Izvor: Ivana Kovaèeviæ

Autor: {"id":367419,"id_news":1197060,"name":"","surname":"Ivana Kova\u00e8evi\u00e6"}

Rano jutro, avion sleće na pistu, još je mrak. Svetla na aerodromu mi idu u oči, pokušavam da se razbudim dok čekamo u redu. Skrećem pogled i ugledam prelepe stjuardese u tirkizno lavim i zelenim sarijima. Niske su, sitne, crnomanjaste, s dugom crnom kosom, predivnim širokim osmehom i belim zubima. Dobro došli u Šri Lanku.

Izlazimo sa aerodoroma, svanulo je, sedamo u kombi koji nas vozi ka Negombu, malom ribarskom selu na zapadnoj obali okeana. Od glavnog grada Kolomba,u koji smo sleteli, to je na oko 60 km udaljenosti, razmišljam da li da nastavim da spavam u kombiju, ali mi znatiželja da se što pre upoznam sa ovom zemljom, njenim ulicama, ljudima, kulturom ne da mira i ja pokušavam gledajući levo i desno da zapamtim svaku sliku koja mi se prikazuje usput.

Smešteni smo na samoj plaži i posle malo odmora, a kada sav normalan svet ustaje, krećemo u obilazak grada. Budistička je Nova godina, svi su na ulicama, porodično šetaju, idu do hramova, gužva je. Većina ljudi je lepo obučena, žene su u sarijima čije boje upadaju u oči, muškarci u pantalonama i košuljama… I da, sve je to kao i svugde u svetu, međutim oni svi idu bosi! April je, toplo je, asfalt žari, ali njima ne smeta. Opušteni, sa velikim osmesima, pred hramovima uživaju u druženju.

Mi zaobilazimo skupinu i odlazimo dalje u razgledanje grada. Na plaži je i riblja pijaca. Ogromni komadi materijala od kog se prave džakovi prostrti su duž cele plaže, a na njimu riba koja se suši i priprema za prodaju.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Selo je prošarano kanalima, vidi se veliki uticaj Holanđana koji su ovde bili jedni od kolonista.

Izlazimo na plažu, ogromna je, predivna, talasi su veliki, nema mnogo ljudi pa uživamo. U jednom momentu vidimo da se nešto sa naše desne strane dešava i krećemo ka tom mestu, a tamo: puno ljudi, muzika, đakonije za zube… Odrasli stoje ili sede po plaži, a deca uživaju u brčkanju i kupanju… Još jedna ritualna novogodišnja zabava.

Kupanje ovde ne može da se svede pod ono što mi očekujemo. Na ostrvu su talasi ludo veliki, pa pokušavate da manevrišete sve vreme da vas ne obori i da ostanete na nogama… Plivanje je ovde samo za hrabre.

U Šri Lanki za Novu godinu nema alkohola, tako da smo uz jako ukusnu klopu pili čaj sa đumbirom i otišli na spavanje.

Ujutru krećemo ka Kandiju, drugom po veličini gradu na ostrvu. Grad u središtu ostrva okružen džunglom. Vožnja lokalnim kombijem je poseban doživljaj. Pune linije, zabrana preticanja i sva druga pravila ovde ne važe. Preticanje se nagoveštava drugim vozačima stiskom na sirenu. Neko vreme smo pokušavali da gledamo taj džumbus, ali smo shvatili da nemamo stomak za to i da je bolje da gledamo svoja posla.

Kandi je simpatičan gradić, kolonijalnog stila. Okružuju ga brda, a u središtu grada je jezero. Kandi će u narednim danima biti naše utočište, odakle ćemo odlaziti u obilazak svih bitnih punktova po ostrvu.

Smešteni smo na brdu, iznad grada, odakle puca pogled na čitav Kandi.

Zahvaljujući monsunskim kišama, ostrvo je toliko bogato vodom da je vegetacija uvek neverovatno zelena i raskošna. Svuda su palme, razne biljke, bambusovo drveće…

Peradenija je botanička bašta koja se nalazi u gradu. Jedna je od najlepših koje sam posetila. Prostire se na 60 hektara i ima oko 4 000 različitih biljnih vrsta. Prekrasna avenija palmi, šuma šišmiša koji spavaju na granama drveća, tu i tamo neki proleti iznad naše glave, šuma bambusa, majmuni koji slobodno šetaju parkom. Po vrelom danu milina je šetati.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

U aprilu, kada smo mi bili na Šri Lanki, monsuni su na istočnoj strani ostrva, zbog čega i posećujemo centralni i zapadni deo. Međutim, nismo znali da se tako lako i brzo pomeraju pa nas je jedan dan u Kandiju zahvatio takav oblak monsunske kiše da nismo mogli da verujemo da za samo jedan sat toliko vode može da padne sa neba.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Sva sreća, kiša nije padala duže od jednog sata, pa smo vreme proveli na zatvorenoj lokalnoj pijaci. Zastali smo pored tezge sa neobičnim vrstama voća, koje u životu nismo ni videli, a kamoli probali i ljubazni prodavac nam je napravio malu prezentaciju i degustaciju. Svaku vrstu nam je iseckao i poslužio uz priču kako se gaji, sa kog dela ostrva je, zbog čega se jede… Još jednom se potvdilo da je narod Šri Lanke jako srdačan i ljubazan. Kupili smo nešto od voća i, pošto je kiša stala, krenuli dalje u razgledanje.

Inače, cene na ostrvu su za nas više nego pristupačne.

U samom centru grada nalazi se budistički hram Tut, u kome se i danas čuva Budin zub. I to ne samo da se čuva, već ga s vremena na vreme prošetaju gradom.

Hram je veličanstven i mnogo je ljudi u njemu. Pri ulasku i izlasku postoje obavezne procedure, ali se vrlo brzo obavljaju pa je zadržavanje minimalno. Žene moraju pokriti ramena i noge i svi moraju biti izuveni.

Tradicija je da Budi pokloniš, to jest prineseš cvet lotosa i da se pokloniš relikviji. Uradili smo to, a onda još malo uživali u hramu, njegovoj bašti i divili se iskrenom i predanom odnosu budističkih vernika.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Na kraju dana smo završili u Kulturnom centru u Kandiju, koji se nalazi na samom jezeru, i gledali predstavu tradicionalnih plesača. Prvih petnaestak minuta mi je bilo interesantno, a onda me je savladao umor pa sam pola predstave prespavala.

Inače, na čitavom ostrvu, čim padne mrak, grad se bukvalno isprazni. Život na ulicama prestane, svi se povlače u svoje domove. Noćnog života skoro da nema.

Rano jutro je, a nas budi neko lupanje. Probudili smo se i onako bunovni ne znamo šta nas je snašlo, šta se dešava. Majmuni na terasi pokušavaju da nas opljačkaju. Oterali smo ih, pojeli voće od juče za doručak i krenuli u ekspediciju planiranu za taj dan.

Prva destinacija nam je Bašta začina, plantaže i bašta su divno iskustvo. Naučili smo i videli kako izgledaju mnoge vrste biljaka. Ono što je mene iznenadilo i što nisam znala jeste da ananas skoro pa raste iz zemlje. Ne znam ni ja zašto, ali mislila sam da se bere sa drveća. Naučila sam nešto.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Idemo dalje ka severu, međutim u jednom momentu kombi staje. Nasred puta održavaju se igre bez granica. Svi učestvuju, od najmlađih do najstarijih. Neko vreme se zadržavamo dok se igre ne završe i put se ne oslobodi pa nastavljamo ka Dambulli. To je kompleks od pet hramova u pećini, najpoznatiji i najbolje očuvan kompleks hramova u pećini.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Sledeći je zlatni hram, a onda dolazi na red Sigirija (Lavlja stena). Dve stotine metara visoka kockasta stena u ravnici gde je davnih dana jedan od njihovih kraljeva napravio sebi palatu. Freske koje ovde možete videti su među najvrednijim umetničkim delima Azije.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Do vrha se penjete čeličnim stepenicama koje idu oko stene, a onda pred sam vrh kreću horizontalno ka vrhu. Stepenice su uske, gužva je na njima, nije pametno gledati ni levo ni desno, mene je bar bio strah, ali zato posle dva sata , kada se popnete na vrh pompeznog čuda prirode, potapšete sebe po ramenu što ste uspeli a onda uživate u pogledu. Jedna od čari putovanja, videti uživo ovakva mesta i uživati u njihovoj magiji.

Koža nam je pocrvenela, bili smo mrtvi umorni, kolena klecaju, ali nastavljamo dalje.

Sledeća stanica - sirotište slonova Pinavoi. Rezervat koji je prihvatio sve slonove koji su stradali tokom rata sa Tamilcima. Ima ih na stotine, ali su ovde najzad ove plemenite životinje našle mir i slobodu. Posetioci sela često imaju mogućnost da ih hrane, maze i uživaju u njihovom kupanju u obližnjoj reci. I mi smo seli u restoran na samoj reci da pojedemo i popijemo nešto i okrepimo se posle napornog dana.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Napuštamo Kandi i idemo dalje ka Nuvara Eiaji. To je mesto u brdima na oko 2000 m nadmorske visine u centralnom delu ostrva. Zovu ga još i Mala Engleska zato što se ovde nalaze plantaže čaja koje su u većinskom vlasništvu Engleza. Pogled na plantaže je fantastičan, svako malo smo stajali da napravimo još poneku fotku. Na plantažama većinom žene beru listove čaja. Objasnile su nam i pokazale od kog dela biljke nastaje zeleni, od koje crni, a od koje beli čaj - koji je i najskuplji.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Odlazimo i u jednu od fabrika da nam pokažu ceo proces izrade čaja.

Sve počinje na plantažama na kojima smo mi malopre bili i gledali kako se beru grmovi čaja. Beru se samo mladi listovi. Za jedan kilogram čaja potrebno je nabrati oko šest kilograma listova. Oprani listovi se stavljaju na sunce da se osuše i oksidiraju i tako se dobija crni čaj. Listovi koji se ne suše već idu dalje u obradu posle postaju zeleni čaj. Od pupoljaka nastaje beli čaj. Naravno da postoji klasifikacija po jačini kod svakog od čajeva i oni se posle u prodaji razlikuju u ceni.

Posle obilaska fabrike sedamo na degustaciju. Nisam ljubitelj tako jakih čajeva, ali smo ipak pazarili nekoliko vrsta da ponesemo kući kao poklone. Ukus i miris tih čajeva nije ni približno isti kao ovaj koji se nudi u našim prodavnicama.

Stižemo u večernjim časovima u Nuvara Eliju. Ovde je dosta svežije. Prošetali smo malo gradom, pijacom, kupili rakiju od kokosa i seli da jedemo. Hrana je začinjena i ljuta pa morate naglasiti da budu umereniji u začinjavanju. Pirinač je, naravno, osnova većine jela, večeramo rižu s karijem.

Ujutru odlučujemo da se razdvojimo od druga i njegove devojke koji će se tog dana popeti na Adamov vrh. Buda je tu ostavio otisak svog stopala i budisti se bar jednom u životu moraju popeti do tog svetog mesta.

Do samog vrha morate preći više od 5 000 stepenika pa moj dečko i ja odlučujemo da nemamo snage, volje ni želje da pratimo njih dvoje na planinarenju.

Mi tog dana uzimamo vozača i iznajmljujemo tuk-tuk koji će nas povesti u obilazak do vodopada koji su među najlepšima na svetu. Vodopad, reke i bujno zelenilo od kojeg te zabole oči. Ljudi su ovde jako znatiželjni pa imaju million pitanja. Tako smo u razgovoru sa našim vozačem i mi kroz priču saznali mnogo interesantnih podataka.

Mom dečku nije bilo jasno kako su Tamilci uspeli da budu tako moćni i snalažljivi da vode ovde tako dugo rat protiv naroda. Dok su oni vodili muške razgovore, ja sam se sa decom igrala, nudila im bombone i uživala. Kupujemo začine koje ćemo poneti kući, dan lagano prolazi, a mi se na terasi izležavamo i čekamo da nam se prijatelji vrate sa planinarenja. Kada su se vratili vidno iscrpljeni i ispričali nam sve, pokazali nam slike onog što su videli i doživeli, bili smo jako ponosni na njih. Za njih smo isekli durijan, voće koje smo tog dan pazarili na pijaci.

Inače, na svakom hotelu ili javnom mestu videćete sliku duriajna i upozorenje da ga nije dozvoljeno jesti. Kada ga rasečete osećate snažan smrad, nimalo nije prijatno. Međutim, kada ga stavite u usta to je nešto najslađe što ste ikada u životu probali.

Krećemo ka Hikaduvi. Usput nailazimo na jedan hinduistički hram, stajemo da ga obiđemo. Do sada smo većinom na ostrvu posećivali budističke, pa nas je ovaj zaintrigirao i iznenadio. Sve je šareno, kipovi, statue… kao da smo u luna-parku. Jedan ljubazan čovek u hramu nam je posvetio vreme i objasnio nam i ispričao sve o hramu, njihovoj veri i bogovima.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Put nas dalje vodi kroz divne predele i sela. Cunami je ovde pre par godina oštetio taj deo ostrva i doneo veliku nesreću narodu koji ovde živi. Danas je većinom sve sanirano i nema tragova koje je veliki talas napravio.

Hikaduva. Kada pomislim na sreću, pomislim na ovo mesto i tada mi se osmeh razvuče i oči zasijaju. Parčence raja!

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Sledećih nedelju dana provodimo smešteni na plaži. Napravili smo sebi ovde male rituale.

Ustajemo ujutru, jedemo za doručak slatki, sočni ananas, a onda deo dana provodimo na belom pesku, brčkamo se u Indijskom okeanu, ispijamo ceđene sokove od manga i papaje ili ispijamo hladno pivo.

Talasi najjači i najveći koje sam ikada videla i doživela. Oni prosto razbijaju, a ako se i ohrabrite da uskočite, ogromnom snagom uvlače vas u sebe, tako da je nekad teško izaći opet na površinu.

Surferi i surferske daske na sve strane. Beskrajni prostor, šetnje uz plažu, odsjaj neba, školjke, vetar, pogled koji se pruža ka horizontu u nedogled. Nemam pravih reči da vam opišem i dočaram zalazak sunca koji možete ovde svakog dana posmatrati.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Glavna ulica duž plaže ispunjena je radnjama, suvenirnicama i restorančićima. U jednom od uličnih restorana smo jeli najbolji vegeterijanski kotu roti na ostvu. Kotu roti je tradicionalno jelo na Šri Lanki. Takođe možete uživati na plaži, gde će vam servirati ribu koju su tog dana ulovili, tigraste škampe, kozice, rakove. Bosi ste, noge su vam u pesku, uz odsjaj sveće, gledate u more, jedete njegove plodove i pijete vino sa voljenom osobom: uživancija maksimalna.

Ovde je je sve jednostavno, laganog tempa, mirno. Interesantna stvar je da postoji u smeštaju samo jedna slavina, hladna. Vodu ne greju, nema potrebe, toliko je napolju toplo da je voda koja stiže iz vodovoda prijatne temperature i ne treba je zagrevati.

Nedaleko od Hikaduve nalazi se holandsko naselje Gale. Odlazimo gradskim autobusom. Ljudi uglavnom iskaču kad treba da izađu, a ako baš mora, ili ako vidi da ste turista koji se ne snalazi sa ovakvim izlaskom, vozač će vam rado zaustaviti autobus.

Dva sata šetnje i obišli smo celo naselje. Tuk-tukom nastavljamo dalje ka jednoj uvalici gde se nalazi plaža Džungla, ušuškana, skrivena od civilizacije, gde je okean miran i gde uživamo u plivanju posle dužeg vremena.

Sledećeg dana odlazimo do Mirise i Unavatune, najlepše plaže na ostrvu. Na plaži smo naišli na mnogo malih kornjača koje pokušavaju da se preko peska domognu okeana. Samo ovde i samo na ovom mestu možete videti ribare koji stoje na štapovima i pecaju u okeanu. Probali smo i mi, nije lako.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Ono što je takođe vredno pomena je Zelena laguna reke Madu. Vozili smo se čamcima kroz nju, obišli hram koji se nalazi na ostrvu u laguni, otišli do mesta gde su nam pokazali kako se prave grančice cimeta, probali smo i sami, ali nismo bili baš uspešni. Na jednom delu lagune zastali smo i išli na pedikir. Ribice su odradile svoj posao dok smo mi pili kokosovo mleko.

Ajuveda masaža za kraj dana. Monsuni stižu na ovaj deo ostrva i vreme je da se krene kući.

Foto: Ivana Kovaèeviæ, privatna arhiva

Šri Lanka ili nekadašnji Cejlon je jedno od retkih mesta koje može da se pohvali tolikim prirodnim bogatstvom i lepotom. Ostrvo koje još nazivaju Suza Indije nije obično ostrvo, to je posebno mesto, s jedinstvenom prirodom, raznovrsnom i ukusnom hranom i nasmejanim i veselim ljudima. Za mene tako izgleda raj na zemlji. Videćemo se opet, očekuj nas.

Preuzeto sa: www.mojeputovanje.net

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.