Reportaža: Dani u Boliviji

Kada tik uz padine Anda započne spuštanje prema aerodromu Jorge Wilstermann, pred vama se ukaže Cochabamba, glavni grad jedne od devet pokrajina Bolivije, sa skoro milijun stanovnika, na nadmorskoj visini od 2.558 m

Izvor: Bosanskohercegovački dani

Izvor: B92

Sreda, 12.05.2010.

06:50

Default images

U Tarati, nekadašnjem Centru za obuku misionara u Boliviji, održan je u mjesecu februaru Međunarodni kongres o pravdi, miru i integritetu stvorenja, na kojem je gostovao i suradnik Dana fra Mijo Džolan. Tokom svog boravka, obišao je veliki dio zemlje, a u nadahnutom zapisu donosi nam dojmove, slike, spoznaje, nade i ideje ljudi ove divne zemlje, zaključujući da koka kao sredstvo za preživljavanje na visinama Anda doista funkcionira i kod bijelca

Kada tik uz padine Anda započne spuštanje prema aerodromu Jorge Wilstermann, pred vama se ukaže Cochabamba, glavni grad jedne od devet pokrajina Bolivije, sa skoro milijun stanovnika, na nadmorskoj visini od 2.558 m, s bogatom imperijalnom jezgrom i ogromnim prostranstvom na kojem su posijane uglavnom improvizirane male nastambe - barrios. One ovdje poput slumova u Nairobiju, favela u Riju, Sao Paolu i diljem svijeta svjedoče nepodnošljivu blizinu bijede i izobilja.

Dominantna točka na obzoru ponad Cochabambe je velika skulptura Krista (Cristo de la Concordia), smještena na uzvišici kao prirodnom postamentu. To je za nekoliko centimetara uvećana imitacija skulpture visine 33 m nad brazilskim Riom. Jedan metar za svaku Kristovu godinu života, objašnjava nam mlada Indijanka.

Za deset milijuna stanovnika Bolivije, od kojih se, bar formalno, uz često prakticiranje drevnih indijanskih rituala, skoro 80 posto drži katolicima, kao i za upućene goste, teško je izbjeći estetski i emotivni odnos prema ovoj skulpturi koja kao da grli grad. On se uvelike poklapa s odnosom prema Crkvi i njenoj ulozi u povijesti i sadašnjem trenutku Bolivije: ili ga poistovjećujemo sa simbolom i instrumentom dominacije bijelih konkvistadora, bogatih stranaca, izrabljivača, zatornika indijanske kulture, ili sa Spasiteljem koji uznemiruje i hrabri Radosnom viješću o bezuvjetnom dostojanstvu svakog čovjeka, te pokreće na izgradnju pravednih odnosa u svijetu, iz kojega njegov učenik ne smije emigrirati.

Tu je papa Ivan Pavao II, tijekom svog pohoda Latinskoj Americi 1988., pred stotinama tisuća ljudi, potresen činjenicom sablažnjivog jaza između malog broja sve bogatijih i rastućeg broja sve bjednijih, te činjenicom nesklada propovijedanja i prakse u samoj Crkvi, iskreno zavapio: "Ovo se mora promijeniti!"

Mnogi, međutim, još i danas u Latinskoj Americi misle da je on ipak osudom teologije oslobođenja Leonarda Boffa lišio obespravljene jednog snažnog vjerničkog instrumenta društvene analize, znanstvene kritike globalnog tržišta, izrabljivanja te raskrinkavanja grešnih struktura, a osudom bazičnih zajednica kao instrumenata otpora i solidarnosti siromašnih zapravo zaustavio proces preobrazbe društva i skrenuo vjernički naboj ka intimističkoj pobožnosti obraćenja srca, dakle u privatnu pobožnost: kako društveno nezainteresiranu, tako i neučinkovitu pobožnost, koja više odgaja za sposobnost trpljenja nepravde, nego za njezino dokidanje. Svatko s iskustvom revolucionarnih promjena kakvo je imao Ivan Pavao II, može razumjeti njegov otpor prema marksističkoj metodi društvenih promjena, koje bez ustezanja žrtvuju milijune ljudi za povijesne utopije, a u realni život donesu tek zamjenu mjesta između tlačitelja i potlačenih.

Buđenje iz dugotrajne blokade Prvi dojam nije ohrabrujući: predugo čekanje na izlaz iz aviona iz "sigurnosnih razloga", duge cijevi i vojna odora u civilnom prostoru, temeljite provjere dokumenata, uz malo predrasuda nametnu spontano dojam postrevolucionarne atmosfere. U ušima samo što ne odjeknu taktovi Internacionale: Ustajte vi zemaljsko roblje…

Prema odredištu Tarati voze nas Dania i Juan, oboje Quechua Indijanci. Dijele s nama entuzijazam, kojega je probudio kod svih od oko 55 posto Indijanaca u Boliviji predsjednik Evo Morales. Govore španjolski i engleski, no Juan uči quechua jezik, kojeg je zadnja u obitelji govorila njegova baka. S ponosom i zahvalnošću spominje kako neki svećenici već slave misu i propovijedaju na quechua jeziku. Propitujemo do kakvih je promjena došlo u zadnjih pet godina većinske indijanske vlasti. Kažu: "Nema velikih vanjskih promjena, ali kao da smo se probudili iz dugotrajne blokade i manjka samopoštovanja. Nismo išli liječniku, mislili smo da to nije za nas, dok je stopa smrtnosti djece u nekim predjelima bila do 80 posto, nismo ulazili u državne urede, jer nismo imali odijela i kravate, nismo išli u crkvu jer smo držali da nismo pristojno obučeni i da ne spadamo u istu zajednicu s uglađenom gospodom."

Koliko se dugo u memoriji ovih ljudi taložio pravi kafkijanski sindrom doživotnog čekanja na kapiji? Može li se taj gubitak osobnog i kolektivnog samopoštovanja razriješiti bez novih nasilja i nepravdi? Na ulazu u Taratu čeka nas možda odgovor na ovo pitanje: spomenik Reneu Barrientosu, jednom od predsjednika rodom iz ovog gradića. Na njega su svi ponosni, za razliku od predsjednika Mariana Malgareja, također sumještanina, koga smatraju ludim avanturistom. U pijanstvu je bio krenuo s vojskom preko oceana u pomoć Francuzima u ratu s Pruskom. Može li Evo Morales izbjeći zamke kulturne revolucije i objediniti mirno pravednu čežnju za pravdom i prosperitetom svoje zemlje?

Poznavatelji stanja u Boliviji upozoravaju da još uvijek postoje dvije interpretacije sadašnjeg trenutka Bolivije: jedna dolazi iz perspektive najmanjih, siromašnih, ali punih nade i entuzijazma, druga iz perspektive bogatih, uplašenih za mogući gubitak privilegija i društvenog položaja. Povijest ove podjele je duboka i ona traži veliku mudrost, odlučnost, čistoću svih strana. Pretkolumbovska era gurnuta je u arheologiju i psihološki potisnuta. Začudo, te elemente Inka civilizacije najbolje štiti zemlja, čuvajući neistražena arheološka nalazišta, te pučki rituali campesinosa, utkani u kršćanstvo, poput čašćenja Pachamame, prirodne božice zemlje, darovateljice života. Predsjedničkom inauguracijom 2005., na kultnom mjestu Tiwanaku Aymara Indijanaca, predsjednik Morales je uputio poruku da taj period Inka civilizacije nije zaboravljen i da ga treba rehabilitirati.

Kolonijalni period započinje osvajanjem i pokoravanjem civilizacije Inka početkom 16. stoljeća. Indijanci su se susreli s novom civilizacijom, posve suprotnom od onoga što su misionari propovijedali: pokoreni su i natjerani blago svoje zemlje, srebro i zlato, robovski eksploatirati za svoje porobljivače. Njihov položaj nije se bitno promijenio ni osamostaljenjem Bolivije kao republike 1825., nakon velikih vojnih akcija Simona Bolivara protiv španjolske dominacije. Bolivar je Boliviji darovao samostalnost i ime. Bilo je to vrijeme trajnih ratovanja za prevlast nad teritorijem i bogatstvom u kojima je Bolivija izgubila trećinu svoga teritorija. Osobito je do danas ostao traumatičan gubitak izlaza na more u ratu sa Čileom 1879. - 1883. Svjetski moćnici uvijek su pokazivali interes za bogatstvom Bolivije: cinkom, naftom, plinom, u najnovije vrijeme litijem. Promijenilo se od samostalnosti 197 vlada, no položaj većinskog indijanskog pučanstva ostao je jadan. Nisu imali pristupa školovanju, političkom odlučivanju, ekonomskom prosperitetu. Povremene bune, protesti, štrajkovi glađu dolazili su kao izraz očaja i gušeni u krvi. Zar treba čuditi što tračak nade budi toliko oduševljenje? Treba se upitati kako ga kreativno usmjeriti.

Želje Indijanaca Juan Carlos Velasquez Silvestre, tajnik biskupske komisije za socijalni pastoral, Caritas, Pa Paz, osobni prijatelj s Evom Moralesom, upoznao nas je sa stanjem u Boliviji u predavanju čiji naslov već puno govori: Kompleksne, dinamične i kontradiktorne društveno-političke promjene u Boliviji.

Nepodnošljive socijalne nepravde u zemlji s cca 10 milijuna stanovnika, od kojih je i veliki postotak isključenih iz društvenog, političkog i gospodarskog života, te od španjolskih osvajanja početkom 16. stoljeća obespravljenih većinskih Indijanaca, traži ozbiljne promjene. Zemlja broji 55 posto indijanskog pučanstva s 36 plemena i jezika, od kojih su većinski Quechua (30 posto) i Aymara (25 posto), te privilegirane i bogate mješance Mestizos (30 posto) i Europljane (15 posto), koji su podrijetlom Španjolci, Nijemci, Talijani, Baski, Hrvati, Rusi, Poljaci. Dinamične i kontradiktorne promjene nastupile su pobjedom Eva Moralesa i MAS partije (Muvimiento al Socialismo) na predsjedničkim izborima u prosincu 2005. Uslijedile su pobjede MAS partije na općim izborima 2009. sa 64,22 posto, te izglasavanje novog Ustava, koji uvodi strukturalne promjene u državi.

Prema Ustavu i njegovu tumačenju podijeljena su mišljenja. Iz perspektive Indijanaca strukturalne promjene bi trebale uvesti unitarnu centraliziranu državu, višenacionalno i komunitarno društvo, politička i ekonomska prava Indijanaca, s naglaskom na kolektivna prava, korporativno predstavljanje u Parlamentu, nacionalizaciju prirodnog blaga Bolivije. Iz perspektive mješanaca i bijelaca ustavne promjene trebaju donijeti reformu postojećeg sustava vlasništva i ekonomije, konstitutivno decentraliziranu državu, zajamčena individualna ljudska prava, demokraciju, neoliberalni ekonomski model, kulturna i socijalna prava Indijanaca.

Uloga Crkve Msgr. Manuel Eguiguren, biskup emeritus, sunarodnjak Simona Bolivara, zaljubljenik u patnički indijanski narod, upozorio je na nezaobilaznu ulogu Crkve, a osobito franjevaca u kriznom trenutku Bolivije. Problem se ne smije svesti na svrstavanje za ili protiv Eva Moralesa. On je tek glas onih koji su stoljećima bili tlačeni i patili. Njih se ne smije izdati. Crkva ne smije šutjeti. Zato vrlo jaku, ali još nedovoljno glasnu, opciju u Crkvi čine svećenici, redovnici, laici, koji vjeruju u kršćansku utemeljenost socijalnih i političkih strukturalnih promjena u Boliviji. On misli kako istovremeni karitativni i društveni angažman na promjeni nepravednih struktura daje legitimitet Crkvi da bude čimbenik stabilnosti i pomirenja u podijeljenom i na razne načine diskriminirajućem bolivijskom društvu.

Mnogi još misle kako se tek metodom teologije oslobođenja mogu provesti u praksi načela dostojanstva svakog čovjeka u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Kritiziraju shvaćanje pravde kao reformiranje nepravednih struktura, što pravdu svodi na davanje ustupka tlačitelja potlačenom. Takva teologija pravde može pozivati tek na osobno obraćenje, mistično više nego političko, dok grešne i tlačiteljske strukture ostaju nepromijenjene. Mnogi misle da samo jasno uključenje Crkve u procese promjena može spasiti mir u Boliviji i spasiti zemlju od srozavanja u nasilje, gnjev "kulturne revolucije" i od novog ropstva stare totalitarne ideologije.

Svi smo kao djeca čekali dan posjete jednom od pet centara karitativnih, medicinskih, psihosocijalnih i edukativnih projekata u Cochabambi i široj okolici. Izabrao sam Sapanani, regiju na nadmorskoj visini preko 4.000 m. Tu smo upoznali rad Fondacije Sv. Luke: mali medicinski centar koji pruža primarnu zdravstvenu zaštitu za oko 2.500 obitelji i program Fonda solidarnosti zdravstvenog osiguranja. Centar su osnovale sestre Charlesa de Foucaulta 1990. Smanjili su postotak smrtnosti novorođenčadi sa 80 posto na vrlo mali postotak. Nekima je zbog razrijeđenog zraka bilo zlo. Doktorica Teresa ima jedino rješenje: koka.

Ljubav s visina Malo dalje je Kooperativa: ona djeluje kao bazična zajednica s obiteljskom podjelom rada u polju, dječjem vrtiću, školi. Proizvode krumpir i kukuruz, soju. Dijele rizik i dobit. Višak prodaju, od čega svaka obitelj dobije simboličnih 30 američkih dolara na godinu.

Muškarci su kao predstavnici seoskih zajednica svi došli na sastanak s bilježnicama, dok su većinom bili bosi. Oni doista žele promjenu. Kad smo pitali što je od pomoći najhitnije, zaželjeli su stipendije za dvoje studenata agronomije.

I na ovoj visini osjeća se nazočnost Eva Moralesa. Posvuda su plakati s njegovim likom. Puni su, također, zahvalnosti za ljudsku blizinu i brigu sestara i franjevaca. Tu smo osjetili potpuno indijansko gostoprimstvo, vratili se na tren u pretkolumbijsko doba, jeli njihovu hranu prstima i iskusili da koka kao sredstvo za preživljavanje na tim visinama s razrijeđenim zrakom doista funkcionira i kod bijelca. Na povratku skoro zanemarujemo opasne usjeke niz Ande. S ovim visinama je kao s ljubavlju: vidiš čišće, vidiš dalje, vidiš što inače ne bi vidio. Zato se nakon dogovora o daljnjem radu vraćamo u svoja svjetska odredišta, sigurni da je s našim dolaskom povećan broj onih koji ljube Boliviju i žele joj pobjedu mira i dobra.

Žvakanje koke

Glede perspektive društva vladaju oprečna viđenja. Entuzijazam i radost zbog obećanja kulturne i ljudske emancipacije Indijanaca kod većinskih indijanskih naroda, a kod bogatijeg istočnog dijela Bolivije oko Santa Cruza postoji bojazan, protesti i pokušaji secesije. Misle da je Evo Morales populist koji na antagonizmu prema SAD-u gura zemlju u pravcu lijevih totalitarnih sustava poput Venezuele i Kube. Čitav projekt može završiti u "kulturnoj revoluciji" i gurnuti zemlju u dugotrajne sukobe i diktaturu. Osobito se pribojavaju rezultata lokalnih izbora koji su predviđeni za travanj ove godine, jer bi "vlast na lokalnoj razini mogli preuzeti korumpirani i nepismeni ljudi". Činjenica je da Evo gradi svoj politički imidž na oslobađanju Bolivije od izrabljivačkih projekata multinacionalnih kompanija. Simbolom neokolonijalizma i tlačenja siromašnih zemalja Latinske Amerike proglašene su SAD. Tako je s velikim zanimanjem tijekom Kongresa primljena obavijest da su se sve 33 zemlje Latinske Amerike i Kariba dogovorile oko nekog oblika zajednice, koja će u perspektivi biti slična EU. Službeno bi ova zajednica kao Comunidad de Estados Latinoamericanos y Caribenos (CELC) trebala biti proglašena u Čileu 2012. Čitav ovaj proces vidi se kao oslobađanje od "neoimperijalističke" organizacije FTAA, zone slobodne trgovine obaju Amerika, preko koje multinacionalne kompanije izrabljuju siromašne zemlje Amerike. K tomu, još nije završena epizoda s uzgojem koke. Amerikanci su uložili jako puno sredstava da privole Boliviju za projekt iskorjenjivanja koke. Evo Morales je, kažu, ponajviše politički profitirao kao žestoki zagovornik očuvanja indijanske tradicije žvakanja koke, spravljanja čaja i korištenja u raznim obredima i prigodama. Ipak, kokin derivat kokain postaje moćno sredstvo narko-kartela, s kojim će možda jednog dana i Evo Morales imati problema.

Ekonomski stručnjaci vide perspektivu Bolivije u silnom rudnom bogatstvu: plin, nafta, srebro, zlato, kalaj i u najnovije vrijeme pronađena velika nalazišta, trenutno za izradu akumulatora najtraženijeg metala litija. Evo Morales se u prvim gospodarskim potezima, kažu, pokazao mudrim: najavljena nacionalizacija prirodnog bogatstva nije provedena, samo je došlo do povoljnog redefiniranja koncesija s velikim kompanijama. Tim novcem je znatno popunjen državni budžet, čime je nova vlast mogla poslati mali signal o boljim vremenima za siromašne u Boliviji.

DNA franjevačke duhovnosti

Tko se iole uputi u socijalni nauk Crkve, brzo će dovesti u pitanje poznatu kritiku da se Crkva poput filozofije bavi samo tumačenjem svijeta, a nema niti volje niti mehanizama da ga mijenja. Nezainteresiranost za svijet i odnose u njemu, poglavito za pitanja socijalne pravde, mogla bi se temeljiti samo na filozofiji koja naučava da je povijest materijalnog i društvenog tek bezvrijedni uvod u pravi svijet vrijednosti, u onostranosti.

Evanđelje ipak skoro do sablazni naviješta najozbiljniji mogući razlog za neponovljivu i bezuvjetnu vrijednost svega stvorenoga svijeta i njegove povijesti: Isusovo utjelovljenje, te integralni humanizam u izjednačavanju ljubavi prema Bogu i prema čovjeku.

Dokumenti i studije socijalnog nauka Crkve u toj vjernosti Evanđelju morale su se trajno oslobađati ovog svjetonazorskog dualizma. Crkva je postala osobito nakon 2. vatikanskog koncila osjetljiva za sva pitanja modernog svijeta. Plod toga zanimanja jest i papinska komisija Justitia et Pax (pravda i mir). Kad je 1967. papa Pavao VI osnivao ovu komisiju, naznačio je njezinu zadaću: "da pomaže Crkvi držati otvorene oči za stvarnost svijeta, osjetljivo srce i spremne ruke za ostvarenje Božjeg plana sa stvorenjem". Povijest Crkve i današnje dileme, koje su nužno globalne, govore kako je zadaća komisije Justitia et Pax središnja i nimalo jednostavna. Crkva je glede pitanja pravde, slobode i dostojanstva svega stvorenoga griješila na razne načine: nekada se pretjerano poistovjetila s povijesnim društvenim rješenjima, nehumanim ideologijama, nekada pasivno promatrala očajne inicijative za popravljanje nepravednih odnosa, nekada zanemarivala kritičke analize svjetskih procesa i obvezatni uvid u povezanost nepravednih struktura s patnjom ljudi i prezirom stvorenja.

Jednu od trajnih dilema Crkve i svijeta o ovim pitanjima izrekao je u zgusnutoj metafori poznati zatvorenik i mučenik u Hitlerovim logorima, teolog Dietrich Bonhoeffer: "Luđak juri u tenku autocestom. Gazi sve pred sobom. Ljudi dobre duše kupe ranjenike, zbrinjavaju ih i voze u bolnice. Tko će se sjetiti zaustaviti luđaka i kako?!"

U Franjevačkom redu na razinama provincija, konferencija i na generalnoj razini, po uzoru i u duhu komisije Justitia et Pax, djeluju specifične franjevačke komisije s najčešćim naslovom: Komisija za pravdu, mir i integritet stvorenja.

Franjevačko zanimanje za pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja srž je - neki vole reći DNA - naše duhovnosti. Specifičnost ove duhovnosti dolazi iz dva temeljna obrata koja su čitljiva u životu sv. Franje: Franjo u Isusovoj tradiciji napušta povijesnu matricu prijatelj-neprijatelj: on nema neprijatelja. On prekida "logični" krug uzvraćanja dobra dobrim, zla zlim. On želi bezuvjetno činiti dobro. Franjin odnos prema stvorenom svijetu je pun radosti: vrijednost stvorenog svijeta po sebi nas obvezuje na poštovanje, dok njegovo izrabljivanje potječe iz etičkog nihilizma, koji sve, pa i čovjeka, srozava na besmisleni materijal. Svugdje gdje je ponižen čovjek i stvoreni svijet radi se o temeljnom sljepilu i preziru stvorenja i Stvoritelja.

Zato je franjevački Međunarodni kongres o pravdi, miru i integritetu stvorenja održan od 21. do 28. 2. 2010. u Tarati, nekadašnjem centru za obuku misionara u blizini Cochabambe u Boliviji, pokušaj solidarnosti s ljudima "Trećeg svijeta", s kojima se dugo manipulira, kao materijalom bez unutarnjeg smisla.

Na Kongresu sam uz dvanaest predstavnika svih OFM konferencija u svijetu, uz voditelje i animatore Ureda u Generalnoj upravi Reda iz Rima, te braću i sestre iz Bolivije, sudjelovao kao ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira u Splitu i kao izaslanik Južnoslavenske konferencije (BiH, RH i Slovenija) franjevačkih provincijala.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: