Darijenski put, najopasniji na svetu

Transamerički autoput, nešto poput Jadranske magistrale u bivšoj Jugoslaviji, predstavlja sjajan i ambiciozan projekat povezivanja krajnjeg severa Severne Amerike sa krajnjim jugom Južne Amerike

Izvor: CKM

Izvor: B92

Četvrtak, 30.09.2010.

06:40

Default images

Sigurno si čuo za poznati Transamerički autoput koji kopnenim putem spaja dve Amerike - Aljasku i Argentinu... Dobro, skoro. Prekida se samo na jednom mestu, na granici Paname i Kolumbije, na najnegostoljubivijem i najopasnijem mestu na svetu - Darijenskom džepu!

Transamerički autoput, nešto poput Jadranske magistrale u bivšoj Jugoslaviji, predstavlja sjajan i ambiciozan projekat povezivanja krajnjeg severa Severne Amerike sa krajnjim jugom Južne Amerike, a predstavljao bi i najduži autoput na svetu... samo da je neprekinut! A nije. Naprotiv, na potezu od 90 km, na samoj granici Paname i Kolumbije, i te kako je prekinut. Taj prekid, u oblasti zvanoj Darijenski džep, predstavlja najopasniju deonicu puta na čitavoj planeti Zemlji. Ili, bolje reći, najopasniji... nedostatak puta. Ako je u redu da se kaže za neko mesto da predstavlja "kraj sveta" ili Nedođiju, to je to. Iz više razloga.

Dobrodošli u Pakao-Na-Zemlji. Klimatski, bezbednosni, geografski.

BUDŽAK SVETA

Iskreno, ni španski kolonizatori, ni konkvistadori nisu se usuđivali da zalaze u dubinu džungli na ovoj teritoriji. I Kolumbo, i Balboa, i jezuitski sveštenici voljni da pokrste Indiose u njihovoj zemlji i stave ih pod papsku vlast - svi oni uglavnom su mudro zaobilazili ovaj deo današnje Paname (na njenoj teritoriji je veći deo Džepa) i ostavljali ga "ludim avanturistima", "ludim sveštenicima" i svakojakom polusvetu i bašibozuki vaskolike španske imperije. Ko se krio od zakona, ko je hteo da švercuje raznoraznu, legalnu i ilegalnu robu, radio je to preko Darijenske prevlake, koja spaja Centralnu i Južnu Ameriku. Ali, naseljavanje i kolonizacija išla je "puževim korakom", toliko loše i sporo da je Španija gotovo odustala od Darijena i prepustila ga "onome ko je dovoljno lud da se bakće tom Nedođijom". I našla se jedna "luda" evropska zemlja, Kraljevina Škotska, tada još uvek nezavisna u personalnoj uniji sa Engleskom. Bilo je to 1698. godine, kada su Škoti poslali svoju prvu ekspediciju sa namerom da nasele Darijen svojim življem, načine ga svojom
kolonijom, i započnu samostalnu trgovinu sa Kinom i Indijom iz budućih "novih, cvetajućih luka" u Panami. Nije im uspelo. Iako su naselili čak 2.500 kolonista u ovaj ultranegostoljubivi kraj, skoro svi su pomrli od bolesti, nedostatka komunikacijskih puteva, hrane i lekova, napada Indijanaca i nemogućnosti da načine samoodržive naseobine. Ovaj neuspeh i potpuni bankrot Škotske banke i ekonomije naterao je Škotsku da se i formalno, 1707. godine, ujedini sa Engleskom u Ujedinjeno Kraljevstvo i okane se samostalnih kolonijalnih ideje da postane supersila u Americi. Zajedno sa Engleskom, a kasnije i Irskom, pod zastavom "Junion Džek", postaće najveća kolonijalna sila sveta, ali to je već druga priča. Naša priča, ona o Darijenskoj ekspediciji, propala je. Zadugo se niko nije usudio da priđe Darijenskoj oblasti. Kraljevina Španija priključuje formalno oblast Darijena svojoj Vicekraljevstvu Novoj Granadi (današnja Kolumbija, Venecuela, Ekvador i Panama), a Indijanci iz naroda Embera i Kuna ostaju i dalje osnovni stanovnici oblasti. Posle sukoba Kolumbije i SAD oko koncesija za izgradnju Panamskog kanala, SAD podržavaju jednostrano proklamovanu državu Panamu, koja se otcepljuje od matične Kolumbije i izdaje zemljište za Kanal Amerikancima, te tako i Darijen postaje podeljen između Kolumbije (manji deo) i Paname (veći deo). I to je, što se formalne istorije tiče, sve. Od tada nastupa turobna sadašnjost. U njoj se svuda grade putevi, i svet se povezuje - svuda, osim u Darijenskom džepu. Ovde nikada nije izgrađen deo Transameričkog autoputa u dužini od 90 km (po nekima i 140 km) i to je jedini prekid ove najznačajnije komercijalne rute obeju Amerika. Ali upravo zato ovaj "budžak sveta", kako ga još nazivaju, postao je neodoljivi mamac za trekere, avanturiste sa džipovima, motocikliste i sve ostale sledbenike Indijane Jonesa ili Ewana McGregora, recimo. Zašto?

"SAMO ZA LUDO SAMOPOUZDANE!"

Otprilike bi to trebalo da stoji kao znak na ulazu u Darijenski džep, jer ova oblast predstavlja neprohodnu planinsku džunglu sa panamske strane, i, što je možda i opasnije, oblast punu močvara, živog peska, gerilaca koji ratuju protiv kolumbijske vlade, kolumbijskih specijalaca, krijumčara droge i kidnapera - sa kolumbijske strane. Put kroz Darijenski džep nije samo puka borba sa prirodom i nedaćama neprijateljskog okruženja, već je i suludi lavirint koji se sastoji od izbegavanja metaka i kidnapera i podmićivanja "pravih ljudi" da bi se igde stiglo. Da stvar bude još gora, i fauna Darijena krajnje je negostoljubiva i opasna - sve vrvi od svakojakih životinja koje sa gospodinom Čovekom nisu u dobrim odnosima. Na deonici puta kroz Darijen, dakle, nema obeleženih staza, ni puteva, ni putokaza, a kamoli asfalta ili betona; ali zato ima surovih krijumčara droge, spremnih da zapucaju na tebe ukoliko im se učini da si tajni agent neke od neprijateljskih organizacija (CIA, FBI) ili pak suparničkog klana. Tu su i neizbežni nusproizvodi dugogodišnjeg krvavog građanskog rata u Kolumbiji - gerilci, među kojima su i desničari i levičari. Obično su ljuti na suprotnu stranu u ratu i obavezno su ljuti na vlast, a imaju tendenciju da kidnapuju svakog stranca za kog im se učini da je moguće tražiti bogat otkup, ne bi li nastavili finansiranje svoje borbe. Tu je, naravno, i paranoična lokalna vlast Kolumbije, okružena dvema gerilskim frakcijama i narkotrafikantima, pod velikim pritiskom SAD da se izbori sa svima njima. Ove izvršioce vlasti (čitaj: specijalne jedinice kolumbijske vojske) čini osobito nervoznim i lakim na okidaču kada vide da se neko šunja kroz džunglu, makar on bio i inspirisan avanturističkim pobudama da kompletira rutu Transameričkog autoputa. Ni istraživači, ni nepolitički orijentisani novinari nisu pošteđeni kidnapovanja, o čemu svedoči otmica dvojice novinara časopisa "National Geographic Adventure" 2003. godine.

Otmičari su bili pripadnici kolumbijske paravojne formacije slikovitog naziva - "Odredi smrti", a posle deset dana u zarobljeništvu novinar Robert Pelton napisao je sledeće: "Darijenski džep jedno je od poslednjih, ne samo neistraženih, već i najopadsnijih područja planete na koje se ljudi sa oklevanjem upućuju. Najgori deo svega jeste to što je ovo najteži put na svetu - ne samo apsolutno netaknuta džungla, već su tu i trnje, ose, zmije, lopovi, paravojne formacije, kriminalci svih boja, kao u najgoroj noćnoj mori! Sve što je loše na svetu za jednog putnika - ovde je!" Godine 2000, lovci na retke orhideje, Tom Heart Duke i njegov prijatelj Paul, kidnapovani su i držani čitavih devet meseci u paklu logora paravojske FARK. Pušteni su na slobodu kada su otmičari zaključili da od njih nema vajde, bez otkupa. Darijenski džep doslovno je pakao za turiste, ko god oni bili.

EKSPEDICIJE U DŽEP

Organizovane su brojne ekspedicije u ovaj deo sveta, ali najveći deo njih putovao je preko kopna i vode, a ne samo kopnenim putem. Prva postkolonijalna ekspedicija bila je ona 1924/1925. u močvare Darijena, koju su sponzorisali mnogi važni faktori tog vremena, uključujući i Smitsonijanski institut, ali ekspedicija je tek polovično uspela. Prva uspešna ekspedicija na četiri točka, koja je, ipak, veliki deo rute prešla rečnim brodićem duž velike reke Atrato, organizovana je 1960. godine, na Land Roveru pod veoma duhovitim i simboličnim imenom "nežna bubašvaba" i jednom džipu. Bila je poznata kao Transdarijenska ekspedicija, a predvodio ju je Panamac Amado Arauz. Članovi ekspedicije bili su i njegova žena Reina Torres de Arauz, te bivši britanski specijalac SAS odreda Richard Bevire i inženjer Terence John Wilford iz Australije. Oni su krenuli iz Čepoa u Panami 2. februara 1960. a u Kibdo u Kolumbiji stigli su 17. juna iste godine. Na putu su proveli 136 dana a napredovali su prosečnom brzinom od 201 metar na sat! Odmah zatim se odvažio i motociklista Danny Liska, koji je krenuo na put od Aljaske do Argentine. Baš kao i Che Gevara i njegov kompanjon Granado, i Liska je odbacio svoj motor tokom puta, i to baš u Darijenu - odatle je nastavio pešice i brodom. Ni mnogo organizovaniji putnici, kao što su bogato opremljena ekspedicija "General Motorsa" i "Chevroleta", nisu uspeli da pređu Darijenski džep 1962, iako su uza sebe kao pomoć imali čak i buldožer za krčenje džungle i kamion sa gorivom. Ipak je priroda bila jača. Nešto bolji bili su Britanci 1972, kada ih je na rejndžroverima predvodio John Blashford-Snell, no ni oni nisu izdržali ceo put na točkovima. I oni su se "popeli" na brod tokom prelaska močvare Atrato. Član ekspedicije Russell Braddon dve godine kasnije napisao je i knjigu "Sto dana Darijena" u kojoj opisuje svoje putešestvije. Konačno, prvi potpuni kopneni prelaz Darijenskog džepa izveo je britanski motociklista Ian Hibell, koji je putovao dvotočkašem od Rta Horn do Aljaske u periodu od 1971. do 1973. Njegovi saputnici u ovoj ekspediciji bila su dvojica Novozelanđana, koja su zajedno sa njim prešla Džep motociklima, kao i zloglasnu močvaru Atrato, ali nisu nastavila sa njim do Aljaske. U svakom slučaju, Hibell je svoju slavu unovčio knjigom "U zabačena mesta" iz 1984, koja je za kratko vreme postala i putopisni bestseler. Na kraju, vredi spomenuti i prvi "četvorotočkaški kopneni prelaz" u periodu od 1985. do 1987. Avanturista je bio Loren Upton u vozilu marke CJ-5 Jeep, a na ovaj način ušao je u i Guinnessovu knjigu rekorda. Međutim, to mu nije bilo dovoljno, već se i vratio, 1995. godine, na motoru Rokon, kada je prešao Darijen za 49 dana, ponovo u potpunosti kopnom. Bilo je i luđih poduhvata, kao što je prelazak Džepa pešice. Dvojica pešaka avanturista, Sebastian Snow i Wade Davis, 1975. prešli su ovu oblast na svojoj turi od Ognjene Zemlje do Kostarike. Snow se proslavio bestselerom "Čovek s rancem", a njegovim tragom pošao je još ambiciozniji pešak George Meegane, koji je šest godina kasnije prešao isti ovaj put i još produžio do Aljaske! Još je luđi bio Bitanac Karl Bašbi, koji je 2001. krenuo od Ognjene Zemlje, preko Aljaske i Beringovog moreuza, pešice do Engleske - naravno, sve preko nezaobilaznog Džepa!

KAKO DANAS PREKO DŽEPA

Danas, turistu koji se odvaži da krene preko Džepa čeka prva deonica kroz Panamu, i to veoma živopisnim šarenim autobusom na lokalnom putu prema gradiću Javisa. Ali, ovo je jedini "luksuzni" deo puta! Dalje se mora ući u brodić na reci Pinogana, na kojoj su sojenice u kojima pretežno žive Indijanci i Mestici, mešavina belih ljudi i domorodaca. Ako se usudite da krenete četvorotočkašem, bićete krajnje obeshrabreni: svuda duž puta sretaćete polupane i zarđale džipove koje su u očaju napuštali njihovi vlasnici, ne mogavši da se probiju kroz Darijen. Razlog je bujna vegetacija i velika vlažnost vazduha - putevi su stoga nesnosni i neprohodni, a neki delovi se čak lako pretvaraju u klizišta, nestajući u apokaliptičnom pejzažu. Da sve bude gore, neki delovi Darijenskog džepa mogu se preći samo u vrlo malenim čamcima, kroz potočiće širine svega jedan metar, koji čine zloćudnu močvaru Atrato. Obeshrabrujući pejzaži puni korenja, blata, živog peska, izuvijanih rečica i mnoštva insekata i zmija oteraće sve osim najhrabrijih. Uz to, biće vam potrebna enormna količna novca da biste unajmili čamdžije i vodiče kroz koloplet močvara i živog blata, jer se ni lokalci ne usuđuju da uđu ovde bez pristojne novčane naknade. Usput ćete gledati zarđale ostatke vagona, šina i lokomotiva napuštene britanske železnice od pre jednog veka, slikovite i onespokojavajuće prizore. No, lepote reka, autohtone kulture Indiosa Embera i Kuna, njihove nošnje, običaji i muzika, spavanje u njihovim selima i "hotelima" za goste, kao i fascinantne boje i zvukovi koji se probijaju kroz i te kako vlažan vazduh čine da ovo iskustvo bude nezaboravno i nanovo privlačno svima. I ne morate preći ceo Džep. Dovoljno je posetiti ga ili samo preleteti ga iznajmljenim avionom. Pogled je, kažu, izvanredan.

ZAVUCITE RUKU U DŽEP

Da li će ikada biti izgrađen put kroz Darijenski džep? Možda. Postoje planovi, dobra volja, ali i niz problema. Ovde se nalazi i Nacionalni park Darijen, koji ima jedan od najvećih biodiverziteta na svetu: kažu da bi dve trećine živog sveta Darijena bio ugrožen autoputem. Indijanci se protive gradnji puta kroz njihovu vekovnu zemlju, kao i lokalni farmeri. Ako se olakša veza Kolumbije i Severne Amerike, trgovina će procvetati, to je tačno, ali sa njom, u ovom delu sveta, ruku pod ruku ide i trgovina drogom. Kažu da bi put već postojao da ga SAD žele. A ne žele ga. One žele da Džep postoji, kao "sanitarni kordon". Možda je bolje pustiti gigantske iguane, endemske za ovaj prostor, da mirno žive u Darijenu, bez ljudi. I biljke poput Vrelih usana, i insekte poput čudesnih i opasnih paukova i kukaca nerazlučivih oblika.Završićemo rečima Roberta Younga Peltona, koji je o Darijenskom džepu rekao i ovo: "Ovo je najopasnije mesto na zapadnoj hemisferi. Ovde nema zakona, staze nisu označene, životinje su preopasne, a priroda zastrašujuća." Ovo je kraj puta. Kraj sveta.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: