Moje putovanje: Novi Zeland

Mihailo Lađevac, glumac Narodnog pozorišta, na čudesnom ostrvu u Pacifiku uživao je u Zalivu hiljadu ostrva, penjao se na brdo čiji naziv je sastavljen od 92 slova, učio je kako se imena gradova izgovaraju na maorskom jeziku i u balonu jedrio iznad nestvarno lepih plaža i planina

Izvor: Gloria

Izvor: B92

Sreda, 01.09.2010.

06:50

Default images

Beograd. Krećemo ka aerodromu Nikola Tesla. Za sobom vučem dva kofera kupljena na kineskoj pijaci i uveravam saputnika Nemanju da sam učinio pravu stvar što sam pazario kod Kineza. Jedan od njih, crveni, poseduje čak i mali kompas. Drugi je crni, neverovatnih dimenzija, jer sam u njega morao da spakujem moj srebrni poslužavnik. Put će trajati 48 sati. E, pa, srećan put.

Čekiranje

Prva stanica, Rim. Veoma kratko zadržavanje na aerodromu, tek da se pređe iz aviona u avion i to kompanije Air Emirates. Uzbuđen sam zbog našeg prvog susreta. Čuo sam mnogo lepih priča o njihovim avionima, a posebno hrani koju služe. Dolazimo i mi na red. Pregledaju nam pasoše. I pregledaju. I pregledaju. I gledaju u nas. Pa, u sliku. Pa nešto ukucavaju u kompjuter. I pregledaju. I gledaju u nas. A vreme teče i više nikog nema u redu. Postavljaju nam pitanje koji je kod naše zemlje. Mi kažemo RS. Nije. SCG. Nije. SRJ. Nije. SFRJ. Nije. YU. Nije. Ubrzo saznajemo da JUG jeste! I konačno nas puštaju u raj. Avion je zaista divan. Svako sedište je veoma komotno i ima ispred sebe ekran koji funkcioniše po principu dodira. Gomile filmova, serija, naučnih emisija, dokumentaraca, igrica...

Dubai i Bangkok
Mihailo Laðevac
Poleteli smo. Druga stanica, Dubai. Poduže zadržavanje na aerodromu, tačnije 10 sati. Treća stanica, Bangkok. U strahu da mi neko ne ubaci drogu, ručni prtljag nosim ispred sebe ne odvajajući pogled sa njega ni sekund. Konačno Sidnej. Jurimo po aerodromu da ga razgledamo bar malo, dolazimo do gejta 21 i policija me zaustavlja i odvodi u neku kabinu. Gledaju pasoš, pa mene, pa pasoš, pa mene. I opet postavljaju pitanje koji je kod moje zemlje. Sve smo probali, ali je ovde bilo SRB. Onda su mi testirali šake na barut i uz izvinjenje pustili dalje.

Vulkani

Poslednja stanica, Okland. Novi Zeland. Mala antikvarnica u obliku mog kineskog crnog kofera neverovatne veličine nije stigla na ovu destinaciju. Tek posle tri dana došao mi je kofer, srećom uvijen u plastiku. U njemu je bilo sve. Ali od kofera nije ostalo ama baš ništa. Čak ni rajsferšlus. Svanulo je i prvo jutro na Novom Zelandu. Prvo što sam ugledao bila je prelepa duga koja je ispunjavala prozorsko okno. Čarobno. I kada sam se prošetao prvi put Oklandom bio sam zadivljen. To je najveći grad na Novom Zelandu sa 1.330.000 stanovnika, ali ne i glavni. Nalazi se na severnom ostrvu a zaista posebnim, pored toga što je podignut na 59 vulkana, čini ga i to što izlazi na Pacifik sa jedne, a na Tasmanijsko more sa druge strane. Svuda su plaže, male i velike luke, šetališta i galebovi. Jedrilice, jahte, čamci i brodovi. Miris mora je očaravajući. Svuda ćete videti natpis: Okland - grad na 59 vulkana. A najveći i ujedno najmlađi, izbio je iz vode i napravio ostrvo koje se zove Rangitoto. Erupcijom pre sedamsto godina uništio je maorsko naselje. Rangitoto je moguće videti iz skoro svakog kraja Oklanda, te je i jedna od najpoznatijih odlika tog grada.

Bandži džamp

Drugi simbol grada je Skaj Tauer, najviša građevina na južnoj hemisferi. Na vrhu je, naravno, restoran sa pogledom od kog zastaje dah. Bez obzira na to što ste zakačeni sajlom, šetnja po spoljašnjem prstenu tornja je zastrašujuća. A možete da skačete i bandži džamp sa vrha, pošto je ta disciplina i nastala baš tamo, na Novom Zelandu.

Okland ima okeansku klimu sa toplim vlažnim letima i blagim zimama. Poznat je i po čestim kišama, otuda i duga, koju sam stalno viđao. Ali te kiše nisu tako kao naše. Tamo pljusak traje kratko i opet dođe sunce. Nema onih dugih dosadnih kiša i sumornog sivog vremena. Sunce uvek nađe put do Oklanda. Pored sunca, ovaj grad ima i mnogo parkova i zelenih površina. Jedan od njih se zove Brdo jednog drveta, čuven upravo po samo jednom drvetu, i to na vrhu brda. Tog drveta više nema, jer ga je, u znak protesta, jedan građanin posekao.

Jednakost

Velika luka prima razne brodove pa i čuvene kruzere. Jedan od vidova gradskog saobraćaja je i trajekt koji ide na svakih devet minuta. Mnogo sam voleo da idem njime sa jednog kraja grada na drugi. Raznolikost Oklanda je u svim segmentima, od restorana, preko arhitekture pa sve do stanovnika. Posebno mi se svidelo što nema ekstremno bogatih niti ekstremno siromašnih ljudi. Socijalna politika im je izuzetna i veoma humana. Osećao sam se kao u bajci.

Veče na selu

Severno ostrvo mi je ostalo u sećanju kao ostrvo ljudi. Sve me je nekako vezivalo za njih. Jedna od prvih poseta bila je do obližnjeg mesta Pukekoui. Tu sam bio gost profesora Vorika Bernsa na njegovom seoskom imanju, gde gaji konje, krave, bikove, jagnjiće i ovce. Ljudi koje sam upoznao na večeri bili su iz tog malog mesta. I bave se isključivo seoskim poslovima, za koje su, međutim, svi školovani i izuzetno stručni. Jedina zamerka sa moje strane je preterana konzumacija alkohola. Kasnije saznajem da je to jedan od glavnih problema sa kojima se suočava Novi Zeland danas.

Zaliv hiljadu ostrva

Usamljeni svetionik iz 1879. na najsevernijoj tački Novog Zelanda, koja se zove Kejp Reinga, nešto je što se obavezno mora videti. To je inače i mesto gde se susreću Pacifik i Tasmanijsko more, i jasno se uočava linija spajanja. Maorima je ovo mesto posebno važno, jer veruju da se tu nastanjuju duše njihovih umrlih. Čarobno mesto do kog vas dovodi 90 milja dugačka plaža, koja i nosi takvo ime, sigurano je jedna od najlepših stvari koje možete doživeti. Jahanje konja po njoj izgleda kao magija. Tu je i Zaliv hiljadu ostrva na kome su plaže dosta pitome, i gde možete da se kupate sa delfinima.

Rekorder

Jedno brdo visoko oko 300 metara ima divan naziv, koji je i ušao u Ginisovu knjigu rekorda kao najduža reč na svetu. Brdo se u originalu zove Taumatawhakatangihangakoauauotamateapokaiwhenuakitanatahu, i to u kraćoj verziji od one u Ginisovoj knjizi koja ima puna 92 slova. Mada ćete češće čuti naziv Taumata. Tu je i Rotorua banja sa mnogo malih jezera, izvora tople vode pune sumpora, gejzira i prirodnih bazena lekovitog blata.

Na koncertu Kajli Minog

Na kraju obilaska severnog ostrva posećujem i glavni grad, Velington, koji se nalazi na najjužnijoj tački. Divan je i vetrovit. Manji od Oklanda, a ipak ima svoje čari. To je državni centar sa dve zgrade parlamenta, jedna je stara sva kitnjasta, a druga nova, moderna vrlo svedena. Lepo su usklađene. Tu posećujem razna pozorišta. Od monodrama, preko mjuzikla i savremenih komada do klasičnog pozorišta. Svega ima. Odlazim na koncert Kajli Minog. Za dlaku propuštam gostovanje Itana Houka i Čehovljeve drame ‘Višnjik’. Sirka pozorište igra predstavu ‘Rokenrol’ Toma Stoparda. Puna sala. Ljudi na nogama pozdravljaju glumce. Pozorište se nalazi na samoj obali, preko puta Nacionalnog muzeja koji me je opčinio svojim konceptom. Sve je interaktivno. Imate čak i sobu u koju uđete i možete da osetite zemljotres, plovite podmornicom do najdubljih morskih delova, ili letite raketom u svemir. Uživanje za sve, posebno one najmlađe.

U balonu

Južno ostrvo oblazim od grada Krajstčerča. Meni najlepšeg na Novom Zelandu. Sa oko 350.000 stanovnika stvoren je za uživanje. U samom centru se nalazi Hejgli park sa rečicom Ejvon koja protiče kroz njega. Na reci gondole, zaljubljeni, mladi, stari, turisti, ili stanovnici. A gondolijer polako pokreće gondolu dugačkim veslom, kao list koji pluta po mirnoj reci. Tramvaj koji prolazi kroz grad optočen je cvećem i zadržao je starinski izgled od pre sto godina. U njemu može da se popije kafa, ili pojede neki kolačić. Na trgu, kod stare katedrale, deca obučena u škotsku tradicionalnu nošnju sviraju gajde. Iznad grada vide se baloni koji nose korpe, u svakoj je četvoro ljudi. A u jednoj i ja. Obići Kanterberi oblast balonom veliki je užitak. Sledi šetnja pored mora, a na samoj obali velika gradska biblioteka. Ceo zid biblioteke koji gleda na okean je u staklu, a uz njega su poređane fotelje i stočići, pa dok čitate, gledate u plavetnilo mora i neba. U centru Krajstčerča se nalazi žičara koja vas popne iznad grada. Tu možete na klizanje, sankanje ili skijanje.

Na jugu

Odmah potom idem u Daniden. Univerzitetski gradić. Jedini univerzitet na kome se nalazi odsek medicina. On je hladniji od ostalih, ali lep, pravi mali britanski univerzitetski grad. Od njega se ide na krajnji jug. Najjužnija tačka Novog Zelanda je gradić Inverkargil, koji gleda na Stjuart ostrvo, gde nema ljudi. Ono je jako malo i na njemu žive zaštićene ptice kivi, koje su veoma ugrožena vrsta. Sledeća tačka posle toga je Južni pol. Žao mi je što nisam otišao tamo, ali ostavimo nešto i za drugi put.

Nove boje

Sa druge strane južnog ostrva, ka Tasmaniji i Tasmanijskom moru, nalaze se nestvarno lepi fjordovi koji zalaze duboko u kopno. Pa se naslanjaju na glečere, na kojima su najsavremeniji ski-centri sa najluksuznijim hotelima. Dalje se nastavljaju jezera, vulkani, morske uvale i priroda koja toliko utiče na čoveka da se kući ne vraća isti. U toj prirodi sam video boje za koje nisam znao ni da postoje.

Povratak u bajku

Upoznao sam mnogo ljudi iz raznih krajeva sveta, a nastanjenih na Novom Zelandu. Tako ću ostati prijatelj sa profesorkom Marijom, koja je kao scenarista sa BBC TV stanice iz Londona, došla poslom na Novi Zeland i odlučila da tu ostane zauvek. A i njena deca su se ubrzo, došavši majci u posetu, inficirala tom zemljom. Tu je i Jana, moja prijateljica, koja je iz Grčke stigla pre deset godina u posetu prijateljima, i vrlo brzo po povratku kući shvatila da joj je srce ostalo u toj čudesnoj zemlji. Ne mogu a da ne spomenem Roui, moju prijteljicu maorskog porekla. Ona me je učila pravim izgovorima njihovih gradova, kulturi Maora, koja je uistinu fascinantna, i o maorskoj kuhinji koja je veoma jednostavna, kao i oni sami. Eto, sa svih strana ljude je inficirala ta zemlja puna ljubavi, topline, raznolikosti i druželjubivosti, i svi oni ostaju tamo ne želeći nikada da je napuste, pa i ja često zaželim da se vratim u bajku. Za sad je živim kroz pisma mojih prijatelja sa Novog Zelanda.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: