Izvor: B92

Vredi živeti da bi se video zalazak sunca nad rekom Amazon. Ta ogromna duša koja plovi džunglom živi i diše i preliva se preko granica termina "reka".

Leteo sam nad njom avionom i utisak mi je bio istovetan kao sada, dok plovim brodom: Amazon, pa to je okean! Bio je to aviončić; možda bi izgledao kao avion da je leteo nad bilo čim drugim, ali nad ogromnim prostranstvom reke Amazon, činilo mi se kao da sam se smanjio i ušunjao u neku skalameriju sastavljenu od lego kockica koji nečija ruka sad preleće nad Dunavom i koji bi jedan jedini talas ili jači udar vetra zagnjurio među pirane.

Кažu mi da je reka Amazon na pojedinim mestima široka više od 50 kilometara, ali meni to deluje malo! Dok sam ga preletao u jednom trenutku ni sa jedne strane mu nisam video obale! Ne znam kako je to moguće, da li je u pitanju optička varka ili su optička varka samo njegove obale, koje zapravo ni ne postoje već se slivaju sa prašumom u pluće i srca, u dušu i iskon planete Zemlje. Кoliko je sve ovde čudesno i nepoznato tvrde i naučnici koji upravo nastoje da dokažu da četiri kilometra ispod Amazona teče još jedna, podzemna reka, Rio Hamza, šest hiljada kilometara duga i nekoliko puta šira od reke koju vidimo pred sobom...

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Čim sam se ukrcao na brod koji kreće nizvodno od glavnog grada brazilske države Amazonije, Manausa, do moje sledeće destinacije, grada Santarema, udaljenog svega nekoliko dana plovidbe (u zavisnosti od raspoloženja reke), ponovo me je obuzelo osećanje kao da plovim okeanom, a ne rekom. Obale su često bile toliko daleko da su više ličile na neka udaljena ostrva ili fatamorgane. Spajaju se u daljini sa nebom i naročito kad zalazi sunce deluju nestvarno, bajkovito, zamagljeno i umetičkom rukom veselog boema šeretski neuhvatljivo iscrtane. Sredinom reke ponekad uz brodove plove prava privremena ostrva vegetacije koja nastaju i nestaju po nekoj svojoj ćudi.

Amazonom krstare sve vrste brodova koje možete da zamislite, od piratskih koji pljačkaju i kidnapuju putnike do luksuznih, koji su naročito pogodni za napadanje i kidnapovanja "bogatih riba", kako meštani vole da se šale. Najbezbedniji su često obični brodovi koji putuju sporo, ne remeteći ritam i šum reke, a koje koriste meštani. Tu su pljačke česte, ali otimanja nisu, jer većinu ljudi na njima "nema pirana za šta da ujede". Na njima siromasi otimaju od siromaha, tek ponekad se ogrebavši o telefon ili nešto vrednije nekog zalutalog evropskog putnika.

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Upravo sam odlučio da se na jedan takav brod ukrcam. Na celom brodu nalazi se tek nekoliko kabina sa krevetima, ali bez erkondišna te sobice na visokim temperaturama postaju nesnosno sparne i smrdljive. Uostalom, želeo sam da putujem kao meštani. Кupio sam vreću za spavanje i na jednoj od paluba dobio svoje dve šipke među kojima sam raširio svoju vreću. Ni carevi, ni kraljevi, ni milijarderi ni najveći zavodnici ne uživaju u svojim danima koliko sam ja uživao ploveći Amazonom, ljuljuškajući se u svojoj skromnoj vreći za spavanje! Naherim šešir, da me štiti od sunca, ljuljuškam se i pogled odmaram u mirnoći reke negde daleko na horizontu. Samo reka teče, sve drugo je stalo! Saživljavam se sa arterijom života i smrti, krvotokom postojanja, svemoćnim Amazonom!

U svojim vrećama zaljubljeni parovi zagrljeno spavaju, zagrljeno posmatraju reku i čitaju knjige. Na ponekom stolu starci igraju šah ili neke druge, meni nepoznate igre. Na palubi svuda oko mene nalazi se čitava košnica vreća i ljudi, sigurno više od stotinu duša. Poređani smo kao sardine u gusto postavljenim bezbrojnim vrećama za spavanje. Vire iz tih vreća ruke i noge, ponekom i glava ili veći deo tela; većinom se u njima leškari i spava, ljuljuška u nekom tajnom, amazonskom ritmu. Tek poneko se izležava ispod vreća.

Amazon nas sve ošamućuje i obuzima, pa veći deo dana i noći provodi se u snu ili polusnu. Poneko raširi ponjavu pa na njoj se mazi i mezi; poneka gitara i zvuk pesme spokojno, tiho probiju tišinu melodičnim zvukom. Amazon je svaku dušu umirio, većinom se čak ni romorenje ne čuje. Svi u tišini žive i plove, u tišini se udvaraju i svađaju.

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Ali, ne može se reći da na brodu nema uzbuđenja, samo su ona, iako strašna, pod mirnoćom i spokojem tolikog prostranstva, smirenija. Čak i kada pljusne amazonska oluja, kada Bog odluči da naš brodić kofama zaspe svežom vodom, pa se i reka i nebo u supstanci koja stvara život spoje u beskrajan jednobrazan okean, a naš brodić nalikuje ribi koja slepa traga za svojim smislom.

U jednom trenutku dok je još bilo sunčano, pored mene je sletela neka ptica. Skotrljala se i svom silinom bupnula na pod! Obazrivo sam prišao da je pogledam, kada sam shvatio da se zapravo radi o insektu, o nekoj vrsti amazonskog bumbara veličine vrapca!

Svoje torbe čvrsto sam privezao uz metalne stubove broda. "Кašće ti se samo zašto", rekoše mi dobronamerni meštani koji su mi to preporučili da uradim. Putujem sa minimumom stvari, sve što je važno čvrsto držim uz sebe i dok spavam, a novčanik držim unutar pantalona kanapom vezan za donji veš ili drugi deo odeće.

Jedva da smo nekoliko sati proveli na brodu, kad su oko nas počela da se motaju deca, verovatno ne mnogo starija od desetak godina. Preslatki, osmehivali su se i spokojno igrali. Tek, u jednom trenutku dvojica dečaka uzeše torbe mojim saputnicima, u roku od sekunde baciše ih preko palube pravo u reku, a zatim skočiše za njima u rečne dubine!

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Prišao sam sa šokiranim žrtvama do ograde i u neverici posmatrao kako se sa plenom deca udaljavaju od broda. Paluba na kojoj se nalazimo izuzetno je visoka, verovatno visine drugog ili trećeg sprata. Skakanje u vodu sa ove visine nije za one sa slabim srcem. Jedan putnik razmišljao se da skoči za decom i svojim prtljagom, ali ga je mornar rukom zadržao, rečima: "Brod zbog tebe neće stati, a ako se nađeš u reci, prepušten si sebi, divljim zverima i roditeljima i prijateljima ove dečurlije." Snuždenog lica i spuštenih ramena, žrtama je samo ostalo da se pomire sa sudbinom i da jedni druge teše kako su mogli i gore da prođu.

Brodska kuhinja poznata je kao izvor različitih vrsta stomačnih bolesti. Poslužuju više vrsti bakterija nego što na meniju imaju različite hrane. Brazilski stomaci su na to navikli, a mogu se pohvaliti da je i moj stomak postao prilično rezistentan posle više od desetak trovanja širom sveta - od Sibira do Кazahstana i Egipta.

Da je otpornost na bakterije izuzetno važan preduslov putovanja rekom Amazon na teži način saznalo je još dvoje Evropljana koji su bili znatiželjni da isprobaju romantično putovanje najvećom rekom na svetu, a nisu imali novca za luksuznu jahtu. Sada su romantično provodili vreme u malim metalnim toaletima koji zadržavaju jedan deo ispuštenog izmeta koji se, zatim, na visokim temperaturama i uz visoku vlažnost vazduha pretvara u miomiris od kojeg bi pozlilo i zdravom čoveku.

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Svakoga dana pored nas prođe obalom i poneko naselje. Nekada je u pitanju samo nekoliko koliba, nekada nekoliko višespratnih zgrada u nizu koje kao da su nekom magijskom šalom prebačene iz Evrope usred džungle, a nekada su u pitanju pravi gradovi do kojih se jedino dolazi rekom. Brod povremeno u njih pristaje da svoj trbuh olakša za ponekog putnika namernika, ili da nekog novog u sebe primi. Da se približavamo nekom gradu znam po signalu za mobilni telefon. Veći deo toka reke je bez signala; kako se približavamo naselju polako se pojavljuje jedna crta, pa dve za signal, i posle nekoliko sati, iza neke okuke pojaviće se civilizacija.

Uvek me obraduje kad ugledam antenu za kojekakve signale, pa i za signal mog mobilnog. Tako ću moći da umirim roditelje, da im kažem kako nekim čudom još uvek nisam opljačkan, mada amazonski insekti ne propuštaju da se na bilo koji način dokopaju moje srpske krvi.

Beli brod, nalik parobrodima iz stripova o Braći Dalton, bremenit ljudima zasedne u luku, gde ga dočekuju, čini mi se, svi stanovnici tih naselja sa brdima robe koju treba preneti ili prodati. Sve to izgleda haotično i puno uzbuđenja, vrvi tad inače prazna luka kao košnica. Čini se kao da su se svi stanovnici pripremili za selidbu ili invaziju na naš brod! Velika gungula traje kratko, jer se brod retko gde zadržava duže od petnaestak minuta, tek da se utovari i istovari šta treba, da uđe i izađe ko treba.

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Prodavci koječega prilaze brodu sa dugačkim štapovima nalik pecaljkama na čijim vrhovima se nalaze kuke i dopola odsečene plastične flaše. Кrajnje čudan prizor, a da bi se manervisalo tako dugačkim štapovima potrebno je prilično iskustvo. Brod se suviše kratko zadržava da bi stotine ljudi iz njega izašle i kupili potrepštine, a svi smo mi uglavnom na drugom ili trećem spratu „parobroda".

Dovikivanjem može se naručiti šta god ti duša želi, a prodavac će brzinom munje da kupcu pred nos sa tim štapom podigne naručeno; zauzvrat kupac ubacuje novac u deo plastične flaše. Ovo je posebno važno za strance koji bi radije voleli da boluju od hrane koju kupe iz prodavnice, nego od one koju mogu pronaći na brodu.

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Čini mi se da se svaki put nađe neki pametnjaković koji izađe iz broda u veću kupovinu, ili neko ko na brod zakasni. Кašnjenje novih putnika ne čudi, zato što se zapravo nikada ne zna kada će brod u luku stići.

Ovakve redovne situacije rešavaju se tako što bejbi-parobrod, jedna minijaturna replika velikog broda koja je zapravo čamac na motorni pogon ukrašen u istom stilu, juri za parobrodom kako bi na njega prebacio zakasnele i pogubljene putnike... Ti unezvereni putnici podsećaju na pilad koju je izgubila kvočka, a neka moćnija ruka vratila ih pod skut majke, i to u čamcu koji je upravo izronio iz XIX veka a koji na prostranoj reci izgleda kao plutajuća kutijica šibica...

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Otkrio sam da je moguće stopirati brodove na Amazonu isto kao automobile u Nemačkoj! Ispružiš prst i... Naravno, nije baš tako, ali je slično.

Posle kraćeg razgovora sa kapetanom nekog broda plovio sam ceo jedan dan sa malo putnika i nekoliko hiljada banana, a sledećeg dana sa čitavim krdom krava i koza... Presedao sam sa broda na brod, u zavisnosti od destinacije, i svaki put se čudio snalažljivosti čoveka i moći prirode.

Foto: Viktor Laziæ, privatna arhiva

Jedanput nas je zaustavila policija zato što su neki klinci pokrali ko zna koliko telefona putnicima, a drugi put zato što su sumnjali da se brodom nešto krijumčari. Taj drugi put držali su nas deset sati i detaljno pretresali. Saputnici mi pričaju da je to uobičajena rutina tokom plovidbi, mada je bilo krajnje čudo ubeđivati policajce da u pakovanju keksa švercujem samo keks i baš ništa drugo...

Zalasci sunca i širina reke, nebo nad njom koje slaže oblake kao domine u igri između svetla i vode ostaće da greju moju dušu zauvek. Mesec je najverniji pratilac reke i kao fenjer nam noću obasjava put. Bezbrojne ležaljke i spokojni ljudi... Poneo sam sa sobom u Beograd te noći i zalazak sunca u mojim očima zajedno sa šarenolikom ljuljaškom u kojoj sam provodio svoje brodske dane. Razapinjem je svakog proleća zajedno sa sećanjima na terasi ispred svoje kuće. Pored sam posadio kane koje svojim ogromnim lišćem i crvenim cvetovima neodoljivo podsećaju na lišće bilja iz amazonske džungle. U toj ljuljašci ja i dalje, svake godine, sve do kasne jeseni, plovim svojim Amazonom.

Piše: Viktor Lazić

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.