Mongolija: 2700 km zemljom plavog neba (2)

Kad nakon šest i pol sati leta od Moskve do mongolske prijestolnice, napokon sletite u Ulanbator, bit ćete razočarani sivilom glavnoga grada u kojem živi trećina stanovnika te zemlje. Po broju žitelja gotovo jednak Zagrebu, Ulanbator se iz prostrane doline u kojoj se smjestio počeo penjati uz okolna brda. Njegovi rubovi sazdani su od gerova, jednostavnih nomadskih šatora kakve ćete susresti u unutrašnjosti zemlje, posebno u pustinji Gobi, gdje su dom tamošnjih nomada. U posljednjih pet godina, stanovništvo Ulanbatora povećalo se gotovo za 50 posto – nakon dvije opake zime početkom milenija, nepogode koju Mongoli nazivaju zud, studen koja je pokosila više milijuna grla njihove stoke – gerovi su, zajedno sa svojim stanovnicima, napravili čvrst prsten oko glavnog grada.

Danas polovica stanovnika mongolske prijestolnice živi u gerovima, na posve ruralan način, lišena struje i tekuće vode. Tu privilegiju uživa ona druga polovica, nastanjena u višekatnicama i kućama, poredanim u ulicama bez zelenila i cvijeća, tek s rijetkim drvećem. Okrutna klima, ali i očito pomanjkanje volje da se sivi grad, s malo zelene boje, učini ljepšim, stvorili su od Ulanbatora jednu od najbezličnijih prijestolnica svijeta.

Jedini pravi grad

Takav dojam, ipak, imat ćete samo prilikom prvog dodira s tim gradom. Kad se nakon dva tjedna tumaranja bespućima te ogromne zemlje ponovno vratite u Ulanbator, učinit će vam se posve drugačijim i ono što vam prvo ubode oči kad se od aerodroma vozite ka gradu - njegove nakaradne termoelektrane, ostavština sovjetske industrijalizacije, odakle se ružne cijevi toplovoda površinski šire po gradu - više vam neće smetati.

Ono što ste vidjeli u provinciji i što se ondje naziva gradom, posve će promijeniti onaj početni dojam o Ulanbatoru. Sada će vam se učiniti topao i privlačan, pun života i vreve, s terasama na kojima dokon svijet, uglavnom sa stranim pasošima u džepu, ispija svoja pića; s asfaltiranim ulicama, reklamnim jumbo-plakatima i prometnom vrevom, izgledat će nekako manje siv i bezličan. Ne zbog toga što takav jest, već zbog činjenice da je to najbolje što Mongolija ima, u svom jedinom pravom gradu.

Ipak, Ulanbator, čak ni svojim najboljim dijelom ne može uz bok jednako siromašnim prijestolnicama trećeg svijeta. Iako i Lima, ili Džakarta, imaju četvrti koje djeluju užasavajuće, gore od onih naselja gerova s oboda Ulanbatora, ondje se, bar u djelićima, može vidjeti i raskoš jednog Londona ili Pariza. Ulanbator, međutim, nema Hilton ili Sheraton, nema Hard Rock Cafe, nema ni Coffee Republic ili Starbucks Coffee, nema čak ni McDonald's, ili Pizza Hut, te nezaobilazne ikone Zapada kakve ćete susresti svugdje po svijetu. Zemlja od dva i pol milijuna stanovnika u kojoj je Ulanbator jedini pravi grad, očito bogatim kompanijama ne daje priliku za zaradu.

No, Ulanbator ima BD'S Mongolian Barbeque – dakle ono što bismo mogli prevesti kao mongolski roštilj, u čemu ne bi bilo ničeg neobičnog i posebnog, da nije riječ o američkom lancu restorana, koji od 2005. posluje i u Ulanbatoru. Naravno, taj "mongolski bbq" nema ničeg zajedničkog s bilo čim sličnim u toj zemlji, baš kao što ni McDonald's nema puno dodirnih točaka s pravim hamburgerom. Ipak, BD'S Mongolian Barbeque u mongolskom glavnom gradu stjecište je stranaca i nagovještaj da će i u Ulanbator ubrzo stići sve ono što ne možete mimoići nigdje u svijetu.

Parlament bez opozicije

Naš vodič Gansukha odmahuje rukom na tu američku izmišljotinu, ali nas ipak vodi u restoran. Ondje sami kreirate svoj obrok: birate sjeckanu papriku, luk, rajčicu, patlidžan ili tikvice – sve ono što u unutrašnjosti Mongolije nećete nigdje pronaći - i tome dodajete komadiće sirovog mesa, po želji i jaje, tjesteninu ili tofu, pa se s onim što ste izabrali upućujete do ogromne okrugle roštilj ploče oko koje nekoliko mladića, s dugim metalnim šipkama, vješto miješa i prevrće ono što ste donijeli. Za nekoliko minuta mongolian barbeque na američki način bit će gotov i vraćen na vaš tanjur.

Otvaranje prvog američkog restorana u Mongoliji tako je bilo svojevrsna prethodnica dolasku prvog američkog predsjednika koji je ikada posjetio tu zemlju. George W. Bush, pola godine kasnije nakon BD'S Mongolian Barbequea, u studenome 2005. došao je u Ulanbator kako bi pred svojim domaćinom, tamošnjim predsjednikom Nambarynom Enkhbayarom, pohvalio demokraciju u Mongoliji. A da se radi o prilično neobičnoj demokraciji svjedoči činjenica da u Državnom velikom Khuralu, kako Mongoli nazivaju svoj parlament, nema opozicije. Ne zbog toga što bi bila zabranjena, kao u sedam dugih desetljeća dok je ta zemlja bila sovjetski satelit, već zbog zanimljive koalicije Demokratske stranke s reformiranim komunistima Mongolske narodne revolucionarne partije (MPRP). Kako su na izborima 2004. demokrati dobili 34 mjesta u parlamentu, a MPRP 37, od ukupno 76, nitko nije mogao sastaviti vladu, pa su ušli u savezništvo i zemlju ostavili bez oporbe.

U razgovoru o mongolskoj demokraciji, naš vodič Gansukha, nesklon toj vrsti priča, kaže kako je Mongolija demokratska država, a na posve određeno pitanje može li se otvoreno kritizirati vlast i predsjednika kaže:

- Privatno svakako, u novinama možda, no na televiziji baš i ne.

Putujući Mongolijom pokušavam zamisliti kako je moguće organizirati izbore u toj zemlji, kada primjerice u pustinjskim prostranstvima Gobija na dva četvorna kilometra živi tek jedna osoba. Kako li je ondje uopće moguće voditi izbornu kampanju, među raštrkanim gerovima u kojima živi više od pola stanovništva te zemlje? No, to nije jedini problem ove neobične zemlje, čija trećina stanovništva nema stalno prebivalište, već u potrazi za ispašom, seli ogromnim prostranstvima. Kako dobivaju poštu, kako ih nađu kad moraju u vojsku, čije je služenje obavezno?

Blagodati velike zemlje

Gansukha, naš vodič, zagonetno se smije na posljednje pitanje, i odgovara da i sam čeka poziv za vojsku. Ne ide mu se, kaže, smatra to gubljenjem vremena, jer je od onih koji su odslužili vojni rok ionako čuo da se ondje ne nauči ništa, da vojnici služe kao besplatna radna snaga oficirima, brinući o njihovim kućama, prikupljanju ogrijeva i sličnim vojnim vještinama.

- U svojim iskaznicama, kaže Gansukha, nomadi kao mjesto prebivališta imaju upisan najbliži grad u nekoj od 21 provincije. A kad ih netko traži, policija ili vlast, susjedi iz obližnjih gerova uvijek znaju gdje su. Stigne li im pošta mogu je pokupiti na poste restante u najbližem gradu.

Sve je dakle vrlo jednostavno, život uvijek pronađe rješenja. Ipak, nikako mi nije jasno kako to Mongolija, trideset puta veća od Hrvatske, u administrativnom ustroju ima samo 21 provinciju, a mi čak 20 županija.

Mongoli uživaju blagodati svoje velike zemlje, seleći se slobodno po njenim prostranstvima, bez bojazni da će sa svojim stadima ući u nečiju među. Zemlja je ovdje opće dobro, državno je vlasništvo i nitko je ne može ograditi, svojatajući je samo za sebe. I doista, putujući Mongolijom nigdje nismo vidjeli ograđenu zemlju. Jedina ograda bio je horizont.

Pojam vlasništva i inače je prilično apstraktan većini Mongola. Osim svojih stada i gera, šatora u kojem žive, te ono malo stvari u njemu, Mongoli i nemaju mnogo više. Tek ponegdje, uz ger ćete vidjeti motocikl ili kakav prastari automobil. Doduše, ni oni u Ulanbatoru nisu mnogo bolji. Uglavnom, radi se o rabljenim japanskim automobilima, a lako ćete ih prepoznati jer im je volan na desnoj strani, mada se u Mongoliji ne vozi lijevom stranom, kao u Japanu. No, ovdje to nikome ne smeta, niti se itko zbog toga uzbuđuje. Promatram naše vozače, složni tandem Khasu i Saruula, koji također voze polovne japanske mitshubishije, putničke kombije agencije Black Ibex, organizatora naše mongolske ture, kako ni ne primjećuju da im je volan na desnoj strani. Ako se Khasa i Saruul mogu smatrati tipičnim Mongolima onda se doista radi o iznimnom narodu. Khasa, ponosan na svoj višak kilograma, uvijek duhovit i dobro raspoložen, kaže kako se nije s nama htio penjati ne odveć zahtjevnim usponom do vrha kratera ugaslog vulkana Khorgo Ull, u strahu da ne smršavi.

Opsjednutost Džingis Kanom

Saruul, ne vjerujem da mu je više od 25, naprosto je hiperaktivan. Nema ničeg na što se ne može popeti, bila to pješčana dina, strma stijena ili klif, a čim nam priđe kakav konjanik ili motociklist, on već pregovara da zajaši ili se provoza, pa jurca stepom na kineskim i ruskim motociklima ili jaše devu, konja, pa i jaka. Prvi će probati sve ponuđeno, od fermentiranog kobiljeg mlijeka do sušenog sira, uskladištenog ispod kreveta u geru, ali je kao Khasa i Gansukha, beskrajno odan damplingsima, okruglicama s mesom i čini se da bi ih, kao i oni, mogao jesti tri puta dnevno, sedam dana u tjednu.

Stalno traži da ga slikamo njegovim digitalnim fotoaparatom, jer očito postoji netko u Ulanbatoru kome želi pokazati sve svoje podvige. Prvi se uvukao u klaustrofobičnu spilju, koja nam se našla na putu, u koju netko korpulentniji, poput njegovog druga Khase, zbog uskog otvora, ne bi ni mogao ući. A onda ga slijedi nekoliko vitkijih članova naše grupe, da bi ga naravno, slikali i pod zemljom. Iako nitko od nas ne štedi svoje kamere, Saruul apsolutno prednjači.

Slika se – čini mi se, s posebnim zadovoljstvom u Karakorumu, kratkotrajnoj mongolskoj prijestolnici, koju je ondje ustoličio Džingis Kan 1220. godine. Taj gradić kojim dominiraju ostaci velikog hrama Erdene Zuu Khid, najstarijeg budističkog manastira u Mongoliji, sagrađenog kasnije, u 16. stoljeću, posve su 1338. razorili vojnici iz Mandžurije. Karakorum je bio glavni grad Mongolije samo 40 godina, a ubrzo nakon smrti Džingis Kana (1227.), njegov nasljednik Kublai Kan, premjestio ga je u današnji Peking.

Ono što su mandžurski vojnici učinili Karakorumu, pobrinuvši se da od njega ne ostane ni kamen na kamenu, Staljin je, boreći se protiv "opijuma za narod", učinio tamošnjem hramu Erdene Zuu Khid. Sada se od onoga što je ostalo pokušava rekonstruirati to veliko budističko svetište, no to je skup i zahtjevan posao kojeg će Mongolija, bez pomoći drugih, teško moći sama obaviti.

Mongolija je silno ponosna, gotovo opsjednuta Džingis Kanom, mada bi, da je danas živ i da je ratovao kao onomad kad je stvarao najveću svjetsku imperiju, na popisu Carle del Ponte zacijelo bio ispred Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Njegov status neprikosnovene nacionalne veličine nije, međutim, izražen samo golemom skulpturom među stupovima na ulazu u zgradu parlamenta, ili likom na novčanicama i poštanskim markama, već i idejom da se, u povodu 800. godišnjice proglašenja Karakoruma nacionalnom prijestolnicom, onamo, 2020., premjesti glavni grad. Dogodi li se to, i Mongolija bi, slično kao Brazil, Australija ili Kazahstan, imao posve novi glavni grad.

Ger de luxe

Gansukha, naš vodič, skeptičan je da će to biti moguće izvesti za samo 13 preostalih godina:

- To naprosto nije moguće. Pokušajte zamisliti da za 13 godina ovdje nikne glavni grad. To je samo ideja, ne vjerujem da je i ostvariva.

Gledam Karakorum i gerove koji čine njegovu većinu. Zaista teško je zamisliti da za samo 13 godina ovdje niknu vladine zgrade, stambena naselja i hoteli, aerodrom i sva nužna infrastruktura potrebna jednoj prijestolnici. Gerovi se čine nekako prirodnijim i srasli s prirodom, primjereniji okolišu.

Ger, ta jeftina "okrugla" pokretna kuća u kojoj smo prespavali tucet mongolskih noći, kada bi se dala izračunati kvadratura kruga, možda bi imao petnaestak metara četvornih. Mongoli ga za čas rastave i ponovno podignu, za to im treba manje od pola sata, otprilike dva puta manje vremena koliko je meni, nakon višednevnog vježbanja, bilo potrebno da s vrha otklopim platneni poklopac, zavezan užetom, koji omogućava ventilaciju. Ger nema prozora, već samo vrata i otvor na krovu, koji uz prostor za dimnjak, služi kao svjetlarnik, i usput, omogućava dotok zraka. Naravno, ger nema pregradnih zidova. Cijela je obitelj u jednom prostoru koji je istodobno i dnevna i spavaća i radna soba. U njemu su kante s mlijekom i maslacem, sirom koji tek čeka sušenje, u njemu je sva obiteljska imovina, osim one koja trčkara okolnim pašnjacima. Ger nema kupaonice ni WC-a, bez struje je i tekuće vode, a tek rijetke obitelji, posljednjih godina, uz rub svojih kućica postavljaju solarne ćelije, kako bi osigurali minimum struje.

Silno smo se nasmijali vidjevši u jednom od turističkih naselja u kojem smo noćili, kako su uz gerove namijenjene turistima prilijepljeni nešto manji, sazdani od cigle, bez vrata, tek s malenim prozorom. U taj majušni ger, za kojeg smo otkrili da predstavlja privatnu kupaonicu, ulazi se iz većeg, koji služi za spavanje, pa smo te neobične sijamske blizance prozvali – ger de luxe. Mongoli tako žele udovoljiti zahtjevnijim turistima koji u pustinji i bespuću, nisu zadovoljni zajedničkim kupaonicama kakve sada postoje u kampovima. A te su kupaonice, nakon cjelodnevne vožnje po prašini, prvo čemu ćete se radovati nakon dolaska u kamp.

Švicarke Riem i Cristina ili Filipinka Ting, naše suputnice iz sedmočlane ekipe s kojom putujemo Mongolijom, obično prve izvješćuju o stanju zajedničke kupaonice:

- Tlak vode je odličan! – viču dok mi još raspremamo kovčege.

- Ima li tople vode? – pitamo.

- Ima u izobilju, samo se loše miješa u kabinama dva i tri, a u kabini jedan i četiri je odlično.

Dukhe iz vigvama

To su važne informacije, no Filipinac Andrew i ja morat ćemo sami istražiti kako miješalice za vodu rade u muškim tuš kabinama. No, smještaj u kampu uz Veliko bijelo jezero, ili kako ga Mongoli zovu Terkhiin Tsagaan, dobio je, po nepodijeljenom mišljenu međunarodnog žirija (Filipinci, Švicarci, Australka, Hrvati) sastavljenog od naše male grupe, najbolju ocjenu. Nismo znali adresu mongolskog ministra cesta, transporta i turizma da mu izrazimo naše oduševljenje: novi gerovi, udobni ležajevi s madracima, solidna kuhinja, kupaonica s odličnim tlakom vode, utičnica u geru. Čak je i struje bilo cijelu noć, dovučena je iz obližnjeg gradića, pa budući da kamp ne ovisi o agregatu, možemo do mile volje puniti baterije naših fotoaparata, mobilnih telefona (onih čija mreža ima roaming) ili iPoda.

Dva dana kasnije, uz prelijepo jezero Khovsgol, 14. najveći rezervoar pitke vode na svijetu, čija je površina 2.760 kilometara četvornih, a dubina i do 262 metra, situacija se mijenja. Ležajevi u geru su tvrdi poput kamena, platno kojim je obavijen ger pljesnivo, tuševi loši, a tlak vode nikakav. No, tješimo se odlazeći u posjetu obitelji iz plemena Dukha, poviše u planinama uz jezero Khovsgol. To je pleme pred izumiranjem, u Mongoliji je još oko 200 pripadnika te skupine, koja živi na sjeveru, uz granicu s Rusijom. Obitelj koju smo posjetili dolazi ovamo sa svojim sobovima, kako bi ponešto zaradila od turista, koji će rado dati nekoliko dolara da bi se mogli slikati s tim prekrasnim životinjama.

No, sobovima je ovdje prevruće, pa često ugibaju, ne dočekavši povratak u planine, u zimu, kad se obitelj iz plemena Dukha vraća u svoje selo. A onamo, po vrletima i bespućima, putuju punih 14 dana i noći, vukući sa sobom klasični indijanski vigvam – nekoliko grana koje omotane životinjskom kožom i krznom čine stožac.To je njihov dom, u kakvom smo ih zatekli u brdima iznad jezera. Ger u odnosu na vigvam obitelji iz plemena Dukha, izgleda kao raskošna vila. Nekoliko tisuća tugrika koje smo im ostavili, možda će im pomoći da nekako skupe onih tridesetak dolara mjesečno s koliko otprilike raspolaže prosječna mongolska nomadska obitelj. No, Dukhama je teže – oni nemaju svoja stada, pa moraju kupovati meso, mlijeko i sir. U vigvamu, bez ležajeva i ikakvog namještaja, oni spavaju na zemlji, tek sa životinjskim krznom kao prostirkom, a na razapetom konopcu suše meso koje će, kad ne bude svježeg, jesti na povratku.

Oproštaj u Moronu

Tugu koja se uvukla u nas, vidjevši koliko život zna biti težak, s kojom se vraćamo do našeg kampa na jezeru, odagnat će Saruul. Pregledavajući gomilu slika koje je snimio proteklih desetak dana, samo on zna kako i zašto, stisnuo je na displayu ono što uvijek piše crvenim slovima: erase all i u djeliću sekunde ostao bez svih fotografija koje je tako revno snimao, ali i molio druge da snimaju njega u pozama, na kojima bi mu pozavidio i Christopher Reeve, pokojni Superman, prije onog tragičnog pada s konja.

Njegov kolega, drugi vozač, Khasa kojeg smo Ivana i ja, zbog nevjerojatne sličnosti s našim ministrom poljoprivrede u međusobnim razgovorima od milja zvali Čo, nije se dao impresionirati njegovim žalosnim licem.

- Baš mi je drago što si obrisao sve slike! – kaže Khasa Saruulu, a nama prevodi vodič Gansukha.

- Kako možeš reći takvo što? – u čudu pita Saruul još u dubokom šoku zbog gubitka slika.

- Bar te više neću morati slušati kako se hvalisaš poznavanjem engleskog – smije se Khasa.

Sutradan, u Moronu, gradiću s nekih tridesetak tisuća stanovnika, čiji aerodrom otužno podsjeća na provincijski autobusni kolodvor, odakle ćemo na kraju naših putešestvija letjeti u 800 kilometara udaljeni Ulanbator, ispraćaju nas Khasa i Saruul, posve pomireni nakon jučerašnjih Khasinih neumjesnih šala. Vodič Gansukha s nama će zrakoplovom, a njih dvojica onim što u Mongoliji nazivaju cestama, do Ulanbatora. Za koji dan čeka ih nova turistička grupa, pa valja stegnuti zavrtnje na posve raštelovanim vozilima, za koja je pravo čudo da se nisu raspala s obzirom što su pregrmjela na prevaljenom, 2.700 kilometara dugom putu.

- Mogli biste vi pilotirati - kažem Khasi dok čekamo mali zrakoplov tvrtke Eznis Airways, 15 godina stari švedski Saab 340B, kojeg je American Eagle u sastavu American Airlinesa, vozikao na kraćim rutama između manjih američkih gradova i potom prodao mongolskoj aviokompaniji.

Surova prostranstva

- Bih, kaže Khasa, a prevodi Gansukha, ali nisam uspio dobiti kartu za moj mitshubishi.

Smijući se posljednjoj Khasinoj šali, koji nikada neće saznati da je Ivanu i mene svojim prostodušnim licem toliko podsjećao na jednog hrvatskog ministra, promatram krajolik iz zrakoplova koji se diže. Sutra ćemo napustiti Mongoliju i posljednji put gledam njena surova prostranstva i gerove, sad već kao bijele, jedva vidljive točkice, iz zrakoplova koji hvata svoju visinu. Plavo je nebo nad Mongolijom, zemljom plavog neba, kako joj, sasvim opravdano, tepaju u turističkim vodičima.

Dolje se mijenjaju boje, kao na maskirnoj uniformi, prelazeći iz pustinjsko sive, do smeđe, one u brdima i mrko zelene, u stepi između njih. Koliko li će još puta zrakoplov u kojem letimo preletjeti relaciju između Moruna i Ulanbatora da Mongolija uhvati korak sa svijetom, izgradi ceste i gradove, poveže raštrkana naselja i omogući nomadima da prodajom mlijeka, kože i vune zarade mnogo više od onih 30 dolara mjesečno, s koliko su sada sretni.

Kad će to biti nije lako odgovoriti, ali se lako složiti da tada to više neće biti ista Mongolija, bezbrižna, smirena i opuštena, kakav dojam ostavlja sada.