Neodoljiva privlačnost granula

Koristimo najnaprednija naučna dostignuća vredna milijarde dolara da ubedimo pse i mačke da pojedu ono što stavimo ispred njih.

Izvor: Napisala: MARY ROACH, Fotografija:SAM KAPLAN

Sreda, 08.05.2013.

15:45

Default images

Uprkos kriptičnom imenu i neuglednoj arhitekturi poslovnog prostora, priroda preduzeća AFB International je jasna onog trenutka kad sednete sa njima u salu za sastanke. Sala miriše na hranu za pse. Jedan zid u celini od stakla, gleda na mali pogon za proizvodnju ekstrudirane hrane za kućne ljubimce, u kome muškarci i žene u laboratorijskim mantilima i navlakama za cipele guraju metalna kolica i trube tu i tamo. AFB pravi ukus premaza za suvu hranu za kućne ljubimce.

Za testiranje premaza, firma mora da napravi male serije obične suve hrane na koju će ih staviti. Tako obloženu hranu služe potrošačima: Spanky, Thomas, Skipper, Porkchop, Mohammid, Elvis, Sandi, Bela, Yankee, Fergie, Murphy, Limburger i oko 300 drugih pasa i mačaka koje se nalaze u kompanijinom Palatability Assessment Resource Center (PARC) – Centar resursa za procenu ukusa, na oko sat vremena vožnje od njihovog sedišta u području St. Luisa. AFB-ov tadašnji potpredsednik Pat Moeller, nekoliko drugih članova osoblja i ja sedimo oko ovalnog stola. Moeller je srednjih godina, simpatičan i otvoren. On ima mala usta, prirodno tamno crvene boje, ali ne izgleda feminizirano. Naprotiv, izgleda kao vojnik, što je i bio kada je pomagao u razvoju hrane za NASA-in programa Apolo.

Osnovni izazov za stručnjaka kod hrane za kućne ljubimce, kako kaže Moeller, je uravnotežiti želje i potrebe kućnog ljubimca sa onima koje ima njihov vlasnik. Ova dva su često u sukobu. Suva, na žitaricama zasnovana hrana za kućne ljubimce prihvaćena je za vreme Drugog svetskog rata, kada su racionalizacije potrošnje lima zaustavile konzervisanje. Vlasnici su bili oduševljeni. Suva hrana za kućne ljubimce je bila manje neuredna i smrdljiva a takođe je bila i praktičnija. Kako je zadovoljni kupac mačje hrane rekao, keksići su "i zgodni i čisti." Da bi se zadovoljile prehrambene potrebe, hrane za kućne ljubimce, proizvođači mešaju životinjske masti i meso sa sojinim i pšeničnim zrnima i vitaminima i mineralima.

To daje jeftine, hranjive granule, koje niko ne želi da jede. Izbor u ishrani mačaka i pasa nisu žitarice, Moeller kaže. "Dakle, naš zadatak je da pronađemo načine kako bi ih privukli da jedu onoliko koliko im je nutricionistički dovoljno." Ovo je mesto gde "granulanti" ulaze na scenu. AFB dizajnira ukus u prahu za premaz jestivih ekstrudiranih oblika. Moeller je došao u AFB iz Frito-Laya, gde mu je posao bio dizajniranje...pa sad... ukusa u prahu za premaz jestivih ekstrudiranih oblika. "Postoji," kaže on, "puno paralela." Cheetosi bez premaza u prahu nemaju gotovo nikakav ukus. Isto tako, sosovi u procesiranim gotovim jelima su u osnovi granule za ljude. Proces kuvanja piletine u mikrotalasnoj rerni, jelu daje blag do nikakav ukus.

Ukus dolazi gotovo u celini od dizajniranog sosa. Kako kaže Moeller, "Želite zajedničku bazu u koju možete da stavite dva, tri ili više različitih sosova i tako imate punu liniju proizvoda." Namirnice za kućne ljubimce dolaze u različitim ukusima, jer to je ono što ljudi vole, a mi pretpostavljamo da naši kućni ljubimci vole ono što mi volimo. E, pa nismo u pravu. "Za mačke posebno", kaže Moeller, "promena je često teža nego monotonija." Nancy Rawson, koja sedi preko puta mene, je AFB direktor bazičnog istraživanja i stručnjak za životinjske ukuse i mirise. Ona kaže da mačke vole da se drže jedne vrste hrane. Ulične mačke imaju tendenciju da se hrane miševima ili pticama, ali ne i jednim i drugim. Ali, ne brinite, najveća razlika između riblje i pileće hrane za mačke je ime i slika na etiketi. "Mogu da imaju više ribljeg u jednoj i više pilećeg mesa u drugoj", kaže Moeller", ali se ukus može ali ne mora promeniti." Da bi se ocenila prihvatljivost novog proizvoda, nauka o hrani tradicionalno se oslanja na potrošačke panele koje čine spremni pojedinci koji probaju niz proizvoda i obaveštavaju nas koji im se dopada. Nema razlike ni kod kućnih ljubimaca. Jedino u tome da ne možete da ih pitate.
Pirofosfate su mi opisali kao "krek za mačke." Premazavši granule sa tim, proizvođač hrane za kućne ljubimce može da prekrije celi niz nedostataka u ukusu. Rawson ih ima tri vrste u svojoj kancelariji. Oni su u običnim, braon staklenim flašama, neodređeno mračni u svojoj anonimnosti. Pitao sam da li mogu da probam malo, što mi je, mislim, donelo malo bodova. Natrijumova pirofosfatna kiselina, od milošte zvana Sapp, deo je osnivačkog patenta AFB, ali skoro niko ko radi za firmu nikad nije tražio da ga proba. Rawson misli da je to čudno. Kao i ja, iako prihvatam mogućnost da bi drugi ljudi mogli da pomisle isto o nama. Rawson je danas obučena u dugu, cvetnu suknju, ravne braon čizme i lagani džemper u boji šljive. Ona je visoka i tanka sa širokim, gracioznim licem. Izgleda kao neko ko bi odmah mogao da radi kao model na pisti.

Pre nego što su je angažovali u AFB, Rawson je radila kao nutricionista u Campbell supama, a pre toga, radila je istraživanja na životinjskim čulima ukusa i mirisa na Monell Chemical Senses Centru u Filadelfiji. Rawson odvija poklopac jedne od flaša. Ona uliva prst čiste tečnosti u plastičnu čašu. Iako su premazi hrane za kućne ljubimce najčešće u obliku praha, tečnost je bolja za degustaciju. Da bi se doživeo ukus, molekule u testeru koji se degustira - treba rastvoriti u tečnosti. Tečnost teče u mikroskopske kanjone jezika u papile, dolazi u dodir sa pupoljcima ćelija receptora ukusa koje ih prekrivaju. To je jedan od razloga zbog kojih treba da budemo zahvalni za pljuvačku. Osim toga, to objašnjava zašto nekoga privlači da umače krofnu. Ukus je vrsta hemijskog dodira. Ćelije ukusa su specijalizovane ćelije kože. Ako imate ruke za uzimanje hrane i stavljanje u usta, ima smisla da ćelije za ukus budu na vašem jeziku. Ali ako ih, kao muve, nemate, biće jednostavnije da ih imate na nogama. "One slete na nešto i odu, 'Ooh, šećer!''' Rawson na svoj najbolji način imitira kućnu muvu. "I surla automatski izlazi da sisa tečnost.”

Rawson ima kolegu koji proučava rakove i jastoge, kojima je čulo ukusa na antenama. "Uvek sam bila ljubomorna na ljude koji proučavaju jastoge. Oni ispitaju antene, a onda imaju jastoga za večeru. "Životinja koju najčešće koriste istraživači čula ukusa je som, jednostavno zato što ima toliko receptora. Oni su im po celoj površini kože. "Oni su u osnovi plivajući jezik", kaže Rawson. To je korisna adaptacija za stvorenje bez udova koje nalazi hranu tako što se očeše o nju, mnogo somova bira hranu tako što pretura šljunak na dnu reke. Pokušavam da zamislim na šta bi život ličio kada bi ljudi probali stvari trljajući ih po koži. Hej, probajte ovaj slani karamel sladoled, neverovatan je. Rawson ističe da som ne može svesno da oseti ništa kad proba hranu. Njegov neurološki sistem jednostavno može samo da usmeri mišiće da jedu. Izgleda čudno razmišljati o degustaciji bez perceptivnog iskustva, ali to trenutno radite. Ljudi imaju ćelije receptora ukusa u crevima, grlu, gornjem jednjaku. Ali samo receptori sa jezika prijavljuju informacije mozgu. "I to je nešto na čemu treba da budemo zahvalni," kaže Danielle Reed, Rawson-kina bivša koleginica iz Monella. Inače, bi ste probali stvari kao što su enzimi žuči i gušterače. (Crevni receptori ukusa su naučeni da aktiviraju hormonalne odgovore na molekule kao što su so i šećer, kao i odbrambene reakcije - povraćanje, proliv na opasne gorke stvari). Smatramo da je probanje hedonistička težnja, ali u većem delu životinjskog carstva, kao i naše praistorije, uloga ukusa bila je više funkcionalna nego senzualna. Ukus, kao i miris, je vratar za digestivni trakt, hemijsko skeniranje za eventualno opasne (gorko, kiselo) elemente i poželjne (slano, slatko) hranjive materije. Ne tako davno, Phillip Clapham, biolog koji proučava kitove poslao mi je fotografiju koja ilustruje posledice života bez vratara. Kao i većina stvorenja koja gutaju svoju hranu kao celinu, ulješure imaju ograničeni ili nepostojeći osećaj ukusa. Fotografija pokazuje 25 objekata izvađenih iz ulješurinog želuca. To izgleda kao da je Jona sređivao domaćinstvo: bokal, šoljice, tube paste za zube, cediljka, korpa za otpatke, cipela, ukrasna figura.
Dosta odugovlačenja. Vreme je da za probanje. Podižem čašu do nosa. Nema miris. Kotrljam malo preko jezika. Svih pet vrsta receptora ukusa ostaje besposleno. Ima ukus kao voda pomešana sa nečim čudnim. Nije loše, samo drugačije. Ali nije hrana. "Može biti da je ta različitost nešto specifično za mačku", kaže Rawson. Možda neki elemenat ukusa mesa koje ljudi ne mogu da uoče. Mačja strast za pirofosfatom mogla bi da obasni reputaciju životinje kao izbirljive što se jela tiče. "Mi donosimo odluke na bazi onoga što nam se sviđa", kaže Reed ", a onda kad se to njima ne sviđa, nazivamo ih izbirljivim." Ne postoji način da znamo ili zamislimo šta je ukus pirofosfata za mačke. To je kao da mačka pokušava da zamisli ukus šećera. Mačke, za razliku od pasa i drugih svaštojeda, ne mogu da osete slatko. Nema ni potrebe, jer mačkina prehrana u divljini ne sadrži gotovo ništa od ugljenih hidrata (koji su jednostavni šećeri). One ili nisu imali gen za otkrivanje slatkog, ili su ga izgubile negde tokom evolucije. Psi se više oslanjaju na miris nego na ukus u donošenju odluka o tome šta će da jedu i koliko. Naravoučenije je da ako premaz miriše privlačno, pas će da zaroni u to sa trenutnim i primetnim žarom, a vlasnik će da pomisli da je hrana pogodak. U stvarnosti ona može samo da miriše kao pogodak. Tumačenje prehrambenih navika životinja je nezgodno. Na pimer, jedan od najvećih komplimenata koji pas može može da uputi svojoj hrani je povraćanje. Kada je gutač, da iskoristimo Moellerovu terminologiju, uzbuđen zbog arome hrane, on će da pojede mnogo i brzo. Želudac se prepuni, a obrok se refleksno šalje nazad da bi se izbegle bilo kakve šanse za rupturu. "Nijedan potrošač to ne voli", kaže on, "ali to je najbolja indikacija da je pas jednostavno voli."

"Svako želi da napravi najprodavaniju hranu za mačke ." Amy McCarthy, upravnica PARC-a, stoji pored staklene ploče prozora u Tabby sobi 2, gde se neimenovani klijent suočava sa dve popularne marke hrane za mačke i nepremazanih granula u testu naklonosti. Ako klijent želi da bude u mogućnosti da kaže da mačke vole njegov proizvod, on to mora da dokaže u ustanovi kao što je ova. Dva tehničara obučena u hirurške mantile stoje okrenuti jedan prema drugom. Oni drže plitke metalne posude sa granulama u raznim nijansama braon boje, po jednu u svakoj ruci. Oko njihovih nogu, 20 mačaka se umiljava i okreće. Tehničari simultano kleknu na jedno koleno i spuste posude. Razlika između pasa i mačaka je očigledna. Dok će pas skoro (a ponekad i bukvalno) udahnuti svoju hranu u trenutku kada je spuste, mačke su opreznije. Mačka želi prvo da malo proba. McCarthy usmerava moj pogled na granule koje nemaju premaz. "Vidite kako to proba, a onda ispljune?" Vidim samo jednobrazni tepih od mačijih glava, ali ipak kažem da. "Sada pogledajte tamo." Ona usmerava moj pogled na jednu od poznatih marki mačije hrane, gde je dno posude vidljivo kroz granule. McCarthy, koja je u svojim tridesetima, govori glasnije nego što biste očekivali, što je možda nuspojava vremena provedenog u nadglašavanju lajanja.
Dole niz hodnik, pseće granule presvučene novoformulisanim AFB premazom, bore se protiv ostalih takmičara. Uzbuđenje je čujno. Jedan pas zacvili kao patike na košarkaškom igralištu. Drugi njuška proizvodeći zvuk koji podseća na dva čoveka koji testerišu drva ručnom testerom. Tehničari nose ogromne slušalice na ušima, kao one na avionskim pistama. Tehničarka koja se zove Tereza Kleinsorge otvara vrata velikog sanduka iz uzgajivačnice i spušta dve činije ispred terijera mešanca sa tamnim prstenovima oko očiju. Ona je niska i drčna sa naježenom ljubičasto obojenom kosom. "Kleinsorge" je na nemačkom "mali problem", a izgleda da joj ime odgovara, nevolja u nežnom smislu dobronamernog nestašluka. Ona ima sedam pasa. McCarthy deli svoj ​​dom sa šest. Ljubav prema psima je opipljiva ovde na PARC-u. To je prva laboratorija hrane za kućne ljubimce sa "grupnom kućom" za svoje životinje. Osim tokom određenih testova, kada su životinje u prenosnim kutijama da bi izbegle uznemiravanje, PARC objekat je bez kaveza. Grupe pasa, usklađene po nivou energije, provode dane u otvorenim dvorištima.Terijer mešanac se zove Alabama. Njegov rep udara ritmično po stranicama kutije." Alabama je pravi, najgori gutač", kaže Kleinsorge. U pravljenju izveštaja, AFB tehničari moraju da uzmu u obzir 'individualne kaprice životinja tokom jela. Postoje gutači, šetači, kiperi. Ako niste bili upoznati sa Alabaminim komšijom Elvisom, na primer, mislili biste da je blaziran što se tiče hrane koja je postavljena pred njim. Kleinsorge daje komentar Elvisovog ponašanja u trku, dok kolega pravi beleške. "Njuška A, njuška B, liže B, liže šape. Vraća se, gleda A, njuška ​​B, jede B. "Većina pasa je odlučnija. Kao Porkchop. "Videćete. On će da njuška obe, pokupiće jednu i to će da pojede. Spremni? "Ona stavlja dve činije ispred Porkchopovih prednjih šapa. "Njuška A, njuška B, jede A. Vidite? To je ono što on radi. " PARC tehničari pokušavaju da zabeleže i njihove interakcije u dvorištima. "Moramo da znamo", kaže McCarthy. "da li leži, jer mu se ne sviđa hrana ili zato što mu je Pipes ukrao kost malo ranije?" Kleinsorge pominje da je pas po imenu Mohammid u poslednje vreme imao probleme sa stomakom, a Porkchop voli da liže ono što ispovraća. "Tako mu se smanjuje apetit." Verovatno i vaš.

Osim proračuna koliko su od svake hrane psi pojeli, PARC tehničari sabiraju procenat prvog izbora, procenat pasa koji su prvi zaboli svoju njušku u novu hranu. To je važno za prehrambene kompanije za kućne ljubimce jer psi će, kako je Moeller izjavio ranije, "ako ih privučete posudi, da jedu većinu vremena." Kada počnu da jedu, ipak, psi mogu da se prebace na drugu hranu i da završe njenom većom potrošnjom. Pošto većina ljudi ne daje svojim psima dva izbora, oni ne znaju u kojoj meri početnim mirisom vođeni entuzijazam njihovog ljubimca, može da izbledi kako obrok napreduje. Izazov je pronaći miris koji tera pse da polude, a da se to ne dogodi njihovim vlasnicima. "Kadaverin je zaista uzbudljiva stvar za pse", kaže Rawson. "Ili putreskin." Ali ne i za ljude. To su miomirisna jedinjenja koja nastaju raspadanjem proteina. Bio sam iznenađen kad sam saznao da psi gube interes u određenom trenutku propadanja mesa. Mit je da će psi pojesti bilo šta. "Ljudi misle da psi vole stvari koje su stare, gadne, koje su se vukle okolo po blatu", Moeller mi kaže. Ali samo do određene tačke, kaže. "Nešto što je tek počelo da propada i dalje ima punu nutritivnu vrednost.

Dok je nešto što su bakterije stvarno napale, izgubilo veliki deo svoje prehrambene vrednosti i oni bi ga jeli samo ako nemaju drugog izbora. "Bilo kako bilo, vlasnik ljubimca ne želi da to miriše. Neki dizajneri pseće hrane idu predaleko u drugom smeru, kreiranjem mirisa koji će biti prijatan za ljude bez uzimanja iskustva psa u obzir. Problem je u tome što nos prosečnog psa može da bude i do 10.000 puta osetljiviji nego prosečan ljudski. Ukus koji vas ili mene podseća na krmenadlu na žaru može da bude odbojan i neprijatan za psa. Ranije danas, pokazali su mi test poslastice sa ukusom mentola koju prodaju kao sredstvo za čišćenje zuba. Hemijski gledano, mentol, kao i halapenjo, više je iritantan nego ukusan. To je neuobičajen izbor za pseću gozbu. (Kao što je i halapenjo, mada prema psihologu Paul Rozinu, meksički psi, za razliku od američkih pasa, uživaju u ​​malo ljutine. Njegov rad sugeriše da i životinje imaju teritorijalne preferencije što se hrane tiče). Proizvođači se jasno udvaraju vlasnicima, računajući na povezivanje mentola sa dobrom oralnom higijenom. Takmičenje u dentalnoj higijeni se nastavlja i vizuelno, keks je oblikovan kao četkica za zube. Samo Mohammid preferira poslastice sa mentolom, što može da objasni povraćanje. Pas po imenu Winston njuška kroz svoju posudu za ponekim belim komadom između onih braon boje. Mnogi od pasa uzimaju ove prve. Oni su kao M & M bombonice u miksu. McCarthy je impresioniran. "To je vrlo, vrlo ukusan komad." Jedan od tehničara pomenuo je da ga je probao nešto ranije i da beli zalogaj ima ukus kao piletina. Ili, bolje rečeno, "pileće.". Mora da su primetili moje iznenađenje pri toj objavi, jer Kleinsorge brzo kaže "Ako otvorite kesicu i miriše jako dobro. . . "Tehničar sleže ramenima. "A vi ste gladni. . . "
U 1973, Nutritivna grupa za ljudska prava Centra za nauku u javnom interesu (CSPI) objavila je knjižicu, Tablice balansirane ishrane, u kojoj su tvrdili da su jednu trećinu konzervi pseće hrane kupljene u stambenim naseljima, konzumirali ljudi. Ne zato što su ti ljudi razvili ukus za nju, već zato što nisu mogli da priušte skuplje mesne proizvode. (Kada je novinar pitao odakle su ti podaci došli, CSPI saosnivač Michael Jacobson, nije mogao da se seti, a do današnjeg dana organizacija nema pojma.) Po mom mišljenju, šok je u samim rezultatima o ishrani.

Jacobson veruje da siromašni ljudi jedu značajne količine hrane za kućne ljubimce i / ili vežbaju svoj ​​talent za publicitet-uključujući hranu za ljubimce u tablice. Ona je postigla 30 poena, pobedivši salamu i svinjsku kobasicu, prženu piletinu, škampe, pršutu, šniclu, McDonald hamburgere, kikiriki puter, hotdog od čiste govedine, slaninu. Pominjem CSPI lestvicu Rawsonu. Vratio sam se u AFB sedište sa Moellerom, sada smo u drugoj sobi za sastanke. (Postoji ih pet: Dalmatinska, burmanska, Veliki hrt, Kaliko i Akita. Osoblje ih zove prema rasama, kao "Jel dalmatinac slobodna u podne?" "Želite li da idete u hrt?") Izgleda da po pitanju prehrane, nema razlike između jeftinih sendviča sa ćuftama, koje sam jeo za ručak i granula u kojima su psi uživali ranije. Rawson ne slaže. "Vaš sendvič je, verojatno bio manje kompletan, nutricionistički." Vrh na CSPI lestvici, sa 172 boda, drži goveđa džigerica. Pileća džigerica i kobasica od džigerice zauzimaju drugo i treće mesto. Korišćenje džigerice pruža polovinu RDA vrednosti za vitaminom C, tri puta RDA za riboflavin, vitamina A devet puta više nego u prosečnoj šargarepi, i dobre količine vitamina B-12, B-6, i D, folne kiseline i kalijuma. Šta je glavni sastojak u AFB-a premazu pseće hrane? "Džigerica ", kaže Moeller. "Pomešana sa drugim iznutricama.

Prvi deo koji divlja životinja obično pojede na svojoj lovini je džigerica i želudac, GI trakt. "Iznutrice u celini su među nutricionistički najbogatijom hranom. Jagnjeća slezina ima skoro isto toliko vitamina C kao mandarina. Goveđa pluća imaju 50 posto više. Želuci su posebno vredni zbog onog što je u njima, predator koristi hranjive materije biljaka i žitarica iz želuca svog ​​plena. "Životinje su se razvile da opstanu", kaže Rawson. One vole ono što je najbolje za njih. Ljudi poblede kad vide "riblji obrok " ili "mesni obrok" među sastojcima hrane za kućne ljubimce, ali obrok koji različito uključuje meso, organe, kožu i kosti, najviše liči prehrani pasa i mačaka u divljini. Životinjski sistemi ukusa specijalizovani su za grupe koje se nalaze u okruženju. To uključuje i nas. Kao lovci i tragači po suvoj savani, naši najraniji preci razvili su ukus za važne, ali retke hranjive materije - soli i visoko energetske masti i šećere. To, ukratko, objašnjava široku popularnost brze hrane. A generalno prošireno - to je atribut koji sada delimo sa našim kućnim ljubimcima. Nedavno veterinarsko istraživanje pokazalo je da više od 50 posto pasa i mačaka imaju prekomernu težini ili su gojazni. Ljudi odani zdravijem načinu života počeli su da projektuju svoje prehrambene griže savesti i predrasude na svoje kućne ljubimce. Neki od AFB klijenata počeli su sa marketingom za 100 posto vegetarijanske granule. Mačka je ono što se zove pravi mesožder, njihova prirodna prehrana ne sadrži biljke. Moeller naginje glavu. Blago podiže obrvu. Izgled kaže: "Što god klijent želi."

Marija Roach je autor knjige Gutljaj: Avantura u digestivnom kanalu, objavljene ovog proleća.
FOTOGRAFIJE: JOHN FEDELE U majskom broju časopisa Popular Science čitaćete:
Kako radi?
Zavirite u unutrašnjost rakete za prenos velikog tereta, 1.000 dolara vrednog sekvencera gena, robotizovanog mesara i još pet drugih fantastičnih uređaja

Warp faktor
NASA-in naučnik tvrdi da smo na pragu putovanja bržih od svetlost. Da li mu verujete?

Iz divljine
Odakle će doći sledeća pandemija? I kako ćemo je zaustaviti?

Privlačnost granula
Mary Roach piše o tome kako koristimo najnaprednija naučna dostignuća, vredna milijarde dolara, da ubedimo pse i mačke da pojedu ono što stavimo ispred njih.

Rekli su da to nije moguće
Potraga za letom na ljudski pogon.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

17 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

11 h

Podeli: