Zašto je Hrvatima propala sezona?

Umjesto strpljivih turista koji satima čekaju da bi platili cestarinu i njihovih izjava kako je more predivno a ljudi ljubazni i srdačni, novinari su izvještavali o „srpanjskoj rupi“ za koju je bilo krivo kišno vrijeme. Predsezona je, pak, podbacila zbog Svjetskog nogometnog prvenstva i kalendarski ranog Uskrsa. Tako se uvijek nađe neki izgovor zašto turizam, koka-nesilica, koja bi trebala puniti hrvatski proračun i ostvariti prihod od bar desetak milijardi eura, ne nese zlatna jaja.

Kad se početkom travnja ove godine zbrojilo sve što je turizam u 2013. godini ostvario, resorni ministar Darko Lorencin ponosno je objavio podatak da je zarađeno 7,2 milijarde eura, što čini 16,5 posto BDP-a. Pun optimizma, jer je 2013. u odnosu na godinu dana ranije bila uspješnija za pet posto, ministar turizma pripisao je to „sve raznovrsnijoj, bogatijoj i kvalitetnijoj ponudi“, ta najavio kako će „uz takav tempo rasta Hrvatska do 2020. godine biti pri vrhu najtraženijih turističkih destinacija u svijetu“. A onda se dogodila „srpanjska rupa“. Kad je u špici sezone broj turista bio manji nego prošle godine, a ne veći bar za pet posto kako se očekivalo i najavljivalo, netko se sjetio priznati da razlog nije samo loše vrijeme. Konkurentske zemlje, kao što su Grčka, Malta ili Španjolska, koje su proteklih godina bilježile pad turističkog prometa, ovog su ljeta značajno korigirale cijene i privukle turiste.

No, turistički stručnjaci upozoravaju da to samo donekle uzrokuje pad dolazaka gostiju. Smatraju da je problem dublji i da je strukturalne prirode. Hrvatska, drže oni, nema jasnu turističku strategiju. „Zimmer frei turizam“ koji je vladao prije 30 i više godina i zasnivao se na logici da su dovoljni more i plaže, hoteli nalik na kasarne i restorani poput radničkih menzi i danas je još u glavama onih koji bi trebali definirati što se zapravo od hrvatskog turizma očekuje.

Za razliku od prije 30 ili 20 godina, Hrvatska danas ima savršenu infrastrukturu autocesta (ukupno je u prometu 1.288 kilometara), koju čini se ipak nije iskoristila u turističke svrhe onako kako se to očekivalo. Sa druge strane malo ili gotovo ništa ulagalo se u razvoj i održavanje zračnog prometa, mada sve više turista (osobito iz Skandinavije i Velike Britanije) dolazi zrakoplovima. Tako je splitska zračna luka, na primjer, prve subote ovog kolovoza oborila sve rekorde dolazaka gostiju – samo u jednom danu kroz aerodrom Resnik prošlo je 27.000 putnika (u „srpanjskoj rupi“ kroz splitsku zračnu luku prošlo je čak 380.000 putnika, što je također bio rekord i povećanje od 15 posto u odnosu na najbolje mjesece ranijih godina).

Tek ove godine započinje dogradnja zagrebačkog aerodroma Pleso koja bi trebala stajati oko 365 milijuna eura. Kroz zagrebačku zračnu luku godišnje prođe oko 2,3 milijuna putnika, a kapacitet novog terminala bit će dvostruko veći: očekuje se da će broj putnika u 2020. biti čak pet milijuna putnika. Sve veći broj low cost avio-kompanija dovozi turiste u Hrvatsku osobito na jadranske ljetne festivale, za što Hrvatska nije naročito pripremljena. Tek rijetki su shvatili taj trend i činjenicu da se ponuda ne može samo sastojati od sunca i mora, već da ljudi stižu i radi druge vrste ponude: ljetnih festivala, priredbi i zanimljivih manifestacija, da bi se proveli zabavili i vidjeli nešto o čemu o čemu se piše i priča.

Turistički stručnjaci upozoravaju da Hrvatska luta u ponudi: preskupa je za obične turiste, a za one dubljeg džepa nedovoljno primamljiva. Između masovnog i elitnog turizma, kao da je zaboravljen i značajan broj gostiju „srednjeg džepa“, koji su i najbolji potrošači, jer brojnošću nadoknađuju potrošnju onih iz uskog kruga elitnih.

I dok Jadran muči muku s kišom i lošim vremenom, ne znajući kako turiste zadržati i kad nebo pokriju oblaci, u Zagrebu su, čini se shvatili da turisti, ponudi li im se nešto zanimljivo, dolaze i kad pada kiša. Glavni grad Hrvatske zanimljivim festivalima tokom cijele godine, ali i prihvatljivom cijenom smještaja i dobrom gastronomskom ponudom, odavno je prestao biti grad kroz kojeg se samo prolazi odlazeći na Jadran. Prošle je godine Zagreb imao čak 40 posto turista više nego prije četiri godine. Svatko tko je ovog ljeta prošetao središtem Zagreba - Ilicom, Zrinjevcem ili Trgom bana Jelačića, mogao je čuti češće neki strani jezik nego hrvatski.

Prije tri godine u Zagrebu je bilo samo 11 hostela, danas ih je 42. Prihvatljive cijene mamac su osobito za mlade. Sve više Zagrepčana shvaća da se od turizma može zaraditi bolje i više nego klasičnim iznajmljivanjem stanova ili viška stambenog prostora. U središnjim gradskim ulicama niču apartmani i, mada ih je sada već gotovo tisuću, potražnja raste brže od ponude.

Tako je Zagreb, na određen način, održao lekciju Jadranu. Njegovim koracima krenula je i kontinentalna Hrvatska (Međimurje, Zagorje, sve više i Slavonija). No, turistički stručnjaci ponovno upozoravaju: umjesto da turiste, kad na Jadranu kiši, jeftinim čarter letovima prebacimo u kontinentalnu Hrvatsku i ponudimo zanimljive sadržaje, mi ih puštamo da sjede u hotelima i gledaju kada će se sunce probiti kroz oblake. I da, kad izgube strpljenje, odu.