Togo, obala robova

Dugačka, a uska, stešnjena između Gane i Benina, na severu zatvorena Burkinom Faso, a na jugu Gvinejskim zalivom, Republika Togo deluje kao brod zarobljen u velikoj boci.

Autorka: Sonja Lapatanov
Izvor: Jat Revija

Izvor: B92

Ponedeljak, 23.08.2010.

22:00

Default images

Dok mnoge Afričke zemlje lagano napreduju, čini se da Togo zbog dugogodišnjih političkih previranja tapka u mestu. No, autentična sela, živopisne proslave i festivali, šarene pijace, egzotične plaže, istorija, legende, vudu magija, kultovi, ljubazni ljudi, i usporeni ritam života, pokazali su mi lepšu stranu togoanske svakodnevice.

Ime Togoa vuče korene iz reči togodo, što na jeziku Eve naroda znači, iza jezera. Drugi podaci govore da Togo nosi ime po gradu Togovil, u kome je 1884. godine generalni konzul za Zapadnu Afriku, Gustav Nahtigal sklopio ugovor sa kraljem Mlapom III na osnovu koga je Nemačka dobila protektorat nad tom teritorijom. Nezavisnost i ime koje danas nosi, Togo stiče 1960.

O ranoj istoriji Togoa ne zna se gotovo ništa, osim da su u periodu od XI do XVI veka njegovu teritoriju sa svih strana pohodila mnoga plemena i ratnici. Tokom XVI i XVI veka portugalski pomorci, istraživači i trgovci pristizali su na obale Togoa, da bi u sledeća dva veka ova obala važila za centar iz koga su Evropljani polazili u hajku na crne robove. I dok su u centralnom i severnom Togou plemena neprestano napadana, ona sa juga i njihove poglavice sarađivali su sa Evropljanima u tom prljavom poslu. Zbog te mračne činjenice teritorije Togoa, Benina i zapadne Nigerije, koje se nalaze u Gvinejskom zalivu, odnosno Beninskoj uvali, nazvane su „Obalom robova“.

Iz Gane, preko prometnog graničnog prelaza Alfao, uputila sam se u Togo. Sunce je pržilo, sa bučnog Atlantika vruć vetar je raznosio pesak i prašinu, asfalt se topio, a mnogobrojni ljudi, žene i deca, pešačili su sa jedne na drugu stranu granice. Kada smo već pomislili da će se čekanje odužiti u nedogled, donesoše nam pasoše, te ulepljeni od znoja i prašine, krenusmo ka Lomeu, glavnom gradu Togoa.

Lome su u XVIII veku osnovali pripadnici Eve naroda. Do 1882. slovio je za beznačajno selo. Od dolaska braće Čika i Oktavija Olimpija, zastupnika jedne britanske firme, prestonica Togoa je u veoma kratkom periodu izrasla u značajni trgovački centar. Lome je nekada bio prvi među gradovima koji je mogao da se nazove Parizom Zapadne Afrike.

Po Lomeu sam se vozila najbržim prevoznim sredstvom, taksi mopedom (zemiđanom) koji je svuda mogao da se provuče. Tako sam dosta brzo obišla gradske znamenitosti: palatu kongresa u kojoj se nalazi i Nacionalni muzej, Trg nezavisnosti, katedralu u gotičkom stilu, kolonijalnu arhitekturu, i onu u kojoj su se izmešali mnogi uticaji, tradicija i stilovi gradnje, ulicu umetnika, široke bulevare, moderne građevine, živopisnu ribarsku pijacu i plaže na opasnom Atlantiku.

Kroz lavirint tezgi, preko mračnih stepenica, stigla sam na prvi sprat Grand marketa na kome se prodaje čuveni „nana benc“ tekstil. Davne 1930. godine togoanske žene su započele unosan posao sa prodajom „avo“ odeće prepoznatljive po tekstilu bojenom voskom tehnologijom uvezenom od Holanđana. Materijale su nabavljale u bivšim holandskim kolonijama, naročito u Indoneziji, odakle su ih prodavale širom afričkog kontinenta. Ove „žene sa pijace“ postale su fenomen. Pedesetih godina XX veka su se toliko obogatile da su kupovale samo automobile marke mercedes benc, kojima su se vozikale prašnjavim ulicama Lomea. Petnaest žena koje su kontrolisale trgovinu odećom, tada su nazvane „Nana Benc“. Pošto su samo one posedovale mercedese, sam predsednik republike bi od njih pozajmljivao automobil kad bi mu u posete dolazili važni državnici i gosti.

Na četvrtom kilometru od centra Lomea nalazi se Akodesevas, najveća pijaca amajlija na svetu. To nije nikakvo čudo, s obzirom na to da se Togo smatra kolevkom vudu magije. Pripadnici ove religije veruju da postoji svemogući Bog koji je stvorio nebo, zemlju i ljude. Ljudi su vudu duhove koji ulaze u medijume, povezali sa prirodnim pojavama kao što je recimo grmljavina ili sa drvećem, vodom, zemljom, vetrom, kao i bolestima, epidemijama. Padajući u trans, medijumi započinju komunikaciju sa mrtvima.

Stupivši na tlo pijace, zakoračila sam u svet čarobnjaka, vračeva, sujeverja, u srce tradicionalne medicine, mistike, crne i bele magije. Pored raznih predmeta, vodica i praškova, na tezgama su izloženi i preparirani delovi tela raznih životinja i ptica. Prodavci su mi nudili glave pasa, mačaka, konja, krokodila, majmuna, slonova, bivola... ptice, guštere, kameleone, zmije, škorpione, zatim kosti, kože, noge, lobanje, kandže, dlake, repove, rogove i još mnogo toga. Osim bizarnih predmeta na pijaci se prodaju i pomoćne alatke, razne vudu lutkice, amuleti, afrodizijaci, sveto kamenje i mnogi predmeti koji svašta obećavaju.

Sutradan, po najvećoj vrućini, posetila sam rudarsko selo Kpogame, u kome se nalaze bogata nalazišta fosfata. Zatim je usledila vožnja kroz seoske predele Togoa i poseta živopisnim selima Džable, Aveta, Leme, Pogame, u kojima smo se upoznali sa seoskim starešinama i seljanima i njihovim načinom života. U selu Jogon, seljani su nam priredili ceremoniju u kojoj su učestvovale seoske žene u tradicionalnoj nošnji – mlade, stare i žene medijumi. Sedeći na prestolu, događanje je pratio zlatom okićen seoski starešina. I sve bi bila čarolija da se na samom kraju ceremonije seoski strešina nije udaljio od prestola jer mu je besomučno zvonio mobilni telefon.

Vozeći se kraj plantaža kokosovih palmi, stigli smo do mesta Agbodrafo, koje je u vreme Portugalaca bilo jedno od mesta u kome su se nalazile tamnice za robove. U selu Pedakonđi na jezeru Togo lokalni ribari su nam pokazali kako love ribu. Preko Aneha, prve prestonice nemačkog Togolanda, stigli smo u mesto Gliđi, spiritualni centar naroda Guen, u kome smo posetili glavna svetilišta vudu božanstva. Na licu mesta saznala sam da se ovde održava važna ceremonija „uzdizanja svetog kamena“. Svake godine prilikom Epe Ekpe festivala u svetoj šumi iskopava se kamen od čije boje po proročanstvu zavisi kakva će biti sledeća godina. Crvena boja kamena označava lošu godinu, opasnost, rat i mrtve, crna glad, plava dobru i uspešna godinu, a bela sreću, bogatstvo, mir i slobodu.

U „izgubljenom selu“ Hlandi, bili smo u prilici da prisustvujemo ceremoniji ritualnih igara takozvanih zangbeti, noćnih čuvara. U vudu religiji zangbeto su dugačke maske pokrivene slamom. Podsećaju na plastove sena koji se tokom ceremonije okreću oko sebe. Zangbeto ne predstavlja ljudske duhove, već snage prirode i noći, koje su postojale na zemlji mnogo pre ljudi. Tako će maska gomilu papirića pretvoriti u kornjaču, tekstil u bombone, kokošku u napitak... Osim nas, ceremoniji je prisustvovalo čitavo selo, koje se njihalo u hipnotičkom ritmu bubnjeva. Dok su žene glasno pevale i vikale, neki igrači padali su u čudna stanja: treptali su neprekidno kapcima, drhtali su, prevrtali očima, grčili se i nisu reagovali na bol. Bio je to tipičan primer duboko religiozne zajednice, takozvanih „vlasnika duša“, rekao mi je vodič.

Odlazeći iz Lomea, naišla sam na tekst u kome Togo nazivaju i „biserom Zapadne Afrike“. Trebalo bi mi mnogo vremena da se u potpunosti u to uverim, ali ono što sam doživela, ostaće mi sigurno u sećanju. Pre svega ljubazni, predusretljivi i nasmejani ljudi, lepa priroda, fascinantni ritmovi i tajne koje obavijaju vudu religiju, kult i ponos Togoa.

-----------------------

Nakon dve knjige U skutima Himalaja i Rajska ostrva izdavačka kuća Dereta objavila je nedavno i treću knjigu putopisa Sonja Lapatanov Mama Afrika. Balerina, koreograf, pedagog, ali, pre svega, strastveni putnik, Sonja Lapatanov je na svojim brojnim putovanjima beležila utiske i vodila dnevnik putovanja koji je pretočila u knjige.

Knjiga je, kako je rekla Sonja Lapatanov, plod njenih istraživanja Afrike od 1995. do 2009. godine. U svojoj knjizi ona nudi čudesne stranice o kenijskom tepihu od ružinih latica, o zakonima savane, o Maroku kao jezgru arapsko-islamske kulture, o hiljadu anđela Etiopije, o Veneciji Malija, o Tunisu kao kapiji Sahare, o crnim i zelenim mambama i pitonima Ugande, o senegalskoj Meki, o Gambiji kao ostrvu bambusa, o ganskom Mravogradu, o čarima Togoa i Benina ...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: