Kreševo kao simbol tolerancije u BiH

Brojne kulturno-historijske znamenitosti bile su dovoljan povod da Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. godine proglasi historijsko gradsko područje Kreševa nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Uz red franjevaca, koji vjerno čuvaju kulturno naslijeđe, to je i mjesto u kojem već vijekovima katolici i muslimani žive skladno.

Prema popisu iz 1991. godine Kreševo je imalo 6.700 stanovnika koji, uz opštinsko središte, žive u još 26 okolnih sela. Kao gradsko naselje prvi put se spominje u dokumentima davne 1430. godine, i to kao značajno mjesto jer izvor govori o putovanju bosanskog kralja u Visoko, Sutjesku, Vranduk i Kreševo.

Dolaskom Osmanlija, Kreševo uz Vareš postaje glavno središte bosanske metalurgije. Poznat po rudnicima barita, željeza, bakra i srebra, grad je do danas održao tradiciju kovačkog zanatstva.

Posebno mjesto u historiji Kreševa zauzimaju franjevci koji su tu prisutni od samog njegovog nastanka. Franjevački samostan sa crkvom Sv. Katarine izdiže se nad gradskom čaršijom. U njemu se nalazi i muzej u kojem franjevci čuvaju vrijednu kulturno-historijsku baštinu grada.

Vremena su se mijenjala, ali je mentalitet Kreševljaka ostao isti. Susretljivost prema posjetiocima i muzički talent odlika su ovih ljudi, kaže 83-ogodišnji franjevac Franjo Čalaga:

„Imate jednu parolu koja kaže: kroz Kreševo ne pjevaj. Zašto? Zato što je okolina sama po sebi jedna vrsta poezije. I onda su ponosni. Ako vam je neko nešto obećao, taj će to izvršiti", navodi fra Čalaga.

Protekli rat nije uveliko promijenio život u Kreševu, kaže penzioner Vjeko Stanić.

„Građani Kreševa i prije i poslije rata približno isto žive. Prije je bila industrija grupirana na velike firme, a sada je to raspračano. Ljudi su koji su radili otvorili firme i isto je, manje-više, i zaposlenih“, kaže Stanić.

Slično mišljenje dijeli i njegova sugrađanka Nada:

„Mislim da je u pitanju materijalni status. Što se tiče toga nekad se puno bolje živjelo nego sada. Kad bi se vratilo to vrijeme - ne govorim o suživotu, suživot je nastranu - što se tiče i posla i kulturnih aktivnosti i svega, bilo bi bolje jer mislim da je prije dosta toga bilo i dosta bolje bilo“, smatra Nada.

Otići ili ostati

Kao i u skoro u svim bh. sredinama, mladima nije lako - teško do posla, a slabo je sadržaja koji ih interesuju. Mnogi odlaze ili razmišljaju o odlasku. U nedoumici je i Marko Marković, 23-ogodišnji student biologije.

„Da li planiram ostati ili otići? To je malo diskutabilno. Ovaj grad je idealan za, recimo, ljeta, penzionerske dane - napuniš baterije i pičiš dalje. Tako ga mi realno gledamo, jer ovdje radi ko se uspio zaposliti u državnu firmu“, kaže Marković.

Ni 40-ogodišnji Selvedin Ahbabović, također starosjedilac Kreševa, nije zadovoljan trenutnim životom u gradu:

„Svi bi oni otišli da ima ko gdje. Možda bih i ja otišao da sam imao gdje. Ovdje eto i radiš, slabo se plaća, čeka se, naplatiš, ali to je sve... Možda je vani negdje bolje“, navodi Ahbabović.

Kreševo je u prošlim vremenima dalo veliki broj znamenitih ljudi, pogotovo franjevaca. Najistaknutiji među njima bio je fra Grgo Martić.

U Sarajevu je osnovao besplatnu realnu gimnaziju koju su pohađali svi đaci, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Osim književnog i opštekulturnog rada, borio se za prava i bolji položaj svih ljudi u BiH, kaže fra Franjo Čalaga.

„Šta tome čovjeku treba? Treba mu dati kruha za njegovo tijelo i kruha za njegov intelekt, pa je na tome radio bez obzira je li ova katolik, pravoslavac, musliman itd. - svakome treba pomagati“, navodi fra Čalaga.

Harmoničan život Kreševljaka omogućen je višestoljetnom tradicijom njegovanja dobrokomšijskih odnosa među pripadnicima različitih vjera, prije svega katolika i muslimana. To potvrđuju i mišljenja naših sagovornika:

„U nas je uvijek ovdje bila sloga. Normalno, radimo i mi i muslimani.“

„I nekad i danas čini mi se da je to isto što se tiče suživota.“

„Postoji pravo fin suživot u Kreševu, jer baš nema nacionalnih ispada.“

Ovakav pristup suživotu trebao bi biti primjer i drugim bosanskohercegovačkim gradovima, ističe fra Franjo Čalaga, i dodaje:

„Narod je to zapravo na neki način davno vidio, pa kada može fratar i hodža ili svećenik razgovarati, što mi ne bismo mogli razgovarati? Ostaće ukoliko bude slijedio one principe zdravoga razuma - čini drugome što želiš da se tebi učini.“