro da mu ne daju prići, krije se to ogromno tirkizno plavo jezero. Nekada davno tu je udario zemljotres, srušilo se brdo i preprečilo reku Murgab. Krenula da se skuplja voda, i nastao Sarez. Rastao, rastao, rastao, i danas je kao pola ženevskog jezera, na nekim mestima dubok i do 600 metara. Naučnici kažu da će potopiti pola Centralne Azije ako prirodna brana, nestabilna zbog čestih zemljotresa, popusti. Oko njega nema ništa osim jedne stare sovjetske seizmološke stanice, koja još uvek radi. Par 'dežurnih' tu živi i radi na smenu, i ako ti se posreći da su na tvojoj strani jezera kad tamo stigneš, prevešće te na drugu stranu svojim motornim čamcem. Nama se nije posrećilo pa smo morali da se veremo preko najgorih mogućih stenčuga – zamalo nisam umrla od straha. Jer, ako u tu vodurinu upadneš, nema šanse da izađeš niti da te neko izvuče. A voda je led ledeni, dočekati čamac sigurno nećeš. No, preživeh ja i taj put i doživeh da o istom evo hvalospeve pišem.
Pamirska sela su rastrkana po tim surovim i golim gudurama kao male zelene oaze. Kućice okružene topolama, šarene baštice, potočić po sred sela, a na krovovima se suše kajsije i dud, koga će posle, uvaljanog u šećer, majke pakovati i slati rodbini u gradu kao domaću poslasticu.U jednom takvom selu po imenu Barčidev, odmah ispod brane, na kraju našeg treka, čekamo prevoz i odmaramo se u dvorištu kuće oca našeg prijatelja Alinazara, mladića čija priča uliva nadu. Odrastao u tom zabačenom selu na kraju Bartang doline koja je pola godine poplavljena i potpuno odsečena od ostatka sveta, posle kilometarskih pohoda u školu, u dugim seoskim večerima učio je engleski slušajući BBC World Service na očevom starom sovjetskom radiju. Sa zamotuljkom na leđima peške je otišao na univerzitet u Horog, pa u Dušanbe, pa kao stipendista na magistarske studije u Ameriku. Obraz i dika porodice, sela i čitave doline. Ima i zašto. U međuvremenu se vratio u Tadžikistan – kaže ne može bez domovine, jedno drugom trebaju.
Brojna su ovakva mesta i iskustva u Pamiru. Kud god da se čovek dene videće nestvarnu prirodu, nestvarne ljude, nemoguće uslove života, čuće najlepšu i najnežniju muziku. I povratiti veru u ljudsku snagu, odlučnost i dobrotu. A velike su šanse i da će pri tom naići na Petera, Dimu ili Surata, tri luda momka, velika zaljubljenika u ove čudesne planine, koji kao svoj džep poznaju ama baš svaku dolinu, svaki ajlak, svakog čobanina u Pamiru. Svoju strastvenu ljubav prema ovom kraju sveta dugujem baš jednom od njih...
Epilog Kao što rekoh na početku, ovo nije najobjektivnija niti celovita slika ove zemlje. Mnogo toga sumornog, ružnog i tužnog moglo bi da se kaže. Zavisi valjda od toga šta gledamo i šta tražimo u jednom mestu. Ako ne tražimo ništa posebno i putujemo otvorenih očiju, ima šanse da nađemo nešto neočekivano; kao i svuda, uostalom. Ja sam izabrala ovu priču. Vraćam i vraćaću se u Tadžikistan kad god mogu. Možda se sretnemo tamo.
Za više konkretnih podataka o Tadžikistanu, istoriji, kulturi, politici, kao i praktičnih informacija o putovanju, vizama, trekingu itd., savetujem da posetite sledeće sajtove:
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će na velikom skupu Srpske naredne strane 27. i 28. juna u Beogradu biti predstavljen paket za penzionere, koji će poboljšati njihov ekonomski status.
Na samom ulazu u Bokokotorski zaliv, na poluostrva Luštica, nalazi se malo primorsko selo Rose – mesto koje poslednjih godina sve češće privlači pažnju turista koji su u potrazi za mirom i autentičnim doživljajem mora.
Rat u Ukrajini ušao je u 1.566. dan, a ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio je danas da je teško komentarisati izglede za pregovore o mirovnom rešenju u Ukrajini u ovom trenutku.
Bugarska je ove godine preuzela titulu najjeftinije all-inclusive destinacije za letovanje, a na vrhu liste našla se regija Burgasa na obali Crnog mora.
Sukob na Bliskom istoku – 102. dan. Američki vojni helikopter "Apač" srušio se u ponedeljak u blizini Ormuskog moreuza. Trampova administracija je primila poruke od Iranaca u kojima se navodi spremnost da prestanu sa pucanjem ako Izrael učini isto.
Novi Sad u naselju Mišeluk dobija jednu od najsavremenijih toplana, sa geotermalnom i solarnom energijom, koja može da bude model za druge gradove. Gradonačelnik Novog Sada žarko Mićin najavio je prve priključke već iduće godine.
"Mnogo je bitno da smo nastavili da donosimo medalje sa velikih takmičenja u kontinuitetu", izjavio je selektor basket 3x3 reprezentacije Srbije Marko Ždero.
U Višem sudu u Beogradu sutra bi trebalo da se održe završene reči na ponovljenom suđenju Miljani i Vladimiru Kecmanoviću, roditeljima dečaka K.K. koji je 3. maja 2023. godine u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar ubio devet vršnjaka i čuvara skole.
Sukob na Bliskom istoku – 102. dan. Američki vojni helikopter "Apač" srušio se u ponedeljak u blizini Ormuskog moreuza. Trampova administracija je primila poruke od Iranaca u kojima se navodi spremnost da prestanu sa pucanjem ako Izrael učini isto.
U Višem sudu u Beogradu sutra bi trebalo da se održe završene reči na ponovljenom suđenju Miljani i Vladimiru Kecmanoviću, roditeljima dečaka K.K. koji je 3. maja 2023. godine u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar ubio devet vršnjaka i čuvara skole.
Rat u Ukrajini – 1.567. dan. U ruskom napadu na Harkovsku oblast poginulo je najmanje troje ljudi. Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski razgovarao je sa izaslanicima predsednika SAD Donalda Trampa, Stivom Vitkofom i Džaredom Kušnerom.
Dok je pažnja svetske javnosti poslednjih meseci usmerena na sukob između Irana, Izraela i SAD, za mnoge Irance najveća pretnja više nije rat, nego, nedostatak vode.
Pedesettrogodišnji klinički mrtav čovek postao je prva osoba koja je dobila dva bubrega i celu jetru od genetski modifikovane svinje. Opreacija je izvedena u Kini.
Saša Zverev je osvojio titulu na Rolan Garosu pobedom u finalu protiv Flavija Kobolija. Ovaj trijumf ima istorijsku težinu jer teniser od malena boluje od dijabetesa tip 1, što ovaj uspeh čini posebnim.
Bubrezi su jedan od najvažnijih organa u ljudskom telu, a njihov zadatak je neprekidno filtriranje toksina i održavanje ravnoteže tečnosti. Iako često ne razmišljamo o njihovom zdravlju dok se ne pojave problemi, svakodnevna ishrana može imati značajan uticaj.
Demokratska Republika Kongo je saopštila da je broj potvrđenih smrtnih slučajeva od ebole porastao na 101 i da prisustvo naoružanih grupa nastavlja da ometa napore na suzbijanju epidemije u najteže pogođenoj provinciji, preneo je Rojters.
Ana Faris je otkrila da je iz najnovijeg nastavka franšize "Mrak film" izbačena scena u kojoj se šalila na račun kampanje "Budi najbolja" prve dame Melanije Tramp. b
Jedan od najvećih muzičkih superstarova današnjice, Lenny Kravitz, stiže 17. juna na Ušće, gde publiku očekuje open-air spektakl o kojem se već nedeljama priča širom regiona.
Izložba slika makedonskog autora Petra Mazev iz privatne kolekcije Igora Stankovića, pod nazivom "Saga o stvaralačkim nemirima" biće otvorena u petak 12. juna u 19h u Galeriji mts Dvorane, u okviru obeležavanja 30 godina makedonsko-srpskih diplomatskih odnosa.
Beba koja je gugutala tokom predstave "Bura" Vilijama Šekspira, u kojoj je glavnu ulogu igrao glumac Kenet Brana, izbačena je iz sale nakon što je ometala izvođenje u pozorištu Kraljevske šekspirovske pozorišne trupe u Stratfordu na Ejvonu.
U sklopu ovogodišnjeg Urusai Con eventa u Sava Centru, organizujemo League of Legends 2v2 turnir. Ako želiš da sa svojim duo partnerom odmeriš snage protiv drugih ekipa uživo, ovo je prava prilika da se prijavite.
U sklopu ovogodišnjeg Urusai Con eventa u Sava Centru, u subotu 13. juna organizujemo Clash Royale 1v1 turnir. Ako aktivno igraš i želiš da odmeriš snage sa drugim igračima uživo, pozivamo te da se prijaviš.
U sklopu ovogodišnjeg Urusai Con eventa u Sava Centru, 14. juna organizujemo Hearthstone turnir. Ako igraš HS i želiš da odmeriš snage sa drugim igračima uživo, ovo je prava prilika.
President of the Republic of Serbia Aleksandar Vučić is welcoming the President of the Republic of Angola, João Manuel Gonçalves Lourenço, who is on an official visit to Serbia from June 8 to June 10.
A powerful storm has hit Wellington, the capital of New Zealand, bringing waves of up to nine meters, cancelled flights and ferry services, road closures, and evacuations of residents.
Russia and Belarus are ready to use all available means, including nuclear weapons, to protect the Union State, said Russian Deputy Foreign Minister Mikhail Galuzin.
The death toll from the 7.8-magnitude earthquake on the Richter scale that struck the Sarangani area on the Philippine island of Mindanao on Monday has risen to 37, the Office of Civil Defense (OCD) said.
Gubitak pristupa GPS navigaciji bi napravio potpuni haos u vojnim manevrima. Upravo to bi moglo da objasni zašto Rusija, kako se čini, testira način za ometanje GPS signala širom Evrope.
Kompanija Anthropic, jedna od vodećih svetskih firmi kada je reč o razvoju veštačke inteligencije (AI), podnela je poverljivu prijavu za inicijalnu javnu ponudu akcija (IPO) u SAD.
Plan kompanije OpenAI je da u roku od nekoliko nedelja transformiše ChatGPT u takozvanu "superaplikaciju", prenosi FT pozivajući se na anonimne izvore.
Nakon što je na WWDC 2026 konferenciji premijerno prikazao iOS 27, macOS 27 Golden Gate, iPadOS 27 i watchOS 27, Apple je zvanično potvrdio i listu podržanih uređaja.
Apple je na godišnjoj konferenciji WWDC 2026 predstavio veliku nadogradnju za Siri. Takođe, ovo je bilo poslednje obraćanje Tima Kuka kao izvršnog direktora kompanije.
Opel će da uloži više od milijardu evra u Nemačkoj do 2030. godine, saopštio je Stellantis, a cilj je ojačati proizvodnju i razvoj novih omdela na evropskom tržištu.
Stellantis je opozvao više od 1,3 miliona vozila marke Jeep širom sveta zbog rizika od požara i pozvao vlasnike da parkiraju vozila dalje od objekata i drugih automobila dok se ne sprovede popravka.
Komentari 39
Pogledaj komentare