Tako lepa, a tako BOMBA-stična

„Ako ste već tu, najbolje je da šutite", tako bi se ukratko mogla sažeti poruka koju Hrvatska šalje nekolicini desetaka tisuća turista srpske nacionalnosti koji ljetuju na hrvatskom moru. Agresivna promidžba tako-lepe-a-tako-blizu hrvatske obale po komšiluku više je očajnički pokušaj spašavanja turističke sezone od koje svi žive, nego izraz spremnosti da se zakopaju ratne sjekire, a susjedi dobronamjerno pozovu na ljetovanje. Tako da dolazak velikog broja srpskih turista nije išao pod ruku sa spremnošću Vlade i policije da oštro osudi i suprotstavi se svakom tzv. „izoliranom incidentu" između lokalnog stanovništva i Srba (koji su prema kolektivnoj imaginaciji, svi četnici).

Prošloga tjedna, jednoj beogradskoj obitelji koja se došla kupati na splitsku plažu Kašuni, nepoznati počinitelj objesio je o automobil vrećicu s ručnom bombom i porukom kako je ovdje zabranjeno kupanje psima, Srbima i četnicima. Čovjek je vidio da je bomba neotkočena, spremio ju u prtljažnik i nakon što je odveo dijete i ženu kući, odvezao se na policiju. I što su mu rekli tamo? „Policija me upozorila da izbjegavam tu plažu, a preporučili su mi i da stavim neku oznaku Torcide u auto", ispričao je za Jutarnji B.D. Iako je ovo vjerojatno bio dobronamjeran savjet policijskog službenika, ne mogu se oteti dojmu da je policija poslala poruku da je veći dio odgovornosti oko napada na srpske turiste na njima samima. Nešto kao, drago nam je da ste odabrali Hrvatsku, a ne Bugarsku ili Crnu Goru za trošenje svojih novaca, ali savjetujemo vam da budete nevidljivi, krotki i ponizni, a još je najbolje da na sebe napabirčite sve naše lokalne simbole kako biste se utopili u masi. Tako je i Ivan Zvonimir Čičak, inače predsjednik organizacija za zaštitu ljudskih prava, krajem lipnja u Kninu izjavio: „Ovoga ljeta dolazi nam 100 tisuća turista iz Srbije i incidenti nam ne trebaju. Problem je što dolaze mladi iz Srbije koji ne shvaćaju novi realitet pa se ponašaju kao da su nasred Terazija." (Slobodna Dalmacija, 21. 6. 2010.). Također, većina je novina u izvještavanju o događaju na splitskoj plaži požurila istaknuti kako „to auto zapravo nije srpsko", jer mladić ima dvojno državljanstvo (hrvatsko i srpsko), a i žena mu je Makedonka. Jer da su Srbi, onda bi nepravda valjda bila manja.

Dan prije održavanja Davis Cupa u Splitu na kojem je gostovala srpska reprezentacija, nepoznat netko objesio je na ulazu u grad poruku dobrodošlice: „Srbe na vrbe. Nikad zaboravit, nikad oprostit." Policija jest doista pokrenula istragu i nakon puna dva tjedna otkrila počinitelja, ali dosad nismo čuli da je itko zbog glasnog govora mržnje i diskrimanacije po rasnoj osnovi ikad javno osuđen.

Nakon prvih nekoliko napada na srpske turiste, Ministarstvo turizma je reagiralo priopćenjem u kojem osuđuje napade, no to je forma koja prije nalikuje mucanju nego jasnom i odlučnom suprotstavljanju nasilju. Mogli smo primijetiti kako se ni inače sveprisutna Jadranka Kosor nije udostojila jasno i glasno poručiti kako se netoleranciju ne smije tolerirati pa to i ponavljati dok svima ne dođe iz dupeta u glavu - pa i onom sirotom policijskom službeniku koji susjednim turistima preporučuje „izbjegavanje plaže". Jer, izoliranih incidenata nasilja prema Srbima će biti sigurno još neko vrijeme - i to je strašno. No mlakost reagiranja onih koji su doista odgovorni daleko je strašnija. Ista policija na čelu s potpuno istim ministrom pokazala je u nekoliko navrata da zna biti odlučna (da ne kažem okrutna): na prvomajskom krvavom derbiju Dinama i Hajduka; kad je trebalo pohapsiti stotine miroljubivih aktivista iz Varšavske; kad je dječaku koji je pokušao gađati Povorku ponosa zamalo policijskom čizmom slomljen vrat, i sl. No, s druge strane, potpuno ista policija tvrdi da nije vidjela ustaške kape, majice i drugu zakonom zabranjenu fašističku ikonografiju ove godine na skupu u Čavoglavama. Istoj policiji trebalo je čak sat i po vremena da spriječi ponižavanje i pokušaj kamenovanja HTV-ove ekipe na spomenutom skupu.

Nekad uskoro, na kraju turističke sezone, ministar turizma će zbrajati popunjene krevete i eure, ali u jednadžbu neće ući ručna bomba, transparent, šake u glavu, sijaset verbalnih provokacija, uvreda i predrasuda. Pričat će se o tome kako nam je sezona bila bolja od lanjske, ali nitko neće posvetiti medijski prostor i vrijeme nekim tamo izudaranim i poniženim Srbima. U nekoj civiliziranoj zemlji kolektivno iskustvo ratne traume razrješavalo bi se godinama, na svim razinama - od vrtića do vojske - a ne samo preko agilnog predsjednika na turneji po stratištima. U nekoj boljoj zemlji, o problemu nasilja po nacionalnoj osnovi bi se pričalo, a ne zataškavalo. U nekoj boljoj zemlji da, ali ne i ovoj.