Berlin – što se promijenilo u 20 godina

Taksist Mario Hoffmann koji me od Brandenburške kapije po kiši i susnježici vozi na istok prema bivšem zatvoru ozloglašene istočnonjemačke tajne službe Stasi, kaže kako malo koji turist – a navozao ih se na tisuće – neće odmah zamijetiti prelazak iz jednog dijela grada u drugi.

Autor. Drago Hedl

Izvor: B92

Ponedeljak, 09.11.2009.

07:10

Default images

Kao i nekada prije 48 godina, prošlog četvrtka, 5. studenoga, mnoštvo je radnika ispred Brandenburške kapije, simbola Berlina, podizalo veliki zid. No, ne onaj od armiranog betona kakav je godinama razdvajao taj grad, već improvizirani, od čeličnih žica, tek toliko da spriječi znatiželjnike koji su se od ranog jutra ondje motali, smetajući stotinama radnika dok su postavljali tribine, pozornicu i rasvjetu, razvlačeći kilometre kablova za koncert proslavljene irske skupine U2. Bono i ekipa odlučili su počastiti Berlin, na dvadesetu godišnjicu pada zida i ujedinjenja Berlina i Njemačke, koncertom o kojem će se dugo pričati i koji će se dugo pamtiti.

Iako već dva desetljeća nema zida koji razdvaja Berlin, još ćete lako uočiti granicu koja ga je dijelila do 9. studenoga 1989. Nije potrebno otići do Potsdamer Platza ili bivšeg graničnog prijelaza Charlie, na križanju Friedrichstrasse i Zimmerstrasse - kultnih mjesta koja vjerojatno ne propusti posjetiti ni jedan turist – da biste na pločniku, gdje se još jasno naziru tragovi nekadašnjeg zida, osjetili dah bolne njemačke povijesti. Čim sa zapadne strane Brandenburške kapije krenete prema Alexanderplatzu, pa onda još malo istočnije Alejom Karla Marxa, uronut ćete u beznadno sivilo potpuno bezličnih zgrada, nastalih u udarničkim petoljetkama bivše Demokratske Republike Njemačke (DDR). Te sumorne zgrade, koje sada, kišnih dana studenoga, izgledaju još odurnije nego što sam ih doživio lipnja 2007., kada sam posljednji put bio u Berlinu i kada se taj grad kupao u zelenilu i cvijeću koje je ponešto neutraliziralo sivilo socrealističke arhitekture, jasnije nego bilo koji zid upozorit će vas da ste prešli nekadašnju granicu dva tada duboko podijeljena i nepomirljiva svijeta.

Taksist Mario Hoffmann koji me od Brandenburške kapije po kiši i susnježici vozi na istok prema bivšem zatvoru ozloglašene istočnonjemačke tajne službe Stasi, kaže kako malo koji turist – a navozao ih se na tisuće – neće odmah zamijetiti prelazak iz jednog dijela grada u drugi. - Bez obzira što je prošlo dvadeset godina od rušenja zida, svatko uočava razliku, kaže on. Možda malo gdje ona je tako izrazito zamjetljiva kao u Berlinu – bez postupnih prelaza, bez nijansi - iz ušminkanog, smirenog, u raskoši okupanog zapadnog dijela, preći ćete u sivilo istočnog. Takav je i sâm Alexanderplatz, pomalo nalik na uvećanu repliku kakvog provincijskog trga iz nekadašnjeg komunističkog svijeta, a nekoć "trepereće srce kozmopolitskog grada", kako ga je u kultnom romanu Berlin Alexanderplatz nazvao Alfred Döblin.

Hoffmann kaže da ne može prežaliti što prije dvadeset godina, toga 9. studenoga, kad se «događala povijest» nije bio u Berlinu. – Svi smo znali da se zid ljulja, da je dobro raskliman i da će uskoro pasti, ali ja sam baš u to vrijeme bio na odmoru, izvan Berlina i ono što su drugi doživjeli, ja sam gledao na televiziji – kaže Hoffmann. No, još danima poslije, kad se ubrzo nakon pada zida vratio u Berlin, kaže, sjeća se neopisivih gužvi po robnim kućama na zapadu grada. – Naši istočni sugrađani, s druge strane zida, kupovali su sve što su stigli, ne vjerujući valjda ni sami, baš kao ni mi na zapadnoj strani, da je zid zauvijek pao.

Pad berlinskog zida jedan je od onih dana u novijoj povijesti, s kojim je mjerljivo tek rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku (kakve li slučajnosti, zid je pao 9. 11., a tornjevi su srušeni 12 godina kasnije, permutiranog datuma, 11. 9.), čega se vjerojatno svatko sjeća, točno znajući gdje se tog dana nalazio i što je radio.

- Bio sam u bolnici, imao sam neku lakšu operaciju i sjećam se kako me supruga nazvala i pitala gledam li televiziju. Otišao sam do velikog dnevnog boravka gdje su drugi bolesnici u izravnom prijenosu već gledali kako okupljena masa s obje strane zida dlijetima i čekićima, neki i krampovima, ruše zid. Vikali su: 'Mi smo narod!', a potom 'Mi smo jedan narod!'. Nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa i bilo mi je žao što im se nisam mogao pridružiti – priča mi razgovorljivi Uwe Ditz u pivnici na Podtsdamer Platzu, nakon treće pollitrene krigle piva.

Pitam ga što je pad zida promijenio u njegovu životu. – Ne mnogo – kaže. – Vratio je, doduše, nacionalni ponos i riješio nas frustracija koje je izazivao život u podijeljenom gradu i podijeljenoj državi. Ali, ako ste to mislili, ne živim ništa bolje, a ljudi događaje mjere upravo po tome. Cijena ujedinjena je velika i još ćemo je dugo plaćati.

Novinar Der Spiegela, John Goetz, iz čije redakcijske sobe na petom katu na Pariser Platzu 4 a, puca pogled na pedesetak metara udaljenu Brandenburšku kapiju, kaže, dok razgovaramo o tome što se promijenilo unatrag dvadeset godina kako se zidovi najteže ruše u glavama ljudi i kako i danas ima nemalo onih «s ove strane» koji misle da je bolje bilo dok je zid postojao. Takvi drže da se preko zida prelilo i zlo komunizma te da danas, ne samo Berlinom, već i Njemačkom u cjelini, vladaju komunisti.

Valja samo zamisliti kako se takvi osjećaju kada se spuste širokom Strasse des 17. jun i vide onaj glomazni spomenik vojniku Crvene armije, kakvog samo Rusi mogu napraviti, i ona dva sovjetska topa i tenka koji su 1945. prvi ušli u Berlin. Ili kad prošetaju niz Karl-Liebknecht Strasse, pa u omanjem parku ugledaju sjedećeg Marxa i stojećeg Engelsa, "dva najveća sina njemačkog naroda", kako ih je nazvao Erich Honecker kad im je 1986. ondje otkrivao ogromni brončani spomenik.

No, Edgar Voss, povjesničar koji radi u bivšem zatvoru zloglasne tajne službe DDR-a, Stasi, danas pretvorenom u muzej, kaže kako njemu takvi spomenici, ali ni onaj Crvenoj Armiji, nimalo ne smetaju. «Nismo u Latviji pa da rušimo ruske spomenike. Ovdje se nitko ne boji njihovog utjecaja, kamoli njihove dominacije i ta obilježja valja shvatiti kao dio povijesti kroz koju je Njemačka prošla», kaže Voss potpuno svjestan da od Rusa više ne prijeti opasnost i da je njihova jedina preostala enklava ona nadomak Brandenburške kapije, u ogromnom kompleksu ruskog veleposlanstva na kojeg se, u širokoj aveniji Unter der Linden, naslanja i velika zgrada Aeroflota.

Kad se rušio Berlinski zid Edgar Voss imao je tek osam godina i najstrašnije čega se sjeća jest maltretiranja na granici kada je s obitelji iz zapadnog Berlina putovao u posjetu rođacima u tadašnju Zapadnu Njemačku. – To su mutne slike iz djetinjstva, ali se ipak sjećam beskonačnih čekanja i temeljitih pregleda na granici. To je jedino što pamtim iz tog doba i zbog toga je moj odnos prema tom vremenu zacijelo drugačiji od onog mojih roditelja – kaže Voss.

No, mjesto na kojem radi stravičan je dokaz tog vremena. Ogromni kompleks zatvorskih ćelija u Genslerstrasse 66, nekadašnjem mučilištu Stasija i danas, mada je riječ samo o muzeju, izaziva jezu. Edgar Voss vodi me u horor dugog labirinta ćelija u suterenu, čiji su hodnici načičkani teškim metalnim vratima iza kojih su zatvorske ćelije, samice i sobe za mučenje. Škripava vrata vlažne sobe, ne duže od tri metra i jedva toliko široke, bez prozora i tek s malim ventilacijskim otvorom, bila je mjesecima, pa i godinama, dom u kojem je istodobno živjelo i po 12 zatvorenika. Doslovno, nagurani kao sardine, ti su ljudi spavali na tijesnom drvenom krevetu no ipak im je ondje bilo bar malo bolje od boravka u klaustrofobičnim samicama gdje su bili zatočeni drugi zatvorenici.

Najstrašnija od svih bila je skučena «vodena soba», s dva škafa – donjem punom hladne vode u kojoj je zatvorenik bio prisiljen sjediti čvrsto zavezan za drvene stupove, i glave – prije toga obrijane –fiksirane ispod drugog škafa, iz kojeg je, kap po kap, klizila voda udarajući ga po golom tjemenu. – Nakon nekog vremena udarac po tjemenu obične kapi vode bio je strašniji i bolniji nego udarac čekićem – kaže Voss, pokazujući mi zatvor s više od 200 ćelija, u kojem je, u razdoblju dok su njime upravljali Sovjeti, samo od srpnja 1945. do studenoga 1946. od posljedica fizičke torture umrlo 886 osoba.

- Cilj toga mučenja bio je slomiti svaku volju 'državnih neprijatelja' - a to su, prema sovjetskim kriterijima, bili svi oponenti komunističkom režimu - i natjerati ih da priznaju kako su obični kriminalci. Kao takvima, a ne kao političkim zatvorenicima, suđeno im je i potom su bili raspoređivani u obične zatvore gdje ih nitko ne bi žalio jer su 'kriminalci' koji su na suđenju priznali svoja nedjela – objašnjava Voss.

Većina turista koja dođe u Berlin i slika se pored ostataka zida i potom provoza Trabantom, tim smiješnim čedom automobilske industrije bivšeg DDR-a, doživljava to kao zabavu, ne želeći je kvariti obilaskom Stasijevih mučilišta. Možda tek usput pročitaju, na panoima uz ostatke zida, da je bio dug 165 kilometara, od čega je 45 prolazilo kroz grad i da je od 1961., kada je podignut, u pokušaju da pobjegnu na Zapad ubijeno 136 stanovnika istočnog Berlina.

Turistička ponuda Berlina danas dobrim dijelom živi od nekadašnjeg zida i svega što je uz njega vezano. “Trgovanje nostalgijom”, kako taj biznis naziva prodavačica suvenira u radnji u kojoj se kao atrakcija nalazi i pravi Trabant i koja je prepuna kapa ruskih vojnika, kojekavih ordenja i značaka DDR-a i dakako, onih legendarnih razglednica sa strastvenim “francuskim” poljupcem Honeckera i Brežnjeva, u Berlinu je razrađano onom poznatom njemačkom pedantnošću i smislom za biznis. Na bivšem graničnom prijelazu Charlie možete se za euro-dva slikati s mladićima odjevenim u odore američkih i britanskih vojnika, koji stoje uz kućicu opasanu vrećama napunjenim pijeskom. Ta kućica granične policije, odnosno njena replika, jer je originalna izložena u muzeju, i danas stoji na svom mjestu. A na Potsdamer Platzu, opet za neki sitniš, možete dobiti nekadašnje ulazne ili izlazne vize, koje će vam, za uspomenu, u vašu putovnicu štambiljati mladić odjeven u golublje sivu uniformu nekadašnje granične policije DDR-a.

Sve je to danas zabava, no na velikim panoima uz ostatke zida, ili u Mauer muzeju, koji je posvećen tom hladnoratovskom simbolu, vidi se da zid i podjele koje je napravio, njihovim suvremenicima nisu bili nimalo zabavni. Nijemci, a stanovnici podijeljenog Berlina posebno, osjećali su da se upravo ovdje, u gradu u kojem žive, stvaraju opasne iskre nastale trenjem dvaju vojnih blokova, Varšavskog saveza i NATO pakta, koje je razdvajao samo taj zid. Na jednom od panoa uz nekadašnji prijelaz Charlie to se dramatično vidi. Slike su snimljene s dvije stane istog dijela zida: na jednoj je John Kennedy, na drugoj Nikita Hrušćov – svaki u svojoj zoni utjecaja duboko podijeljenog, hladnoratovskog svijeta.

Stariji Nijemci s kojima sam razgovarao, unekoliko dijele riječi Helmuta Kohla, njemačkog kancelara kojemu se nasmiješila povijest jer je, gledajući pad zida, doživio ono o čemu neki nisu ni sanjali, kada je rekao kako Nijemci baš i nemaju mnogo toga u povijesti čime bi se mogli ponositi. On je to izgvorio prije nekoliko dana u društvu Mihala Gorbačova i Georga Busha starijeg, državnikâ koji su presudno utjecali da pad berlinskog zida istodobno ne bude i povlačenje nuklearnog okidača. Rekao je to kad su se u Berlinu, onako ostarjeli i oronuli, sastali da oblježe skoru dvadesetu godišnjicu od pada zida. I dodao: – No, mi svakako imamo razloga biti ponosni na njemačko ujedinjenje jer smo postali razumni i s nama se konačno može surađivati.

Ta njemačka razumnost vidljiva je u Berlinu, dvadeset godina nakon pada zida, doslovce na svakom koraku. Grad koji svojim srazom nije izazvao efekt crne rupe u kojem nakon spajanja manje proždire veće, tolerira i Marxa i Engelsa i pobjedničke ruske tenkove nad kojima je sovjetski vojnik pod srpom i čekićem, tolerira i Rozu Luksemburg i sve one sive zgrade istočnog Berlina, koje oprezno čekaju nove generacije arhitekata koji će ispraviti greške nekadašnjeg planiranja DDR-a i vratiti grad ljudima.

Sva ta zgusnuta povijest stala je u one briljantene svjetlosne efekte koji su, na slavljeničkom koncertu U2, prošlog četvrtka, u povodu 20. obljetnice pada zida, šarali po šest ogromnih stupova Brandenburške kapije. U blještavilu svjetla, simboli srpa i čekića, crvene zvijezde petokrake i onih žutih, Europske Unije – simbola ujedinjene Euope - pretapali su se u nezamislivu skladu, unatoč tolikim antagonizmima u povijesti.
Pad berlinskog zida jedan je od onih dana u novijoj povijesti, s kojim je mjerljivo tek rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku (kakve li slučajnosti, zid je pao 9. 11., a tornjevi su srušeni 12 godina kasnije, permutiranog datuma, 11. 9.), čega se vjerojatno svatko sjeća, točno znajući gdje se tog dana nalazio i što je radio.

- Bio sam u bolnici, imao sam neku lakšu operaciju i sjećam se kako me supruga nazvala i pitala gledam li televiziju. Otišao sam do velikog dnevnog boravka gdje su drugi bolesnici u izravnom prijenosu već gledali kako okupljena masa s obje strane zida dlijetima i čekićima, neki i krampovima, ruše zid. Vikali su: 'Mi smo narod!', a potom 'Mi smo jedan narod!'. Nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa i bilo mi je žao što im se nisam mogao pridružiti – priča mi razgovorljivi Uwe Ditz u pivnici na Podtsdamer Platzu, nakon treće pollitrene krigle piva.

Pitam ga što je pad zida promijenio u njegovu životu. – Ne mnogo – kaže. – Vratio je, doduše, nacionalni ponos i riješio nas frustracija koje je izazivao život u podijeljenom gradu i podijeljenoj državi. Ali, ako ste to mislili, ne živim ništa bolje, a ljudi događaje mjere upravo po tome. Cijena ujedinjena je velika i još ćemo je dugo plaćati.

Novinar Der Spiegela, John Goetz, iz čije redakcijske sobe na petom katu na Pariser Platzu 4 a, puca pogled na pedesetak metara udaljenu Brandenburšku kapiju, kaže, dok razgovaramo o tome što se promijenilo unatrag dvadeset godina kako se zidovi najteže ruše u glavama ljudi i kako i danas ima nemalo onih «s ove strane» koji misle da je bolje bilo dok je zid postojao. Takvi drže da se preko zida prelilo i zlo komunizma te da danas, ne samo Berlinom, već i Njemačkom u cjelini, vladaju komunisti.

Valja samo zamisliti kako se takvi osjećaju kada se spuste širokom Strasse des 17. jun i vide onaj glomazni spomenik vojniku Crvene armije, kakvog samo Rusi mogu napraviti, i ona dva sovjetska topa i tenka koji su 1945. prvi ušli u Berlin. Ili kad prošetaju niz Karl-Liebknecht Strasse, pa u omanjem parku ugledaju sjedećeg Marxa i stojećeg Engelsa, "dva najveća sina njemačkog naroda", kako ih je nazvao Erich Honecker kad im je 1986. ondje otkrivao ogromni brončani spomenik.

No, Edgar Voss, povjesničar koji radi u bivšem zatvoru zloglasne tajne službe DDR-a, Stasi, danas pretvorenom u muzej, kaže kako njemu takvi spomenici, ali ni onaj Crvenoj Armiji, nimalo ne smetaju. «Nismo u Latviji pa da rušimo ruske spomenike. Ovdje se nitko ne boji njihovog utjecaja, kamoli njihove dominacije i ta obilježja valja shvatiti kao dio povijesti kroz koju je Njemačka prošla», kaže Voss potpuno svjestan da od Rusa više ne prijeti opasnost i da je njihova jedina preostala enklava ona nadomak Brandenburške kapije, u ogromnom kompleksu ruskog veleposlanstva na kojeg se, u širokoj aveniji Unter der Linden, naslanja i velika zgrada Aeroflota.

Kad se rušio Berlinski zid Edgar Voss imao je tek osam godina i najstrašnije čega se sjeća jest maltretiranja na granici kada je s obitelji iz zapadnog Berlina putovao u posjetu rođacima u tadašnju Zapadnu Njemačku. – To su mutne slike iz djetinjstva, ali se ipak sjećam beskonačnih čekanja i temeljitih pregleda na granici. To je jedino što pamtim iz tog doba i zbog toga je moj odnos prema tom vremenu zacijelo drugačiji od onog mojih roditelja – kaže Voss.
No, mjesto na kojem radi stravičan je dokaz tog vremena. Ogromni kompleks zatvorskih ćelija u Genslerstrasse 66, nekadašnjem mučilištu Stasija i danas, mada je riječ samo o muzeju, izaziva jezu. Edgar Voss vodi me u horor dugog labirinta ćelija u suterenu, čiji su hodnici načičkani teškim metalnim vratima iza kojih su zatvorske ćelije, samice i sobe za mučenje. Škripava vrata vlažne sobe, ne duže od tri metra i jedva toliko široke, bez prozora i tek s malim ventilacijskim otvorom, bila je mjesecima, pa i godinama, dom u kojem je istodobno živjelo i po 12 zatvorenika. Doslovno, nagurani kao sardine, ti su ljudi spavali na tijesnom drvenom krevetu no ipak im je ondje bilo bar malo bolje od boravka u klaustrofobičnim samicama gdje su bili zatočeni drugi zatvorenici.

Najstrašnija od svih bila je skučena «vodena soba», s dva škafa – donjem punom hladne vode u kojoj je zatvorenik bio prisiljen sjediti čvrsto zavezan za drvene stupove, i glave – prije toga obrijane –fiksirane ispod drugog škafa, iz kojeg je, kap po kap, klizila voda udarajući ga po golom tjemenu. – Nakon nekog vremena udarac po tjemenu obične kapi vode bio je strašniji i bolniji nego udarac čekićem – kaže Voss, pokazujući mi zatvor s više od 200 ćelija, u kojem je, u razdoblju dok su njime upravljali Sovjeti, samo od srpnja 1945. do studenoga 1946. od posljedica fizičke torture umrlo 886 osoba.

- Cilj toga mučenja bio je slomiti svaku volju 'državnih neprijatelja' - a to su, prema sovjetskim kriterijima, bili svi oponenti komunističkom režimu - i natjerati ih da priznaju kako su obični kriminalci. Kao takvima, a ne kao političkim zatvorenicima, suđeno im je i potom su bili raspoređivani u obične zatvore gdje ih nitko ne bi žalio jer su 'kriminalci' koji su na suđenju priznali svoja nedjela – objašnjava Voss.

Većina turista koja dođe u Berlin i slika se pored ostataka zida i potom provoza Trabantom, tim smiješnim čedom automobilske industrije bivšeg DDR-a, doživljava to kao zabavu, ne želeći je kvariti obilaskom Stasijevih mučilišta. Možda tek usput pročitaju, na panoima uz ostatke zida, da je bio dug 165 kilometara, od čega je 45 prolazilo kroz grad i da je od 1961., kada je podignut, u pokušaju da pobjegnu na Zapad ubijeno 136 stanovnika istočnog Berlina.

Turistička ponuda Berlina danas dobrim dijelom živi od nekadašnjeg zida i svega što je uz njega vezano. “Trgovanje nostalgijom”, kako taj biznis naziva prodavačica suvenira u radnji u kojoj se kao atrakcija nalazi i pravi Trabant i koja je prepuna kapa ruskih vojnika, kojekavih ordenja i značaka DDR-a i dakako, onih legendarnih razglednica sa strastvenim “francuskim” poljupcem Honeckera i Brežnjeva, u Berlinu je razrađano onom poznatom njemačkom pedantnošću i smislom za biznis. Na bivšem graničnom prijelazu Charlie možete se za euro-dva slikati s mladićima odjevenim u odore američkih i britanskih vojnika, koji stoje uz kućicu opasanu vrećama napunjenim pijeskom. Ta kućica granične policije, odnosno njena replika, jer je originalna izložena u muzeju, i danas stoji na svom mjestu. A na Potsdamer Platzu, opet za neki sitniš, možete dobiti nekadašnje ulazne ili izlazne vize, koje će vam, za uspomenu, u vašu putovnicu štambiljati mladić odjeven u golublje sivu uniformu nekadašnje granične policije DDR-a.

Sve je to danas zabava, no na velikim panoima uz ostatke zida, ili u Mauer muzeju, koji je posvećen tom hladnoratovskom simbolu, vidi se da zid i podjele koje je napravio, njihovim suvremenicima nisu bili nimalo zabavni. Nijemci, a stanovnici podijeljenog Berlina posebno, osjećali su da se upravo ovdje, u gradu u kojem žive, stvaraju opasne iskre nastale trenjem dvaju vojnih blokova, Varšavskog saveza i NATO pakta, koje je razdvajao samo taj zid. Na jednom od panoa uz nekadašnji prijelaz Charlie to se dramatično vidi. Slike su snimljene s dvije stane istog dijela zida: na jednoj je John Kennedy, na drugoj Nikita Hrušćov – svaki u svojoj zoni utjecaja duboko podijeljenog, hladnoratovskog svijeta.

Stariji Nijemci s kojima sam razgovarao, unekoliko dijele riječi Helmuta Kohla, njemačkog kancelara kojemu se nasmiješila povijest jer je, gledajući pad zida, doživio ono o čemu neki nisu ni sanjali, kada je rekao kako Nijemci baš i nemaju mnogo toga u povijesti čime bi se mogli ponositi. On je to izgvorio prije nekoliko dana u društvu Mihala Gorbačova i Georga Busha starijeg, državnikâ koji su presudno utjecali da pad berlinskog zida istodobno ne bude i povlačenje nuklearnog okidača. Rekao je to kad su se u Berlinu, onako ostarjeli i oronuli, sastali da oblježe skoru dvadesetu godišnjicu od pada zida. I dodao: – No, mi svakako imamo razloga biti ponosni na njemačko ujedinjenje jer smo postali razumni i s nama se konačno može surađivati.

Ta njemačka razumnost vidljiva je u Berlinu, dvadeset godina nakon pada zida, doslovce na svakom koraku. Grad koji svojim srazom nije izazvao efekt crne rupe u kojem nakon spajanja manje proždire veće, tolerira i Marxa i Engelsa i pobjedničke ruske tenkove nad kojima je sovjetski vojnik pod srpom i čekićem, tolerira i Rozu Luksemburg i sve one sive zgrade istočnog Berlina, koje oprezno čekaju nove generacije arhitekata koji će ispraviti greške nekadašnjeg planiranja DDR-a i vratiti grad ljudima.

Sva ta zgusnuta povijest stala je u one briljantene svjetlosne efekte koji su, na slavljeničkom koncertu U2, prošlog četvrtka, u povodu 20. obljetnice pada zida, šarali po šest ogromnih stupova Brandenburške kapije. U blještavilu svjetla, simboli srpa i čekića, crvene zvijezde petokrake i onih žutih, Europske Unije – simbola ujedinjene Euope - pretapali su se u nezamislivu skladu, unatoč tolikim antagonizmima u povijesti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: