Damask: tamo gde počinje pustinja

Ivana Dukčević Buđa vas vodi u jedan od najzanimljivijih gradova Bliskog istoka, do koga vas može dovesti i redovna linija JAT-a direktnim letom iz Beograda.

Izvor: B92

Ponedeljak, 01.08.2005.

18:25

Default images

Od mesta Maždil Anžar u dolini Beke (Liban), do državne granice, nema više od 5 do 6 kilometara. Libanski granični punkt nalazi se na samom ulazu u klanac ružičastih krečnjačkih planina Anti Liban.

U gradiću Šturi blizu granice, iznajmljujemo taxi vozilo na jedan dan, za 5 $ po osobi sa sve vozačem, što je u ovom delu Libana svakodnevna pojava. Mnogi Libanci idu na jednodnevne ”izlete” u Damask da bi po veoma niskim cenama pokupovali sve što im treba za domaćinstvo. Gospođa koja nas vodi, u Damasku sebi redovno kupuje cipele za vožnju kola (da ne bi uništila skupe libanske).

Kada obavite pogranične formalnosti, sledećih 10-tak kilometara vozićete se ničijom zemljom, kroz beživotni klanac Anti Libana, da biste po izlasku iz njega ugledali sirijsku granicu. Tu, gde počinje Sirija – počinje i pustinja, ravnica peska i kamena i veliki kontrast u odnosu na pretežno zeleni Liban.

Za razliku od Libana, Sirija je veća, mnogoljudnija i zaostalija, a na sirijskoj granici doživećete mnogostruke kontrole. Možda će okretati pasoš naopačke (kao u mom slučaju), sve dok ne ugledaju fotografiju, pa okrenu pasoš na pravu stranu. Očigledno da im je bilo sumnjivo zbog čega neko iz Evrope želi da poseti njihovu zemlju. Na ulazu se plaća depozit od 100 $ po automobilu, koji vam po povratku vraćaju uz zadržavanje ”procenta” od oko 10 %.
Pedesetak kilometara kroz pustu ravnicu vodi vas pravo u Damask – glavni grad Sirije. Za razliku od vlage na obali Libana, klima je suva i vrelo je. Pre ulaska u grad, na okolnim brdima od peska, u daljini ćete videti palatu sada već pokojnog sirijskog predsednika Asada. Kruže priče da dobro čuvana ”tvrđava” ima sistem od tri dela tunela za evakuaciju, a da niko osim predsednika nije znao njihov tačan raspored.

Na ulasku u Damask, kao u Novom Beogradu – novi soliteri. Za razliku od novobeogradskih, na ovim soliterima u izgradnji već se nalaze crno-bele slike predsednika Asada.

Kada uđete u centar grada, začudićete se koliko su ulice čiste. Suviše velike kazne izgleda da su naterale stanovništvo da poštuje njihovu čistoću. Posle par minuta stižemo do garaže, u kojoj naš taxi vozač mora da parkira svoje vozilo i tu ostane sve dok se mi ne vratimo po njega i krenemo nazad u Liban – takvi su propisi. Odatle uzimamo gradski taxi i upućujemo se u centar grada. Cene u Damasku su izuzetno niske. Možete se sat vremena voziti po gradu, a za taxi izdvojiti oko 1 dolara!
U Siriji je patrijarhat prisutan u svoj svojoj veličini. Žene su većinom pokrivene bukvalno od glave do pete, a u ogromnoj većini slučajeva ni lica im se ne vide od mrežice (mrežica služi da mogu da dišu, a da im se lice i kosa ne vide). Njihova lica smeju da vide samo njihovi muževi i najbliža rodbina i prijatelji, ukoliko to muž dopusti.

Prolazili smo pored jedne kafanice u koju sam ušla sama u toalet, a možda je bolje da nisam. Niko me nije dirao, ali su me na putu ka vratima toaleta, pratili začuđeni pogledi muškaraca, koji su bili jedini posetioci kafane. Ovde žene ne ulaze u kafane – sa muškarcima retko, a same nikada.

U centru Damaska, nalazi se opasan zidinama stari deo grada u kome su: pokriveni suuk Hamedije (suuk: bazar ili orijentalni tržni centar u spletu uličica), džamija ”Omeija” (Omajadska džamija) i Asr Betl Adem (Palata guvernera Betl Adema).

Na ulasku u suuk - slika Asada, a unutra: pokrivena ”ulica” sa kićenim svodom: pravi orijentalni ambijent - radnje sa svim i svačim: nakitom, tekstilom, suvenirima, starinama... U jednom delu suuka nalaze se i ostaci lukova nekog rimskog hrama, koji je razrušen i neoznačen.
Divno staro zdanje u centru suuka nosi ime džamija ”Omeija”. Podignuta još u VIII veku, jedna je od najstarijih (a sigurno i najlepših) džamija na svetu. Platili smo ulaz, izuli se, a ženski deo je dobio i crne ”mantije” sa kapuljačom, da nam se ne bi videla: kosa, ramena, ruke i noge. S obzirom da je ”mantija” na revers, kroz glavu su mi prošle ideje o raznim kožnim oboljenjima (o kojima ne bih trošila papir). Unutrašnjost džamije prekrivena je stotinama persijskih tepiha. Ljudi se u džamiji odmaraju, neki se mole, čak i dremaju u njoj. U unutrašnjosti džamije je mala kućica od stakla sa rešetkama, u kojoj je sahranjen graditelj džamije. Mnogi vernici se mole baš na ovom mestu, jer je, kažu, pokojnik zračio izuzetnom pozitivnom energijom koja može da pređe na istinskog vernika.

Najlepši deo džamije je njeno uglačanim kamenom prekriveno, veliko dvorište, u kome se nalaze divni islamski mozaici u preovlađujuće zlatnoj i zelenoj boji, kao i visoka osmougaona molitvena ”kućica” na stubovima, sa istim mozaicima po njoj. Kako ovdašnji vernici u džamiju dolaze isključivo radi molitvi, dvorište je bilo prazno, ali je beli kamen po kome smo hodali bio prepun golubova i onog što ”ostavljaju iza sebe”. Na svu sreću, na ulazu svake džamije (pa i ove) postoje česme na kojima vernici peru ruke i noge da bi izašli čisti pred Alaha. Pošli smo nazad u garderobu da vratimo ”mantije” i uzmemo našu obuću. Prilikom obuvanja, žene su dobile mali paravan - pokazivanje nožnih prstiju smatra se činom nepristojnosti.
U jednom delu starog grada, nalazi se ”Asr Adem” (Ademov dvorac), ili  palata Betl Adema, guvernera Damaska iz XVIII veka. Ovo veliko pravougaono zdanje površine 5,5 km kvadratnih, sa bazenima i fontanom u centralnom dvorištu, Adem je sagradio 1749. godine kada je postao guverner. Posebnu pažnju je obratio na njegovo uređenje i bogato ga opremio za svoju voljenu ženu. U to vreme žene nisu smele da izlaze iz kuće, pa je mlada guvernerova supruga u palatu došla kada se udala, a iz nje izašla kad je sahranjivana. Sigurno je bilo potrebno mnogo truda da joj život u ”zlatnom kavezu” učini zanimljivim, a sudeći po bogatstvu palate – možda je u tome delom i uspeo.

U svaku odaju palate, ulazi se iz centralnog dvorišta, pa je prizemni deo zdanja prepun lepo dekorisanih vrata. Ispred jednih vrata, u dvorištu, na stočiću stoji veliko, sedefom bogato dekorisano ogledalo. Svaka prostorija je kompletno opremljena nameštajem, a postoje i tri povezane prostorije u kojima je mermerni hamam: sa vrućom, toplom i hladnom vodom.
Suuk Salhije i ulica Hamra, trgovački su centar grada. Hamra je pešačka zona sa divnim starim orijentalnim kućama. U njoj ima puno radnji, ali ćete u njima teško poželeti da nešto sebi kupite.

Postoje kvartovi u gradu u kojima se prodaje samo odeća, a podeljeni su na muške i ženske (kao što su i u džamiji prilikom molitve, žene odvojene od muškaraca). U Damasku postoje i mnoge radnje sa ženskom obućom, ali je u svakoj od njih obuća maltene identična. U njima ćete naići na neizreciv kič u kombinacijama: bele, crne i zlatne boje. Sve cipele su od skaja, a kožne možete kupiti samo u radnjama za diplomatski kor. Cene cipela su još komičnija stvar: u bilo kojoj radnji u gradu, cipele sa štiklom koštaju 10 $, a bez štikle 5 $, te nam ova činjenica rasvetljava zašto naša prijateljica koja nas vodi kroz Damask, ide u shopping baš u ovaj grad. Takođe, ako u Damasku poželite da kupite pamučnu garderobu, veoma ćete se pomučiti da istu i nađete, jer je sintetika zastupljena u nekih 90% slučajeva.
S obzirom da je u Damasku sve jeftino, to se odnosi i na hranu. U jednom ne baš reprezentativnom restoranu, nas petoro se najelo jagnjećih ražnjića u ogromnim lepinjama, sa prepečenim paradajzom (kao i pićem), za ukupno 6 $.

Ljubitelji orijentalnih poslastica (kao što su baklave, tulumbe, itd.) u poslastičarnicama mogu naći iste, po veoma povoljnim cenama. Kolači su im zavidnih dimenzija i obično veoma uredno poređani u izlogu radnje.

Na kraju našeg obilaska, zaustavljamo taxi i sledećih pola sata vozimo se po Damasku, ne bi li i na ovaj jeftini način stekli još po neki utisak o ovom gradu. Taxista nas ostavlja kod garaže, a njegov libanski kolega koji nas je dovezao do Damaska, dobija dozvolu da sa nama krene nazad za Šturu (Liban).

Posle čitanja ovog teksta, pripadnice nežnijeg pola ne bi trebalo da se obeshrabre u nameri da posete Siriju, jer ovu zemlju neizostavno treba videti. Ona predstavlja jedno veoma zanimljivo i nesvakidašnje iskustvo, ali sam iz prethodno navedenih razloga, ipak sudbini zahvalna što nisam jedna od njih.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

16 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: