10. OKTOBAR 1999.

"DANAS"

Helsinski komitet za ljudska prava Sandzaka o stradanju Muslimana-Bosnjaka na Kosovu posle dolaska KFOR-a
Ugrozeno sve nealbansko

Manji broj Muslimana-Bosnjaka, i to uglavnom starijih osoba i porodica koje nijesu imale mogucnosti da napuste Kosovo, ostao je u Pristini, Mitrovici i, sasvim neznatno, u Prizrenu, Peci i u nekim selima u blizini Peci - Peckom Polju, Vitomirici, Peckoj Banji, Dobrusi i Zlopeku. Militantni gradjani albanske nacionalnosti, naoruzane i organizovane grupe, pripadnika OVK i druge vojne i civilne strukture na njih vrse kontinuiran i organizovan pritisak da se isele. Prema do sada sakupljenim podacima, najbrutalniji oblici nasilja i zlocina izvrseni su nad Muslimanima-Bosnjacima u Peci i u selima oko Peci, narocito u Vitomirici, u kojoj je zivjelo preko sest hiljada stanovnika muslimansko-bosnjacke nacionalnosti. Na desetine porodica Muslimana-Bosnjaka je protjerano nakon dolaska KFOR-a, a mnoge porodice su ostale bez kuca, stanova i lokala, dragocjenosti, novca, vozila i druge imovine i, sto je najtragicnije, bez pojedinih clanova porodica, a neke su potpuno zatrte. U tri slucaja su ubijeni muz i zena, a oni su bili jedini ukucani koji su zateceni. U Peci, Vitomirici, Peckoj Banji, Zlopeku, Novim Rausicima, Bukoviku i Rastavici zapaljeno je vise kuca ciji su vlasnici Muslimani-Bosnjaci, a jedanaest, odnosno trinaest lica je ubijeno i tri, odnosno osam kidnapovano. Medju ubijenim i kidnapovanim su cetiri starije zene, tri penzionera, dva poljoprivrednika, jedan vlasnik lokala, dva radnika privatne gradjevinske firme, dva radnika drzavnih preduzeca (jedan radnik u fabrici "Zastava" i jedan monter PTT uredjaja), trojica taksista (jedan s Kosova, dvojica iz Rozaja), dvojica stocara iz Sandzaka, jedan penzioner i jedan hodza, takodje, iz Sandzaka. Prema provjerenim podacima s kojima raspolaze ovaj komitet, pripadnici OVK su u selu Blagaj zapalili kucu Hamdije Kandica, u Vitomirici Cana Agovica, Arslana Muratovica i kuce porodice Mekica, a u Dobrusi Desa Muratovica i kucu Desovog sina. Na kucu Agovica prethodno je, u drugoj polovini juna 1999. godine, izvrsen oruzani napad, nakon cega se cjelokupna porodica iselila. Pod istim okolnostima odselile su se i porodice Hajra Skoka, Salja Ciculjana, tri kompletne porodice brace Musica i porodica uglednog privrednika Hazba Kocana koji je, uz to, brutalno pretucen. U drugoj polovini avgusta poveca grupa naoruzanih pripadnika OVK napala je na kucu Muharema Basica iz sela Nabrdjan, oduzela im novac i zlato, a kompletnu porodicu protjerala. Druga grupa pripadnika OVK je pokusala da zapali kucu Hadra Isovica i Melja Skenderovica, ali je, u prvom slucaju, intervenisao jedan Albanac iz porodice Eljsani iz Ozrima, a u drugom KFOR. Sve napustene kuce su opljackane ali je i od mjestana koji se nijesu iselili oduzimana imovina, narocito novac, dragocjenosti i vozila. Pouzdano je utvrdjeno da je vozilo kindapovanog i ubijenog Sadeta Basica jedno vrijeme vozio komandant OVK za Pec, Naim Ceku, kao i da su pripadnici OVK oduzeli auto Fadilu Hodzicu i Muzaferu Hotu, a nekim ljudima, pa i djeci, oteti su bicikli, stoka i letina sa njiva. Porodici Ciguljan, Dzevadu i Amiru Lalicu iz Vitomirice i Rustemu Catovicu iz Dobruse zapaljeno je vise kamara sijena.

Maltretiranja i zlostavljanja

Prema pouzdanom izvoru informacija, grupa naoruzanih i u uniforme OVK obucenih ljudi vezala je za sljivu izvjesnog Kovacevica iz Dobruse, a njegovu familiju je natjerala da prisustvuju i posmatraju dok su ga oni tukli motkama i oruzjem. Pripadnici OVK ne ustrucavaju se da maltretiraju i tuku djecu, mlade djevojke, pa i starije zene, zbog cega su skoro sve muslimansko-bosnjacke porodice koje se nijesu iselile poslale svoju djecu u Sandzak. Pored cetiri ubijene zene, ciji su lesevi pronadjeni i sahranjeni, u sumi u blizini sela Kosare, kod Decana, nalaze se jos dva zenska lesa ciji identitet nije moguce utvrditi jer se strogo kontrolise pristup ovom podrucju i ljudima nealbanske nacionalnosti nije moguce da prodju brojne kontrole OVK. Pretpostavlja se da je jedan les vaspitacice Lidije Omeragic, koja je kidnapovana u Klini prije mjesec dana, a drugih sest leseva kidnapovanih (Hazba Sabotica, Nedzada Hajdarevica, Safeta Sabovica, dvojice taksista iz Rozaja, Halida Nurkovica i Desa Murica) za ciju se sudbinu jos nista ne zna. U Peckoj Banji je na brutalan nacin pretucena gluhonijema starica iz porodice Abazovic. Nekoliko lica u civilu izvrsili su premetacinu kuce Vehbije Agovica a potom odveli njega i zenu u stanicu policije u Ozrim gdje su ih drzali i maltretirali nekoliko sati. Ista grupa je pretresla i kucu starackih porodica Duljka Tarhanisa (82) i Djule Agovic (70). Tom prilikom su svima oduzeli novac, zlatni nakit i druge dragocjenosti. Albanac Zeco Dalaver, kojeg su Muslimani-Bosnjaci iz Vitomirice, kao izbjeglicu primili i smjestili u prolece 1998. godine, nasilno se uselio u kucu Dzelila Skenderovica, koji je izbjegao u Tursku, a sina je uselio u kucu udovice Zeke Desic. Zeka je slucaj prijavila KFOR-u i policiji u Ozrimu i on je istjeran iz obje kuce, odnijevsi bez ikakve smetnje nekoliko traktora i kamiona stvari koje je opljackao po Vitomirici, a kada je prethodne godine izbjegao iz svog sela iz okoline Kline nije imao nikakvog namjestaja ni sredstava za zivot pa su ga mjestani izdrzavali sve vrijeme.

Zloupotreba dece

Za malteretiranje i zlostavljanje nealbanskog stanovnistva masovno se koriste i ukljucuju i djeca. Grupa albanskih djecaka je upala u kucu porodice Palamar iz Vitomirice, ciji domacin godinama radi u Nemackoj. Decaci su tom prilikom maltretirali njegovu zenu i dvanestogodisnju kcerku, a onda su im oduzeli 500 DM i kljuceve od kuce, garaza i drugih objekata.

U Peci su ubijena tri starija bracna para koji su cuvali svoje stanove i kuce i jedan mladic. Ubijeni su: Murat Hasic, penzioner i njegova supruga; Cemal Saronjic, penzioner, bivsi vozac u "Kosovotransu", i njegova supruga; Hamdija Begovic, takodje, penzioner, i njegova supruga; Sadet Basic, star 27 godina, monter u PTT, prethodno je kidnapovan a njegov les je, nakon sest nedelja i intervencije rodbine kod Hasima Tacija i Agima Cekua odnekud donijet i bacen pored jedne kuce u gradu. Prethodno je vracen Sadetov auto "mercedes" koji je, poslije njegovog kidnapovanja vozio Naim Ceku, navodno, komandant OVK za Pec. U selima oko Peci ubijeno je sest osoba: Djuza Abazovic (56), domacica iz sela Orno Brdo; Jusuf Prentic (50), poljoprivrednik iz sela Ljubovo; Hacim Kocan (55) iz Zlopeka, radnik "Zastave" kidnapovan je sredinom juna a dijelovi njegovog lesa, odijelo i neka dokumenta pronadjeni su krajem jula u jednoj porusenoj kuci; i Sejdo Rastoder (63), taksista iz Vitomirice, prethodno je, 4. jula 1999. godine, kidnapovan a pocetkom avgusta je pronadjen njegov les u Novom Selu. U selu Rastavica, u kojem je zivjelo oko trideset muslimansko-bosnjackih porodica ubijen je Avdo Nikocevic, star oko 65 godina, poljoprivrednik iz Rastavice. S njim je ubijen i njegov brat Zaim, star oko 63 godine, penzioner iz sela Krusevo kod Plava. Braca Nikocevic su pocetkom jula 1999. godine iz Kruseva dosla u Rastavicu s namjerom da pripreme porodicnu kucu za povratak Avdove familije ali im se nakon prve noci izgubio svaki trag. Rodbina brace Nikocevic je, poslije 45 dana i brojnih intervencija kod prijatelja Albanaca, uspjela da pronadje Avdov i Zaimov les u sumi blizu sela Kosare koje se nalazi na planini Junik, prema albanskoj granici. Braca Nikocevic su poslije 46 dana, 19. avgusta sahranjena u Krusevu kod Plava. Iz Vitomirice su kidnapovane jos tri osobe, o cijoj se sudbini zasad nista ne zna. Hazbija Sabotic, vlasnik restorana u Vitomirici, kidnapovan je 10. juna 1999. godine; Nedzad Hajdarpasic, vozac u privatnoj gradjevinskoj firmi Unionig, kidnapovan je 17. juna 1999. godine; zajedno sa Hajdarpasicem kidnapovan je i Safet Sabovic, gradjevinski radnik iz iste firme, ciji je vlasnik Mujo Crnovrsanin. O njihovoj sudbini se nista ne zna, ali je krajem avgusta na drvetu pored puta ispod Savinih voda pronadjena Hajdarpasiceva licna karta i saobracajna dozvola njegovog putnickog vozila iz kojeg su kidnapovani. Fotografija u licnoj karti je flomasterom precrtana sa dvije unakrsne linije, sto su mjestni shvatili kao poruku da je Hajdarpasic ubijen. Takodje, u Vitomirici, 4. jula 1999. godine kidnapovan je Sejdo Rastoder ali je njegov les pronadjen pocetkom avgusta u susjednom selu.

Zrtve i van Kosova

Osim Muslimana-Bosnjaka s Kosova, na ovom podrucju je kidnapovano ili ubijeno jos pet, odnosno, sa Zaimom Nokocevicem iz Kruseva kod Plava, jos sest Muslimana-Bosnjaka iz Sandzaka koji su razlicitim povodima na kratko dosli u Pec ili su se nasli na granici s Kosovom. Prvo su, krajem jula, u selu Potrc kod Kline kidnapovana dvojica taksista iz Rozaja: Deso Muric (58) i Halid Nurkovic (62). Oni su dva puta ranije posetili ovo selo da bi od svojih prijatelja Albanaca saznali za sudbinu sina jednog izbjeglog Srbina (Goluba Kesica). Njihov nestanak cini jos tragicnijim i bezocnijim cinjenica da su obojica, kao i najveci broj Rozajaca, tokom prosle i ove godine primili i izdrzavali na desetine albanskih izbjeglica. Medjutim, dosad su propali svi pokusaji njihovih porodica da preko Albanaca koji su bili u njihovim kucama izdejstvuju Desovo i Halidovo oslobadjanje. Njihovi albanski prijatelji jedino su im pruzili "informacije" da su navodno jos zivi i da se nalaze u zatvoru u Studenici kod Istoka, te da se njihov slucaj ispituje. Takodje, krajem jula, sa svojih katuna koji se nalaze na planini Mokra iznad Murina, na granici sa Kosovom, nestali su Bajram Ujkic (70) i njegov sin Dzemo (17), stocari iz sela Gornja Rzenica kod Murina. Na podrucju Peci nestao je 8. avgusta 1999. godine i hodza iz Sjenice, Sevcet Dragolovcanin, star 42 godine. Sevcet je oko 13 casova, krenuo iz Rozaja, preko Kule za Pec. Otisao je sam, obucen u imasku uniformu, tj. civilno odijelo, i sa ahmedijom (imaska kapa) na glavi. Vozio je putnicki auto, marke "mercedes" 250 D, sa registarskom oznakom NP 505-95. Za njim je petnaest dana njegova porodica besomucno tragala preko "albanskih veza" i KFOR-a. Medju ostalim, Sevcetovog oca Jonuza primio je i direktor pristinske medrese Naim Trnava ali ni on, osim uobicjenih "savjeta" da se strpe, i pohvala da je Sevcet "bio dobar covjek", njegovom ocu nije pruzio nikakvu utjehu i nadu. Indikativno je, takodje, da je i gospodin Trnava odbio svaku mogucnost da postoji veza OVK sa Sevcetovim nestankom jer to ne bi mogli uraditi "svojoj braci po krvi i vjeri", a jednog momenta je kategoricki ustvrdio da je, "ako je uopste ubijen, onda je ubijen van teritorije Kosova" i da su ga "ubili dusmani", sto ce se reci, Srbi. Medjutim, iduci, tragom informacija aktivista ovog komiteta, njegov otac je 23. avgusta otisao u Pec i u bolnici je "pronasao" i identifikovao les koji je 21. avgusta "pronadjen" u obliznjoj sumi sela Mala Jablanica.

Upozorenje Rozajcima

I iz ostalih gradova s Kosova (Pristini, Prizrenu i Mitrovici), u kojima su zivjeli u znatnom broju, iselio se veliki broj Muslimana-Bosnjaka iz istih razloga kao i njihovi sunarodnici iz Peci i seoskog podrucja. U razgovorima sa aktivistima ovog komiteta, veliki broj iseljenih gradjana ponavljao je skoro identicne konstatacije iz kojih se jasno mogu sagledati razmjere iseljavanja i tezina pritisaka. Muslimani-Bosnjaci, narocito muskarci i djeca koja se jos nalaze na Kosovu, pa i zene koje ne govore albanski jezik, ne usudjuju se da izadju u grad ili na pijacu kako bi nabavili osnovne zivotne namirnice. One koji se odluce da povremeno izadju sami na ulice da bi kupili namirnice, prodavci bojkotuju na razne nacine, a ima slucajeva da odbijaju da usluze musterije koje ne govore, pa cak i ako dobro ne govore albanski. Da bi provjerili nacionalni identitet ulicnih prolaznika pojedini Albanci pitaju "sumnjive" "koliko je sati", pa ako mu ovaj ne odgovori na dobrom albanskom jeziku uslijedi legitimisanje, pretresanje, maltretiranje i zlostavljanje. Da bi se utvrdio nacionalni identitet "sumnjivih" prolaznika, koriste se i djeca albanske nacionalnosti, bilo da postavljaju pitanja "koliko je sati" ili da ih provociranjem izazovu da progovore. U jednom slucaju, koji su istrazili aktivisti ovog komiteta, na pijaci je ubijen Cemal Gasanin zato sto je pitao ‘posto su breskeve’ na srpskom. Znajuci za takav bojkot i opasnost, pojedini Albanci svojim prijateljima Muslimanima-Bosnajcima savjetuju da ne govore srpski, odnosno bosnjacki i nude im se da im zavrsavaju poslove koji su vezani za izlazak za nabavku namirnica i komunikaciju u bolnicama, preduzecima i ustanovama koje su formirale albanske politicke i vojne strukture - opstine, gradske stabove OVK, stabove vojne policije, MUP i druge. Ovaj Komitet raspolaze podacima i orginalnim potvrdama koje se, za novac, izdaju pojedinim Muslimanima-Bosnjacima, da mogu da govore bosnjacki, ali ni one nijesu garancija da nece biti zlostavljani ako na pijaci, kao Gasanin, na srpskom pitaju "posto su breskve". Ni lekari KBC nijesu htjeli da razgovaraju na srpskom sa bratom ubijenog Gasanina, koji je, inace, lekar i sudski vjestak u Sjenici. Potpuno isti odnos prema gradjanima nealbanske nacionalnosti, a narocito prema onima koji ne znaju albanski, ima i osoblje koje radi u humanitarnim organizacijama. Pored nacionalnosti, poznavanje albanskog jezika je uslov da dobiju pomoc. Na jeziku fanaticno insistiraju i Albanci koji dolaze na pijace u Rozaje i Plav. Kada im seljaci iz okoline Rozaja odgovore da ne znaju albanski, drsko im zaprijete da ce "morati da nauce jer je i ovo albanska zemlja" ili da ce "morati da nauce ako misle da nekad predju s one strane Kule".

 

Otislo najmanje 40 hiljada

Nema tacnih podataka u ukupnom broju raseljenih nakon dolaska KFOR-a i OVK na Kosovo, ali se na bazi posrednih podataka moze utvrditi da se sada van Kosova nalazi preko 70 odsto Muslimana-Bosnjaka, racunajuci iseljene tokom ratnih sukoba 1998. i u prolece ove godine koji se nijesu vratili zbog nasilja koje sada vrsi OVK. Takodje, na bazi posrednih podataka, moze se utvrditi da je nakon dolaska KFOR-a, Kosovo napustilo izmedju cetrdeset i cetrdeset i pet hiljada Muslimana-Bosnjaka, a pojedini izvori procenjuju da taj broj prelazi sezdeset hiljada. Samo, u Sandzaku, i to evidentiranih kod opstinskih komesarijata za izbjeglice i odbora Crvenog krsta, sada ima preko petnaest hiljada. U Novom Pazaru, oko 3.500; u Tutinu 1.000; u Rozaju 5.000; u Beranama, zajedno s Crnogorcima 8.200; u Bijelom Polju, takodje, s Crnogorcima, 3.300; u Plavu, oko 1.300; u Sjenici oko 500. Za Prijepolje, Priboj, Pljevlja i seoska podrucja nema podataka ali je sasvim izvjesno da je u ova tri grada smjesteno najmanje po 1000 raseljenih Muslimana-Bosnjaka. Racuna se da je blizu jos toliko smjesteno kod svoje bliznje i dobrostojece rodbine u gradovima a narocito u seoskom podrucju koji nijesu evidentirani. Prema zvanicnim podacima, u Bosni je trenutno evidentirano oko dvadeset i jedna hiljada Muslimana-Bosnjaka s Kosova i iz Sandzaka. S obzirom na to da su se Sandzaklije, uglavnom, vratile nakon prestanka bombardovanja SRJ, realno je pretpostaviti da je najveci broj s Kosova. Ni o broju iseljenih u Tursku nema podataka ali se, preko poslovnih evidencija putnickih agencija iz Sandzaka i Sarajeva koje imaju redovne linije za Istanbul moze priblizno tacno utvrditi da je tokom juna i jula u ove zemlje otislo oko petnaest hiljada Muslimana-Bosnjaka sa Kosova. Iz vecine kosovskih gradova odselilo se vise od 60 odsto muslimansko-bosnjackog stanovnistva, a u pojedinim mjestima i preko 80 odsto, pa i 90 odsto. U Djakovici, Urosevcu, Suvoj Reci i u skoro svim okolnim selima u kojima su bili u manjini, kao i u selima izmedju Peci, Decana i Djakovice - Rastavici, Zlopeku, Bukoviku, Novim Rausicima i selima od Peci prema Pristini i Mitrovici, u kojima su zivjeli u znatnom broju - skoro da vec sada nema Muslimana-Bosnjaka. Uz to, pritisci od strane OVK ne prestaju i proces iseljavanja i dalje traje.