Saravak - nekadašnji lovci na glave

I ljubiteljima geografije i belosvetskim putnicima poznato je da Malezija ima, osim centralne, i svoju istočnu državu smeštenu na indonežanskom ostrvu Borneo. Nju čine dva područja, svako za sebe zvano država - Saravak i Sabah.

Autor: Nada Mijatović
Izvor: Danas

Izvor: B92

Ponedeljak, 13.09.2010.

06:10

Default images

Priča o popularnijem, ali i mističnijem Saravaku liči na legendu. A legende su, i to je poznato i ovde mnogo puta rečeno, neophodne za turizam. Bar kao zabava. Zato evo ove, saravačke.

Verujući u duhove otelovljene u... drvetu, biljci, cvetu, ptici, dakle u svemu što ih okružuje, Ibanci, maležansko pleme nastanjeno (ne samo) u Saravaku, stvorili su bezbrojne tabue koji su vekovima upravljali njihovim životom. A ti tabui pre svega počivaju na duhovima na čijem čelu stoji vrhovni bog - stvaralac Singalang Burang, istovremeno i bog rata. Neophodan je to bog, jer Ibanci nisu suviše bezazleni ni miroljubivi, mada neprijateljstva izbijaju uglavnom među njima samima. Njihove karakteristične dugačke kuće slične onima na indonežanskom ostrvu Sumatri, grade se brzo, ali samo pod uslovom da je na raspolaganju dosta prostora. Ako nije, ako ljudi u sto metara udaljenoj već podignutoj i naseljenoj dugačkoj kući smatraju sav taj okolni prostor svojim, a neko „novi“ ga dirne gradeći dom, doći će do čarke, pa i do pravog rata koji je jedini pozvan da reši pomenuti Singalang.

Ipak, taj vrhovni bog, koliko god moćan, nije u stanju (ili neće) da u svakom pogledu pomaže ljudima, bar ne slabima koji se boje duhova.

- Zato je tu Lemanbang, sveštenik koji, ko zna kako i otkud, poznaje tajni jezik duhova i njihova verovanja - kazuje turizmolog i naš domaćin Arnulf. - On tesno sarađuje sa medicinarom Manangom, što je za Ibance vrlo važno, pošto se oni pribojavaju svoje lutajuće duše koja u snu zna da utekne i postane žrtva demona. A tada će nastupiti razne bolesti kojih se poklonici duhova toliko plaše da su spremni da listom napuste celu dugačku kuću i sagrade je na nekom drugom mestu.

Zanimljivo priča Arnulf, ali ne može da izbegne jedno malo izazivačko pitanje: kako on kao visoko obrazovan čovek gleda na ovo praznoverje?

- Iako sam gradsko dete, ja nisam, a posao mi i ne dozvoljava da budem ravnodušan prema tradiciji svog naroda - kaže. - Utoliko više što im pomalo zavidim, jer veliko je olakšanje u životu ako verujete u neku silu koja upravlja i vama i svima oko vas. U predodređenost svega što se dešava i što će se deseti. Inače, racionalno potpuno delim vaše mišljenje.

Kao „šlag na tortu“ sledi još jedna pomalo jeziva priča o Ibancima kao lovcima na ljudske glave. Verovali ili ne (kako reče Arnulf), skupljanje lobanja neprijatelja bilo je znak hrabrosti i pojedinca, i celog plemena. Zašto? Pa, preparirane lobanje postajale su svojina celog domaćinstva dugačke kuće, da bi na osnovu njihovog broja sveštenik blagosiljao kuću, a ratnom plenu dodelio posebno dostojanstvo. Po verovanju Ibanaca, ubijenima je ukazana velika čast time što su se približili duhovima. A tamo, u duhovnom okruženju, moći će da se zauzimaju za sreću i uspeh živih.

Koliko je ovo verovanje duboko ukorenjeno u ibanski narod, govori i običaj da se za vreme novogodišnjeg slavlja lobanjama prinose razne ponude. Što bolje i sladokusnije, to je veća počast, pa i jači mito duhu.

- O ovome treba govoriti kao o (ne dalekoj) prošlosti, jer danas je opisani običaj samo simboličan, to jest veštački izvođen, to morate imati na umu - zaključuje Arnulf.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: