Upoznajte pastirske pse Srbije

Pastirski psi sa Kopanika, Zlatibora, Homoljskih planina, šarplaninci, srpski tornjaci, srpski pastirski pas, mešavine sa durmitorskim ovčarima i karakačanskim kučetom – kakve uslove imaju ove zvanično priznate i nepriznate rase za opstanak?

Izvor: Priredila: Sonja Jankov

Ponedeljak, 31.12.2012.

14:14

Default images

Kada su u pitanju autohtone rase pastirskih pasa u Srbiji, situacija je nažalost takva da u većini slučajeva ne postoji dovoljno jedinki da bi se ozbiljno radilo sa njima na očuvanju rase. Osim vojvođanskih pulina (belova) i šarplaninaca, pastirske rase su ozbiljno ugrožene i zvanično nepriznate, a utapanjem svih njih u srpskog pastirskog psa, koji predstavlja rasu sa odlikama svih pastirskih pasa sa ovih prostora, za sada se nudi kao jedino rešenje.

Od izuzetne važnosti za ove pse je prostor, koji je presudan pri pokušaju da se oni gaje kao ljubimci – čak ni pulini, a pogotovo planinski ovčarski psi ne mogu lako da se prilagode urbanoj sredini, mada bi se isto moglo reći i za haskije koji su relativno popularna rasa u ovom klimatskom pojasu. Ipak, temperament pastiraca, njihova poslušnost, odanost i inteligencija, mogu ih sačuvati kao radne pse i u nekoj drugoj oblasti koja nije usko u vezi sa pastirskim načinom života. Odlični su čuvari, lako uče i uvek su tu „da se nađu pri ruci“ gospodaru, tako da bi se mogli dresirati da vode slepe ili pomažu hendikepiranim osobama.

Kopaonički pastirski pas

Sadašnja varijanta kopaoničkog pastirskog psa je vrlo drugačija od drevne rase za koju se verovalo da je regionalna varijanta velikog silvan vučjaka, ali se razlikovala u boji i bila srodnik srpskog tornjaka i ilirskog planinskog psa. Rasa je postojala u dve varijante – jednu su činili manji psi koji su bili svetliji, a drugu oni koji su bili masivniji i koristili se u drugačije svrhe. Generalno se smatra za izumrlu rasu, a današnja varijanta je mešavina šarplaninca i nemačkog ovčara koja se najčešće smatra „nečistom“ rasom, te su primerci vrlo retki, čak i na Kopaoniku. Rasa je dodatno ugrožena time što nije zvanično prepoznata kao rasa i što odgajivači nisu zainteresovani da je očuvaju.
Pastirski pas sa Kopaonika – nekad i sad
Glasine koje kruže o izumiranju ove rase delom krive program Jugoslovenske narodne armije u okviru kojeg je posle Drugog svetskog rata ova rasa ukrštana sa nemačkim ovčrima da bi se pospešila poslušnost pasa tokom dresiranja. Sa druge strane, velik je broj onih koji kopaoničkog pastirskog psa vide kao podvarijantu šarplaninca. Tokom '80-ih su zabeleženi pokušaji da se „oživi“ stara rasa, ali se sa njima prekinulo tokom '90-ih.

Što se temperamenta tiče, sadašnji primerci se po poslušnosti i fleksibilnosti za treniranje ne razlikuju od nekadašnje rase. Sumnjičavi prema strancima i veoma orijentisani na teritoriju, ovi psi su savršeni čuvari. Snažni su, debelog krzna, visoki oko 65 centimetara, sa lupoidnim oblikom glave i oborenim ušima.

Srpski tornjak

Rasa iz zapadne Srbije, srodna psima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, ali se rapidno bliži potpunom izumiranju, uprkos programu revitalizacije koji u Srbiji i Republici Srpskoj sprovode zaljubljenici u ove pse. Dok je bosansko-hercegovački tornjak zvanično prepoznat kao zasebna rasa o kojoj se brine i koja se promoviše, srpski tornjak je ugrožen ukrštanjima sa homoljskim pastircem i njegova populacija se polako asimilira u relativno skoro ustanovljenog srpskog pastirskog psa. Osim toga, česta ukrštanja sa ovčarskim psima sa Kopanika, sa šarplanincima i silvanom donekle su očuvala genetske i karakterne osobine ove rase. Naime, prema nekim shvatanjima, čisti primerci srpskog tornjaka više ni ne postoje, odnosno, rasa je već potpuno izumrla.

Mada veoma sličan svom bosansko-hercegovačkom srodniku koji ima i odlike lupoida, srpski tornjak ima veću telesnu masu i dimenzije, a osim toga predstavlja pravog ovčarskog psa, dok hrvatski tornjak ima najviše lupidnih osobina od ove tri rase i najmanji je. Srpski tornjak je u proseku visok tek preko 80 centimetara i ima gusto vodootporno krzno duge dlake koje je uglavnom belo, a u retkim slučajevima sivo ili žuto, sa velikim crnim površinama. Što se naravi tiče, ovaj pas je karakterističan po tome što pretežno prebiva sa stadom i vrlo retko je u blizini ljudi, osim kada ga zovu. Krutog je temperamenta, tvrdoglav je i ne voli strance, tako da bi zahtevao malo više socijalizacije od drugih rasa ne bi li se uklopio u urbanu sredinu.

Zlatiborac (era)

Vrlo redak pas koji je direktan potomak hercegovačkog ovčara, ali je godinama primio uticaje od šarplaninca, silvana, tornjaka i nemačkog ovčara. Primarno se koristi da štiti stado ovaca, koza ili krava, ali i da ga vraća u obor posle ispaše, što je češća karakteristika ravničarskih ovčara nego planinskih. Osim toga, koristi se kao pas čuvar. Malo se zna o rasi i brojnosti populacije ovog psa jer nema interesovanja da se ona standardizuje i neguje. Ovo je izuzetan radoholičar među psima, neuglednog izgleda, ali izražajnog temperamenta, ličnosti i radnih sposobnosti. Sa takvom kombinacijom, mogao bi biti izvrstan vodič za slepe.

Nije mnogo aktivan, kreće se sporo i ne dešava se da bude jako uzbuđen bez razloga. Izuzetno je odan vlasniku, oprezan kada se pojave stranci i nije mnogo naklonjen drugim psima, a kada je isprovociran, vrlo agresivno brani teritoriju. Inteligentan je i pronicljiv, dobro odgovara na programe dresure, ali ne voli mnogo da se mazi, „druži” sa ljudima i da im u svemu udovoljava. Međutim, kada su njegove dužnosti u pitanju, veoma je odgovoran i sposoban da samostalno dobro vlada situacijom. Dugovečan je i ima svedočanstava na Zlatiboru da su neki primerci ove rase živeli 16 godina.

Brojnija je kratkodlaka varijanta rase i najčešće su braon, sivi ili crni sa belim grudima, dok su žuti psi najviše cenjeni.
Srpski tornjak, zlatiborac i homoljski ovèar
Homoljski ovčar

Izuzetno stara rasa koja se nije znatno menjala vekovima, zahvaljujući relativnoj izolovanosti regiona, mada su primetni uticaji srodnih rasa, pogotovo bukovinačkih pastiraca. Do ranih ’90-ih ovi prelepi psi su se koristili kao osnova za ponovno stvaranje srpskog tornjaka, dok ti napori nisu obustavljeni, a kasnije za srpskog pastirskog psa. Radne i pametne homoljske pse izuzteno vole i cene Vlasi, mada generalno nisu popularni koliko šarplaninci. U nekoliko navrata je bilo pokušaja da se standardizuje ova rasa kako bi dobila zasluženo priznanje.

Homoljski ovčari su prijateljski nastrojeni prema ljudima, posvećeni su stadu, odani vlasniku i tolerantni prema drugim psima, ali od vlasnika zahtevaju odgovorno postupanje i ranu socijalizaciju. Manji su od većine balkanskih ovčarskih pasa i, kao i zlatiborski ovčari, brane stado i usmeravaju ga na ispašu i kući posle ispaše.

Krzno je dugodlako i uglavnom sivkasto ili baonkasto sa manjim ili većim belim delovima, dok bukovinačka varijanta može biti tamno naradžasta ili tamnija braon.

Srpski pastirski pas

Godine 2009. standard za ovu rasu je zvanično prihvaćen od strane Svetske organizacije za pse (Fédération Internationale Cynologique, skraćeno FCI), dok je pun naziv rase: jugoistočno evropski pastirski pas.

Ovaj pastirski pas, koji je odličan čuvar, sitniji je od šarplaninca i najčešće je crno-beo, mada se može naći u svim bojama karakterističnim za pse ovčare. Potiče od stare rase srpskih pastiraca sa Homoljskih planina, koja je autohtona rasa istočne Srbije, ali i mnogih drugih manje brojnijih rasa koje su isključivo pastiri gajili, dok rasu nije standardizovao Milivoje Urošević. Od tada su se pojavili novi odgajivači poput Radoslava Arsenijevića iz sela Jovanovca kod Kragujevca i Draška Rodića.
Srpski pastirski pas

 

Temperament ovog psa ga svrstava u izvrsne branioce stada. Hrabar je i brz u borbi protiv vukova, ali i pri odbrani gospodara – bez ikakve dresure, srpski pastirac će napasti onoga ko je ugrozio njegovog gospodara. Dresura nije potrebna ni u vezi sa čuvanjem stada, jer štenci već krajem drugog meseca starosti idu sa stadom. 

Izuzetno poslušan, ovaj pas je vrlo tih, retko laje, uvek je budan i nije tvrdoglav, ali je odan isključivo jednom čoveku.

Šarplaninac

Rasa za čuvanje stada i odbranu. Potiče iz severozapadne Srbije i jugozapadne Makedonije, uglavnom iz predela Šar planine po kojoj je dobila ime, ali se u njoj nalaze tragovi mnogih pastirskih pasa iz regiona sa kojima su se primerci ove rase ukrštali tokom istorije. FCI je 1939. ovu rasu registrovala kao ilirskog ovčara, ali je 1954. godine prihvaćen naziv jugoslovenski ovčarski pas – šarplaninac. Najbrojniji u Makedoniji i Albaniji, šarplaninci su uspešno odvedeni 1975. godine u SAD i Kanadu kako bi se rešio problem premnožavanja kojota.

 

Šarplaninac i srodnik iz Rumunije
Šarplaninac je tipičan ovčarski pas koji se stalno nalazi uz stoku i srčano je brani, kao i gospodara kada se ovaj nađe u nevolji, ali je inače izuzetno mirne naravi. Za razliku od pulina, ne vraća stoku kući, već je samo brani. Najodaniji je „kolegi“ psu sa kojim brine o stadu i sa njim najposlušnije komunicira, zbog čega je bitno da se vlasnik odmah nametne kao alfa u čoporu.

Može biti i odličan porodični pas, ali je bitno da se od malena navikava na ljude i što više socijalizuje sa njima, pogotovo sa decom, dok se preporučuje da vlasnik bude neko kome ne bi bio prvi pas i ko ima iskustva u dresiranju. Šarplaninac je sa svima dobar, ali ipak jednu osobu više voli i poslušniji je prema njenim zahtevima u skladu sa životom u čoporu. S obzirom na to da je vrlo energičan pas, visok oko 60 centimetara, svakodnevno mu treba mnogo vežbe, odnosno trčnja i skakanja, za koji mu treba obezbediti adekvatan prostor. Šumadijski ovčar (zmaj, silvan, vučijak)

Smatra se jednom od najstarijih rasa u regionu koja možda potiče od antičke persijske rase i vremenom se koristio kao pastirski pas, lični čuvar, čuvar imanja, lovac i ratni pas. Po građi ima sličnosti sa vrstama sibirskih ovčara i sa samarićanskim mastifom sa Urala, te postoje nedokazane teorije o poreklu ove rase koje ga vezuju za te predele. Gajen je širom istočne i srednje Evrope, trgovačkim putevima je stizao do Portugalije i Mongolije, a psi ovakvog tipa se mogu naći na Kavkazu i u centralnoj Aziji.

Primerci ove rase podsećaju na šarplanince, ali im je krzno uglavnom crno ili trobojno. Smatra se da su šarplaninci i tornjaci nastali iz ove rase kada su pastiri, vladari, plemići i vojnici odlučili da stvore „poboljšane” rase. Srpska varijanta se popularno zove šumadinac ili zmaj, makedonska – karaman, a grčka – drakontas. Na osnovu pisanih propisa iz XIII veka o pravilima odgajanja ovog psa, koja su prenošena hiljadama godina ranije, vidi se da je zmaj duže gajen od njegovih srodnika iz obližnjih zemalja.

Ovi psi odlično čuvaju teritoriju, mada mogu biti tolerantni prema manjim psima koji ne dovode u pitanje njihovu dominaciju. Koristili su se da nalaze ukradenu ili izgubljenu stoku, kao i da pronalaze mnoge divlje životinje u lovu, poput vukova i medveda. U lovu su ženke uvek bile prve koje bi napadale plen, a mužjaci su se uključivali u hajku samo ako ženke ne bi odmah savladale plen ili ako bi se vukovi previše približili stadu, u slučaju da su korišćeni kao psi čuvari. Tihi su psi koji prizvode širok spektar najrazličitijih zvukova i zahtevaju dresuru da bi lajanjem oglasili da je neko ušao na imanje koje čuvaju.

Ženke izvorne rase su se štenile jednom godišnje, sa najviše tri šteneta, dok se ukrštanjem sa drugim rasama povećao i broj mladunaca. Tipično su crni sa žutom dlakom na vratu, grudima, nogama i delimično na glavi.

Dinarski ovčar

Mada se smatra izumrlom rasom, veruje se da su izbegla lica iz zapadne Krajine dovele sa sobom primerke ove rase u istočni deo lanca Dinarskih planina, tako da je moguće da postoji šansa da se rasa brojno osnaži. Dinarski ovčar se naziva još i „krajinac“ i nastao je ukrštanjem dalmatinskog mastifa i bosanskog tornjaka sa šarplanincem i hercegovačkim mastifom, dok neki veruju da je direktan potomak dravne rase Naissus Molossus.

Po karakteru je pas koji se veže isključivo za jednu osobu i netolerantan je prema strancima, kao i prema drugim psima. Dobar je saputnik samaca, ali nije za urbanu sredinu. Danas ovu rasu neprimereno ubrajaju u hrvatskog tornjaka, uprkos tome što „dinarac“ ima kraću dlaku, oblik glave mastifa, krupniji je od hrvatskih tornjaka, dostižući visinu do skoro 70 centimetara, dok mu se rep, a ponekad i uši, tradicionalno odsecaju pri čemu podseća na centralnoazijske rase. Boja krzna je sivkasta, kao kod vuka, a često su beli na grudima i po nogama.
Durmitorski ovèar - izuzetano redak i mladi šarplaninac
Karakačansko kuče

Jedna od najstarijih rasa na Balkanu. Blizak je rođak ostalih balkanskih pastiraca, ali ima uticaja od turskog ovčara, dok prema nekima i od tračanskog vučjaka i tibetanskih mastifa. Kako je najčešće čisto crne dlake, povezuje se sa turskom rasom karajaka (crnih trkača). Na Balkansko poluostrvo su došli sa nomadskim plemenima i najbrojniji su u Bugarskoj, mada ih ima u vlaškim predelima Srbije, kao i u Makedoniji, Grčkoj i Rumuniji.

Koriste se kao čuvari i vodiči stoke, pogotovo velikih stada koja broje hiljade ovaca, jer mogu da pređu u trku velike razdaljine tokom dana. Tokom Drugog svetskog rata, ovi psi su korišćeni za potrebe vojske, a od ’60-ih se utapaju u bugarskog pastirskog psa. U narednih dvadeset godina, Vlada Bugarske je u nekoliko navrata izdala naredbu da se ovi psi istrebe, unajmljujući lovce koji su ubili na hiljade „bespotrebnih“ karakačanskih pasa širom zemlje. Ova kampanja je ozbiljno ugrozila nekoliko rasa, uključujući i bugarskog pastirskog psa.

Mada su „originalno“ duge, valovite crne dlake, vremenom, ukrštanjem sa drugim rasama, počeli su da se pojavljuju u širokom varijatetu boja i veličina, tako da se smatra da je gotovo nemoguće naći nekadašnje crno karakačansko kuče.
Karakaèanski pas
Ukoliko imate informacija o odgajivačima pastirskih pasa, njihovoj zastupljenosti ili ugroženosti, molimo vas da se priključite. Svi ovi psi su dostojanstveni i prelepi, odani, pametni i, nažalost, ugroženi koliko i sami vukovi u nekim delovima Srbije.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

23 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: