Višegradska ćuprija

Veliki turski vojskovođa i zadužbinar pao je kao žrtva zavjere, ubijen nožem nekog "ludog derviša" 11. oktobra 1579. godine, dvije godine poslije konačnog završetka radova na višegradskoj ćupriji, koja je građena punih sedam godina.

Prije izgradnje mosta na Drini u Višegradu na tom mjestu bila je neko vrijeme stara drvena ćuprija, o čemu svjedoči jedna gravura iz 1530. godine. Plahovita Drina je jedne jeseni odnijela drveni most i od tada se ova nemirna i nepredvidiva rijeka prelazila jedino crvotočnom skelom, koja se pominje i u romanu Ive Andrića "Na Drini ćuprija".

I prije gradnje mosta u Višegradu, sa 11 lukova i deset vitkih stubova, Mehmed-paša Sokolović obezbijedio je novac i za gradnju karavan-saraja sa imaretom, koji je završen 1566. godine.

Ovu kamenu građevinu, koja će se zadržati i prilikom gradnje ćurije i poslije nje, vidio je i turski putopisac Evlija Čelebija, hroničar sklon pretjerivanju u opisima građevina koje je posjetio.

"U varoši ima han, velik kao tvrđava, koji može da primi do deset hiljada konja, kamila i mazgi, zatim lijepo kupatilo i česme sa tekućom vodom. Sve su to zadužbine Mehmed-paše Sokolovića“, zapisao je Čelebija.

Gradnju do tada neviđene građevine te vrste u svom zavičaju vezir Sokolović je povjerio najvećem turskom neimaru - dvorskom arhitekti i vrhovnom graditelju Kodža Mimaru Sinanu, koji je kao i njegov naredbodavac bio hrišćanskog porijekla.

Sinan je za pola vijeka, koliko je stvarao - osim mosta u Višegradu podigao još sedam takvih i oko 200 drugih građevina širom turske imperije.

Radovan Samardžić u knjizi “Mehmed Sokolović“ piše da je Mimar - kad je stigao u Bosnu da gradi na Drini ćupriju - imao 80 godina i da je raspolagao vještinom ravnom moći čarobnjaka.

Drugi istoričari kažu da je Sinan planove za ćupriju u Višegradu nacrtao u Carigradu, prema skicama njegovih učenika, koji su po tome i završili ovo umjetničko djelo.

Prema toj teoriji, ni naručilac gradnje mosta ni njegov idejni tvorac nisu imali priliku ni da vide završenu građevinu.

Predanje govori da se Mehmed-paša - prije nego što će sultanu Muratu Trećem otići na divan i obavijestiti ga o završetku ćuprije na Drini u Višegradu - povukao, kao i mnogo puta ranije, u jednu potpuno praznu odaju gdje su se nalazile njegove haljinice, zatim njegov čobanski štap, odjeća i predmeti u kojima je i sa kojima je u danku u krvi doveden u Stambol i tamo poturčen.

Veliki vezir, koji je za života bio prvi ministar za vrijeme vladavine čak tri sultana, što nikome u turskoj carevini nije pošlo za rukom - i to Sulejmana Veličanstvenog, Selima Drugog i Murata Trećeg, izgradio je most na nemirnoj rijeci da bi se na neki način odužio svom zavičaju.

Ivo Andrić u svojim djelima kaže da se u životu treba rukovoditi starom istočnjačkom misli "da je čovek dužan svom zavičaju".

Oni istoričari kojima nostalgija nije jača strana smatraju da je most na ovom dijelu toka Drine podignut radi ekonomskih razloga i lakšeg prodora turske vojske prema zapadnim zemljama.

Ali jedan od najpoznatijih turskih janjičara i vezira nije imao nikavu ekonomsku opravdanost kad je u svom selu Sokolovićima kod Rudog podigao građevine koje su bile pravo čudo za to vrijeme.

Državnik svjetskog glasa i priznati vojskovođa često se mislima selio u svoje rodne Sokoloviće. Tu je, na vrhuncu slave, naredio da se sagradi džamija, mekteb, musafirhana, imaret, vodovod i česma. Džamija je stradala u prvom srpskom ustanku 1806. godine - kada su ustanici sa njenog krova odijeli 67 tovara olova.

Ostaci vodovoda u Sokolovićima postoje i danas, kao i zidovi seoske česme od kamena.

Poznato je da je Mehmed-paša svoju majku, oca, brata - ukupno 17 članova uže familije - odveo u Carigrad i preveo na islam.

U krajevima oko Rudog i Višegrada i danas kruži predanje da je za oca u Sokolovićima podigao džamiju, a majci koja se opirala odlasku u daleki svijet iz svog zabitog sela sagradio je crkvu. Ostataka crkve danas nema u Sokolovićima.

"Pravoslavno stanovništvo pašinog zvičaja zna da je samo zahvaljujući njegovoj podršci sagrađen pivski manastir i da je među freskama i predstava jednog hrišćanskog seoskog kneza, zato što nosi kaftan i kalpak, u stvari, portret dobrodetelnog vezira", piše istoričar Samardžić.

Istorijski podaci govore da je Mehmed-paša Sokolović omogućio svom bratu partrijarhu Makariju da obnovi Pećku patrijašiju i mnoge srpske manastire.

Baju Sokolovića, rođenog 1505. godine, sina Dimitrijevog, iz sela Sokolovića kod Rudog odveo je turski beg Ješildže u danku u krvi sa još oko hiljadu odrasle srpske djece u Carigrad da bi ih preveli na islam i od njih iškolovali najbolje vojnike - janjičare.

Bajo - Bajica je u trenutku kad je odveden imao 17 godina i bio je kaluđer u manastiru Mileševi.

Primanjem islama Bajo je dobio ime Mehmed i ubrzo je, nakon školovanja, počeo ubrzano da se kreće vojnom ljestvicom. Bio je komandant turske ratne mornarice, zapovjednik vojske u mnogim bitkama, a onda veliki vezir kod tri sultana.

Neki istoričari tvrde da je kršteno ime Mehmed-paše Sokolovića bilo Radojica, a ne Bajica.