Ivo
pre 13 godina
Krasna prica. Preokupirani ritualom svakodnevnih obaveza u danasnjem poslovnom svijetu, mnogima je ponekad tesko razumjeti nekog za kojeg je vrijeme stalo, i jedino sto im daje utjehu i odrzava ih na zivotu su memorije vezane za rodno mjesto, familiju, prve ljubavi, prijatelje, skolske dane, svadbe i slavlja, pogrebe bliznjih i misli i uspomene na njih, kolege sa posla, susjede, dragu ali daleku okolinu i parkove svake godine okupane u paletu raskosnih boja u godosnjim dobima i pune cvrkuta djece i ptica, starce/penzionere koji sjede na gradskim trgovima okruzeni jatom golubova, jutarnje vreve na pijacama, itd., itd.
Ponekad i mene uhvati nostalgija na moj rodni Zagreb, bus kao i mnoge Beogradjane na njihov grad koji zive daleko od Kosutnjaka, Knez Mihajlove, Vozdovca, obala Save i Dunava, itd. Vecina nas koji zivimo u inostranstvu je navikla da svede nostalgicna razmisljanja i meditacije na "podnosljivi" nivo koji ne utjece negativno na nase svakodnevne obaveze, ali me nimalo ne cudi da ima ljudi kao Alija koji to jednostavno ne mogu "otresti" bez profesionalne pomoci.
Stvarno me zalosti da ovaj divni isjecak iz realnog zivota netko ne shvaca i naziva ga "pateticnim". Ili je mozda problem u imenu osobe koja je opisana, predpostavljam. Takvima predlazem da Aliju zamjene za Sretena ili Jovicu i Sarajevo za Beograd i pokusaju razumjeti poantu ove price. Bas kao sto bi Amerikanci rekli....Stop sometimes and smell the roses.
5 Komentari
Sortiraj po: