Knin, opor i vedar istovremeno
8. oktobar 2009.
Pošaljite komentar
Kninski stil života podrazumeva da se gotovo nikada ne žalite. Nema smisla. Možete prigovarati, negirati, urgirati, karikirati, pa čak nešto ismevati ili se sa nečim sprdati, ali samo bez tužbalica! Može biti mnogo samokritike (ima je, pa je i poželjna!), čak i sa najsvetijim i najosetljivijim stvarima.
Izvor: Danas
 |
Znam dosta Kninjana koji o sebi govore kao o „izbjegličinama“, ali im na um ne pada da se požale!
Da li je to od krša sa Dinare i svih silnih okolnih brda i vrtača, ali surovost i sirovost su u karakteru dalmatinske Zagore izmešani sa šalom, igrom i veseljem. Reklo bi se njegoševski, po onoj - čaša žuči išće čašu meda, smiješani najbolje se piju.
Ni sada, kada Knin još uvek prolazi kroz najveću kalvariju u svojoj ne baš lakoj istoriji - pravi Kninjani su ostali isti. Opori i vedri istovremeno. Tako je to bilo i ovoga leta, kada sam ih poletne i vedre sretao u autobusima i vozovima na relaciji Beograd-Knin-Split. Stalno su nešto nosili, obezbeđivali neki alat, dogovarali odmor i sa nekom čudnom vedrinom gledali na budućnost. Iako sigurno pamte daleko bolje dane u prošlosti. Ako čovek želi da razmišlja o društvenom životu Knina, isključujući barem na tren iz svega mučne devedesete, nezaobilazan je fudbal-nogomet, a oba su termina u Kninu ravnopravno upotrebljavana. E, kada se to pomene nezaobilazan je Nogometni klub „Dinara“, koji je na ponos Knina i čitavog tog kraja osnovan još 1913. godine, a njegove tradicionalne boje dresova su bile crno-bele, koje su od 2005. sa novim vlastima promenjene u crven, beli, plavi.
„Dinara“ je nastala svega dve godine posle splitskog „Hajduka“! Za Knin, koji je mnogo manji od Splita to je uvek bila činjenica kojom su se posebno ponosili. Neki od najboljih igrača iz „Dinare“ su otišli u legendu, kao Radomir Vukčević, koji je slavu stekao braneći na golu „Hajduka“ u vreme njegove najveće slave, kada je tim trenirao Slavko Luštica, a na terenu su vezli Jerković, Jovanić, Lemešić, Džoni i Buljan, te iskusniji Vukčević, Hlevnjak, Pavlica... Centarfor Nadoveza davao je po 20 golova u prvenstvu.
Skandal se te sezone dogodio na utakmici Hajduk-OFK Beograd koja je prekinuta kod stanja 2:2 nakon što je sudija Pavle Ristić pogođen u glavu. Posle su bile konstrukcije tipa da je Ristića udario šišmiš!? Prvobitna odluka da se susret registrira sa 3:0 za Beograđane izazvala je burne proteste i bacanje automobila sa beogradskim registracijama u more (posebno je stradala poslovnica JAT-a, koja je bila na splitskoj Rivi). Počele su demonstracije u Splitu i Dalmaciji, a sve se smirilo kada je u dovoljno žalbi Hajduka, pa je utakmica registrovana 2:2.
OFK Beograd posebno pominjem zato što i taj klub, pored Hajduka, ima razloga za zahvalnost „Dinari“. Naime, iz Knina je u OFK stiglo jedno od najvećih fudbalskih pojačanja - Ilija Petković, koji je sedamdesetih na desnoj strani terena radio „šta je hteo“. Uz Joška Skoblara, takođe Dalmatinca, iz Nina kod Zadra, koji je u OFK Beogradu igrao ranije, može se reći da je Petković najjače pojačanje iz Dalmacije.
Kada je u pitanju kultura ne sme se zaobići Vojin Jelić, Jovan Radulović i Dinko Šimunović. Ovaj poslednji je u svojim pripovetkama opisivao Dalmatinsku zagoru. Mnogi u pripoveci „Duga“, koja se događa u naselju pod imenom Čardake, prepoznaju Knin. Koliko je poznavao taj svet Šimunović je demonstrirao i u „Muljiki“ pišući o namastirčanima, koji su pripadali manastiru, koga su zvali namastir. Glavna junakinja je prelepa, zove se Boja, ali je zovu Muljika, jer je bolesna i bela kao mekani beli kamen kojega u trom kraju nazivaju Muljika.
Ovo putovanje kroz prošlost Knina i bivše nam zajedničke države i pored svih turbulencija bolja je od stvarnosti, koja se sastoji od Hrvata izbeglih iz Bosne, koji su svoj novi smeštaj našli u kućama i stanovima Srba iz Kninske krajine, koji ili žive po nekim budžacima ili su u Srbiji i širom sveta te čekaju da se nešto dogodi pa da se vrate u grad u čijem su stvaranju učestvovali. I pre Milana Babića, koji se ubio u pritvoru Haškog tribunala, ili Milana Martića i Ante Gotovine, kojima se sudi, i pre Josipe Rimac, sadašnje predsednice Knina, kojoj je u ruke stavljen vrući kesten vođenja ranjenog grada. No, siguran sam da Kninjani bilo gde da sada žive odlično razumeju poljskog aforističara Kšištofa koji kaže: „Ako te prati tuga ne žali se da si sam!“ Verujem da bi se iskreno smejali, bez obzira jesu li u svojoj kući ili - izbjegličine!
Boro Soleša