Dani berbe - Broćanska visoravan

28. septembar 2009.

Pošaljite komentar

Žilavka i blatina su jedine dvije autohtone sorte grožđa u Bosni i Hercegovini. Žilavka je za smijeh, blatina za grijeh. To što su po mnogo čemu jedinstvene, još uvijek im nije nikakva prednost. Možda su one najbolji primjer koji govori da biti rođen u BiH ne znači ništa dok se ne dokaže suprotno

Autor: Nisvet Džanko
Izvor: Dani

Šta je to što je bolje od vina a što se za te pare može kupiti?

Istina je da je u BiH u zadnjih desetak godina značajno porasla potrošnja vina, ali zbog te činjenice ovdašnji vinari ne vide razloga za neko posebno veselje. Tvrde da je od sto otvorenih boca vina u nekom ovdašnjem elitnom restoranu, maksimalno deset proizvedeno u BiH, što je broj koji govori o neravnopravnom statusu domaćih vina u odnosu na uvezena. A imajući u vidu brigu države o ovoj privrednoj grani, dobro je da se hercegovačke sorte blatina i žilavka mogu uopšte naći na domaćem tržištu. I to koliko su prisutne može se zahvaliti isključivo samim vinarima i njihovoj borbi za osvajanjem prostora na ovdašnjem tržištu. Uhvati ih smijeh kada se sjete da je za vinogradarstvo bilo nadležno Ministarstvo rudarstva i energetike?! Donedavno su na uvozna vina plaćani prelevmani, pa su i oni ukinuti. I nije šteta što su ukinuti jer taj novac nije išao za razvoj vinogradarstva, a mogao je biti način zaštite i stimulacije vinogradara.

Beri, beri, al' grane ne lomi Traju dani berbe grožđa pa vinogradari i nemaju baš puno vremena za podrobnije elaboriranje svog statusa. Po cestama Broćanske visoravni smjenjuju se traktori puni tek ubranog grožđa sa autobusima hodočasnika koji posjećuju Međugorje. Tihomir Trusina, enolog koji uskoro brani doktorat na temu žilavke, zadovoljan je ovogodišnjom berbom jer je odnos šećera i kiselina u grožđu idealan. Berba 2009. bi, sve su prilike, mogla ostati u lijepom sjećanju kako proizvođačima tako i potrošačima. Pa i beračima. Vrijedan berač na plantažama Vinarije Čitluk može danas zaraditi 50-70 maraka uz obezbijeđen topli obrok. Pored lokalaca na berbi ili trganju grožđa je angažirano i dosta sezonskih radnika iz Bosne. I svi se slažu u jednom, i ovi iz Hercegovine i ovi iz Bosne, da će se oni nekako i snaći od posla do posla, od sezone do sezone, ali kako prehraniti jedanaest federalnih premijera i 110 ministara plus 445 što kantonalnih što federalnih parlamentaraca? Zamisli sad da se donese zakon po kome bi se obnašanje tih funkcija moglo vršiti isključivo volonterski, a? Plate im samo hranu i spavanje, cigare jok, i mobitel ništa. Samo rijetki koji bi pristali da vladaju a da se lično ne okoriste bi mogli ovu zemlju izvesti na zelenu granu. Ovako dabogda. A i nema više takvih ljudi koji će opće dobro staviti ispred vlastitog interesa. Među beračima ima i onih koji pamte kad je po ovoj hercegovačkoj zemlji hodao veliki stručnjak, vizionar i legendarni direktor mostarskog Hepoka Osman Pirija. Taj je znao šta Hercegovina može svijetu dati. Znala je to i Austrougarska monarhija pa je pred kraj svoje vladavine u BiH pod vinovom lozom u Hercegovini imala nekih 6.000 hektara. Danas dabogda da ima i pola od toga. Ljudi su devedesetih godina prošlog vijeka bili digli ruke od zemlje i nebriga je učinila svoje, pa je mnogi vinograd ostao zapušten. Samo su mu rijetki ostali vjerni i oni danas čine jezgru hercegovačkih vinogradara. Mnogi koji su u bijelom svijetu stekli novac danas ulažu sredstva u vinograde. Ulože pare i čekaju profit. Posade trsove i čekaju. Greška. Nema čekanja. Ko samo čeka može dočekati jedino razočarenje. Vinograd je jedna od najzahtjevnijih kultura. Žilavka pogotovo. Ona hoće svaki dan čovjeka sa sobom. Za nju moraš imati živce kao strune. Ona prepozna ko ima strpljenja za nju i strpljenje zna nagraditi. Sa njom nikada nije dosadno, jer nikada ne znaš kakva će biti sljedeće godine.

Mali, veliki vinari Hercegovački vinari se međusobno cijene i poštuju, mada se rijetko može čuti da neko od njih hvali bilo čije vino do svoje. Znaju da ih je malo i da BiH ne postoji na mapi svijeta kad je proizvodnja vina u pitanju. Ali jako dobro znaju šta imaju. Imaju žilavku i blatinu, što niko drugi nema. Istina, mogu one uspijevati i na drugim mjestima, ali nigdje ne mogu postići kvalitet koji postignu u Hercegovini. Ako bi ovdašnje vinare i dijelili, oni pristaju samo na onu podjelu koja ih svrstava u male ili velike vinare. Kriterij je proizvedena količina vina. Veliki proizvode na stotine hiljada boca, dok se mali zadovoljavaju sa puno manjim količinama. I jedni i drugi budno prate svjetske tehnološke trendove u vinogradarstvu s tim što ne odbacuju ni iskustva svojih predaka. Josip Coco Brkić je mali vinar koji godišnje proizvede 20-30.000 litara vina. I on, kao i Grgo Vasilj, zna šta ima u svakoj svojoj bačvi i svojim imenom garantira kvalitet... Bačve su od slavonskog, mađarskog i američkog hrasta, a Brkić ne odustaje ni od bosanskog. Nabavlja ih iz Prusca gdje se još uvijek nekoliko familija bavi ovim starim zanatom. Tvrdi da bosanski hrast vinu daje jedinstven šmek. Smatra da je za vrhunsko vino najbitnije da proizvođač nije opterećen stvaranjem profita, nego da motiv traži u stvaranju imena koje će ljudi pamtiti po dobrom vinu. Ima jedan pa kaže da mu nisu jasni ljudi koji prodaju vino, jer šta je to što je bolje od vina a što se za te pare može kupiti? Za Brkića i male vinare se ne može reći da prodaju vino, oni nisu trgovci koji će se obogatiti u tom poslu. Oni su iz jedne sasvim druge priče koja je neshvatljiva u vremenu kada vlada jedanaest premijera i 110 ministara i 445 poslanika. Što kantonalnih, što federalnih.

P.S.: Za dvadeset i četiri časa vinska mušica se rodi, postane prababa i ugine. To je dokaz da alkohol skraćuje život, ali i pozitivno utječe na reprodukciju. (Zaključci doneseni u podrumu vina nisu naučno relevantni, op.aut.)