Izvor: Autor: Boro Soleša

Autor: {"id":264002,"id_news":913506,"name":"","surname":"Autor: Boro Sole\u0161a"}

Pogledao sam prema nebu, bilo je vedro samo iznad Visa, tamo do Paklenih otoka, ispred Hvara, a od strane Komiže, pa prema Palagruži i dalje ka Italiji valjali su se niski preteći tamni plastovi ili kakvi kontejneri prepuni vode.

Nona Karmela je iz invalidskih kolica počela da plješće, a onda je i ispružila nogu do zemlje i počela da prati ritam Gradske godbe iz Kamnika, muzičara iz Slovenije, čiji su se zvuci i bez zvučnika razlegali sve tamo od Češke vile na kraju istočnog dela luke Vis, u naselju Kut, pa sve do na suprotnu obalu do grčke nekropole, preko hotela pa do tvrđave Sent Džordž iznad uvale Velika Svitnja, nasuprot malešnom otoku Host, koje čini prirodnu branu u ulazu u zaliv. Elem, na tu češko-grčku, rimsku i slovensku mešavinu dalmatinskog naselja nasred jadranske pučine naravno da je limena glazba ili bleh-muzika došla kao poručena.

Lepa plavokosa Martina Gorič drži kićenu zastavu sa nazivom godbe, zapravo skupine muzičara, a dirigent Martin Dukarič se rezantno i uvežbano okreće ka trubačima, saksofonistima, oboistima i bubnjarima, dok se tipični mitelevropski tonovi, kakvi se mogu čuti u Beču, Pragu ili Bratislavi, čuju na radost domaćina i gostiju koji prilaze sa rive pred gradsku kuću gde se sve to odvija...

A onda obučene kao mažoretkinje izlazi pred muziku grupa Veronika, zapravo grupa lepih devojaka, koje zaplesaše kan-kan i začas eto nas u Mulen Ružu. Trubači se žestoko uneli u izvođenje, saksofonisti, kao i oni sa rogovima daju sve od sebe.

Plava i snažna Martina mi objašnjava da je uvek tako kod gostovanja, a posebno u bivšim jugoslovenskim republikama, gde su svi, posebno oni stariji, zbog jezika i zajedničke prošlosti tako bliski. Devojčica sa nizom rolnica napravljenim od kose razigrala se kao da je sama u sobi, a ne pred “čitavim Visom”.

Nikica, dobar drug, donese mi iz podruma od jednog svog rođaka kriglu plavca, tamnoplavog gotovo crnog napitka od grožđa, koje je njegov rođo radio tako jako da posle par gutljaja riva poče da mi leti.

- Šta si mi ovo dao, je li ovo dozvoljeno da se pije, možda podleže nekoj zabrani! - odgovaram na pitanje Nikice kako mi se čini vino…

- E, to je zato što mu je vinograd na takvom mistu da je cili dan osunčan, grožđe je puno sladora, a vino jakog alkohola… Valja biti oprezan - upozorava me Joško.

- Da, biću oprezan kao i ti, pa ovo ti je drugi bokal (a svaki je zaprimao pola litre opojnog pića).

Utom mu se pojavi lepša polovina, pa će izokola:

- E, ovo je jako vino, Vice ga je ostavija od prošle godine iz jematve (berbe) koja se ne pamti. Ja nisan mogla ni bićerin (rakijska čaša) toga popit… Ne znam kako neko može ovo i pokazuje na krigletinu.

- Ko zna oću li ja moć, ovo mi je Nikica tek sipa, moran sa judima nazdravit - Pravda se Joško.

Pa tako i bi, nazdravismo, pa čak i Joškova draga popi nekoliko gutljaja iz njegove krigle, “samo da proba”.

Ubrzo je sa strane, onako ispod glasa, ili šoto voče, kako se kaže u Dalmaciji, “pustila glas”, pa od sveg srca pomogla muzičarima iz Kamnika.

Pogledao sam prema nebu, bilo je vedro samo iznad Visa, tamo do Paklenih otoka, ispred Hvara, a od strane Komiže, pa prema Palagruži i dalje ka Italiji valjali su se niski preteći tamni plastovi ili kakvi kontejneri prepuni vode.

Padala je noć, a niti turistima, koji su došli da isprate jesenju, oktobarsku regatu jedriličara, niti domaćima nije se išlo nigde. Već su bili skupili većinu instrumenata i odložili ih u futrole, kada jedan iz orkestra nežno odsvira neku vrstu džez povečerja, kao mlađi brat Roberta E. Lee Prewitta, junaka iz Jonesove knjige. Škure su se već zatvarale na kućama, a ljudi su nevoljko odlazili kao da bi da pobede jesen i produže onu slatku letnju omamu od zanesenosti i ritma.

Izvor: Danas
Foto: Sobrecroacia.com / Flickr.com

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.