Dok autobus vijuga sve više i više, strmim putevima koji na momente iz daljine podsećaju na oljuštenu koru jabuke, rastinje se spušta, naselja se proređuju, zvižduk vetra se pojačava, a vidik se proširuje
Putovanje autobusom po Andima je prilično naporna rabota. Prvo, mora se preživeti samoubilačka vožnja po vijugavim serpentinama. Onda, mora se preživeti smrad putnika koji se, čini se, nisu ljudski okupali od rođenja. Zatim, mora se oguglati na najkrvavije akcione filmove koji se puštaju (sa tonom pojačanim do daske) kao dodatni bonus za kupljenu kartu. Takođe, mora se pritrpeti nekih desetak do dvanaest sati bez odlaska u WC, jer je jedina piš-pauza na sred Altiplana – andske visoravni na nekih 4,000 metara nadmorske visine gde rastinje ne prelazi visinu gležnja. E, kad se sve te muke prebrode, čovek treba da se pripremi za vanzemaljske pejzaže i prizore.
Dok autobus vijuga sve više i više, strmim putevima koji na momente iz daljine podsećaju na oljuštenu koru jabuke, rastinje se spušta, naselja se proređuju, zvižduk vetra se pojačava, a vidik se proširuje. Ne znam, postoji nešto na tim visokim planinama, bez obzira na kom su kontinentu i u kojoj klimi, što me fascinira. Nešto surovo lepo, nešto što pitome brežuljke tamo kod kuće, ili romantične karipske uvale, čini gotovo kičastim, prelako dostižnim.
Na Altiplanu slabo šta raste, a grubo nisko rastinje glođu grupice divljih lama. Pogled se širi na sve strane i odjednom, sasvim neočekivano, popodnevno svetlo obasjava jato flamingosa na jezercu pored koga prolazimo. Nestvarno, nisam ni znala da ih ovde ima.
Put se završava dolaskom u Puno, sivkasti grad na obali jezera Titikaka, «najvišeg plovnog jezera na svetu», kako se najčešće opisuje. Titikaka, ili jezero sive pume u prevodu na Kečua jezik, nalazi se na 4,000 metara nadmorske visine, na granici između Perua i Bolivije. Bezlični gradić, izložen nezahvalnom vetru sa Altiplana, Puno sam po sebi ne nudi bog-zna-šta, sem iznenađujuće ukusnog kuvanog vina, koje na ovoj hladnoći ima lekovito dejstvo.
Narednog jutra krećemo ka jezeru, sa pognutim glavama ne bi li izbegli šamaranje vetra i kapljica kiše po licu. Oblaci su nisko na nebu, čineći tu ogromnu vodenu površinu zastrašujuće tamnom. Prema legendi, prvi Inka izronio je iz ovog mističnog jezera i zajedno sa svojom ženom/sestrom stvorio Inka imperiju.
Ukrcavanje u 'kolektivo' brodić, lokalni prevoz za stanovništvo sa obližnjih ostrva, zahteva dosta veštine u preskakanju preko deset drugih brodića u marini, sa sve rancima i detetom koje to smatra strašno zabavnim. Smeštamo se u utrobu brodića, nagurani sa gomilom lokalnih žena, dece i nekolicinom turista sličnih nama. Pojavljuje se i kapetan i u znak dobrodošlice svima deli listiće koke iz svoje pletene torbice. Inače, žvakanje i prežvakavanje listića koke je u Andima tradicionalna aktivnost, i bez dovoljne zalihe ne kreće se ni na jedno putovanje.
Osim same dramatične lokacije, kao i istorijskog značaja, ostrvo Titikaka poznato je i po tome što na nekim od njegovih brojnih ostrva žive etničke grupe koje su uspele da održe svoju specifičnu kulturu i način života. Posle par sati vožnje, dolazimo do grupe ostrva po imenu Uros, veštačkih ostrva napravljenih slaganjem trske i rastinja iz jezera. Ostrva se kontinuirano obnavljaju, jer njihovi donji delovi koji su stalno ispod vode, trunu. Ljudi tu žive, hodajući po nepouzdanom spužvastom tlu, spavajući u vlažnim kolibicama sagrađenim od iste te trske, udišući uvek prisutni miris buđi, i preživljavajući tako što očajnički pokušavaju da prodaju nekolicinu lokalnih proizvoda turistima sa brodića koji se na ostrvima svakodnevno zaustavljaju. Pola sata brze prezentacije o 'autentičnom' načinu života, onda iznošenje suvenira, i brodić nastavlja svoj put. Ne mogu da se otmem utisku da u tom prizoru nema ništa romantično, ostaje samo slika bedne egzistencije ovisne o milosrđu posetilaca. Dok brodić odmiče, iza šipražja se ukazuje krov jedine čvrste građevine na ostrvu, i kapetan mi objašnjava da je to škola adventističkih misionara. Gorak ukus u ustima se blago pojačava.
Par sati kasnije, stižemo na našu konačnu destinaciju na jezeru, ostrvo Takile. Ovo je sasvim druga priča. Pravo ostrvo, sa zelenim brdašcima, malom marinom, i naseljem od nekoliko stotina porodica koje su do savršenstva razradile sistem seoskog turizma, ne kompromitujući pri tom nimalo svoj autentični način života. Po iskrcavanju, dočekuje nas muškarac sa sveskom i olovkom i svakog posetioca koji je odlučio da tu provede noć raspoređuje kod lokalnih domaćina. Na ostrvu nema hotela, već se odseda po kućama, uz fiksnu novčanu nadoknadu. Time se ljudima obezbeđuje mali prihod, a posetiocima omogućuje uvid u pravi život na ostrvu. Nas dočekuje devojčica Adrijana i vodi nas uz strme stepenice, hiljade stepenika, do sela. Smoreni i bez daha, stižemo do pristojne kućice gde nam se pruža skroman smeštaj i još skromnija hrana koju delimo sa domaćinima – malo pečenih krompira, par pečenih jaja i malo pirinča. U dvorištu sedi majka i na drvenom razboju tka šareno platno. Krećemo u šetnju urednom kamenom stazicom, pored urednih baštica i urednih kućica. I mesto i život ovde odišu idiličnim mirom i jednostavnošću. Stižemo do škole u čijem dvorištu grupe momaka i devojaka igraju odbojku, što im je očigledno jedini vid zabave u mirno nedeljno popodne. Prolaze stare žene sa ponekom ovcom i kravom, muškarci u tradicionalnoj odeći – bela košulja od grubog platna, šareni pojas oko struka i crni pleteni prsluk, a na glavi kape halucinogenih boja sa ogromnom pletenom pufnom na kraju. Žene su u suknjama do kolena u nekoliko slojeva drečavih boja, koje ih čine još malo nižim i još malo zdepastijim nego što već jesu. Svi zajedno, i muškarci i žene, a naročito muškarci, hodaju i kontinuirano predu vunu na minijaturnim vretenima koje nose zataknute za struk. Šarena platna sa ostrva Takile su nadaleko poznata i predstavljaju jedan od onih starih zanata koji je čuvan kroz generacije i danas je prerastao u umetnost.
Narednog jutra, ponovno ukrcavanje na 'kolektivo', i višesatno putovanje nazad u Puno. Iste noći pada još jedno kuvano vino u rustičnom restorančiću ušuškanom od fijuka vetra.
Sledećeg dana krećemo u novu autobusku avanturu ka poslednjoj stanici na ovom putovanju.
Arekipa, opraštanje s Andima
Silazak s Altiplana jednako je dramatičan kao i uspon. Nešto drugačiji put, ali jednako impresivni prizori i vizija široke doline koja se polako sužava i postaje sve zelenija i sve pitomija. Sanjarim i zamišljam romantični grad Arekipu, poznat mnogo više po kolonijalnoj lepoti nego po Inka nasleđu, ali svakako predstavljen kao azil sofisticiranosti i lepote.
Dok autobus vijuga nizbrdo, na momente odajući utisak da je vozač u potpunosti izgubio kontrolu nad vozilom, zelenilo se odjednom gubi pred očima i zamenjuje ga kamen, prašina, sivilo. Počinju da se smenjuju odvratna naselja, sa sklepanim radionicama uz put, nezavršenim kućama posivelim od prašine koju u naletima nanosi vetar, smrdljivim kanalima punim plastičnog đubreta i starih automobilskih guma. Potpuno neočekivan prilaz gradu koga svaki bedeker opisuje kao 'jedan od najlepših u južnoj Americi'.
Po dolasku u srce grada, slika je naravno drugačija. Dosta veliki (drugi po veličini u Peruu) i uređen grad, Arekipa ipak ne odiše šarmom koji ima Kusko. Možda zato što fali ono autentično, peruansko, indijansko, a možda samo zato što je ovo ipak grad koji živi svojim životom, brže i modernije, i ne zavisi toliko od pogleda posetilaca. Ulicama u centru grada nižu se kolonijalne građevine zidane poroznim svetlo sivim kamenom iz obližnjeg vulkana El Misti, crkve, manastiri i administrativne palate. Sve se slivaju u nezaobilaznu Plazu de armas sa palmama koje neizostavno podsećaju da smo napustili visoke Ande. Klima je blaga i suva, ljudi su prilično indiferentni, život ide svojim tokom.
Dok zavirujem u nekadašnje ćelije monahinja i gubim se u lavirintu uličica koje čine poznati manastir Santa Katalina, nailazim na neka poznata imena koja su ovuda prošla kroz vekove. Jedna od njih je i Flora Tristan, aktivistkinja i spisateljica, baka francuskog slikara Pola Gogena, koja je ovde boravila jednom prilikom u XIX veku, u potrazi za sopstvenim korenima i nasleđem. O njoj je pisao i čuveni sin ovog grada, Mario Vargas Ljosa, jedan od najuticajnijih savremenih pisaca latinske Amerike, u svom romanu «Raj iza drugog ugla».
Prijatna, ali ne dramatična, Arekipa predstavlja istinsko opraštanje sa peruanskim Andima, kao i sa celim Peruom. Ostatak ove velike upečatljive zemlje ostavljam za neki drugi put. Ohala, što bi se reklo na španskom, ako Bog da.
Kraj
Peru je zemlja neverovatnih kontrasta, od obale okeana preko pustinje, Anda, pa do prašume Amazona, svaka slika je druge boje i mirisa. Ali, jednako kao i priroda, i ljudi Perua su različiti, različite boje, različitog mirisa i vidno različitog statusa u današnjem društvu, jednako kao i za vreme raznih imperija koje su ovde vladale. Na svakom ćošku bolno je vidna zaostalost i zapostavljenost ameroindijanske rase, potomaka starosedelaca ove drevne zemlje. Društvene i kulturne razlike između rasa, kao i predrasude, su, čini se, nepremostive. U današnjoj latinskoj Americi, u kojoj se gotovo svaka zemlja budi u želji za dostizanjem socijalne pravde, Peru još uvek spava.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.
Severnoatlantska meridijanska struja (AMOC) usporava brže nego što se mislilo i približava se tački bez povratka, a posledice za ceo svet biće teške, upozprava okeanograf.
Španski sud naložio je zamrzavanje bankovnog računa kompanije koju vodi Đerar Pike, dok traje istraga o poslovnom dogovoru da se takmičenje domaćeg Superkupa prebaci u Saudijsku Arabiju.
Bivši američki predsednik Donald Tramp osudio je danas antiizraelske demonstracije koje su poslednjih dana zahvatile univerzitetske kampuse u SAD, okrivljujući aktulenog predsednika Džoa Bajdena za njihovo izbijanje.
Farmaceutska komora Srbije pokrenula je aplikaciju "Pronađi savetnika", kao i dva nova savetovališta u apotekama širom naše zemlje - savetnik za hiperteniziju i savetnik za novouvedeni lek.
Srbija je po Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) zemlja sa umerenim, odnosno srednjim rizikom od divljeg polio virusa, koji izaziva dečju paralizu.
Serbian President Aleksandar Vučić addressed the public from New York. He emphasized that it is his duty to defend the integrity of the Serbian people.
In the Serbian Parliament, around 3:00 p.m., a meeting of parliamentary groups began for consultation on the formation of working groups for the improvement of the electoral process and the inspection, control and revision of the Unified Electoral Roll.
Western intelligence agencies have prevented at least 10 jihadist attacks across Europe in 2023, with the war in the Gaza Strip increasing the threat of possible further attacks, the Dutch intelligence agency AIVD said today.
Poland's Council of Ministers has never discussed the issue of placing nuclear weapons on the country's territory, Polish Foreign Minister Radosław Sikorski said.
Kyiv should abandon the unrealistic goal of restoring the country's borders from 1991 in order to preserve at least the existing territory, according to "New York Times" columnist German Lopez.
Hakeri su uspeli da provale u IT sisteme Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Kopenhagenu, i na taj način ukradu širok spektar osetljivih podataka.
Napravljen da bude najdinamičniji model u asortimanu, GTS ima nehibridni benzinski V8 motor i revidiranu mehaničku osnovu izvedenu iz Porschea Cayenne Turbo GT.
Komentari 2
Pogledaj komentare