Kustin odgovor nobelovki: Jedan dan u životu Herte Miler

Piše: Emir Kusturica, Iskra

Poslije nastupa književnice Herte Miler u Jugoslovenskom dramskom, jasno je kako su organizatori Sajma knjiga napravili grešku. Trebalo je da se dogovore sa nadležnim organima i spisateljicu pozovu na vojnu paradu, nikako na mjesto gdje se skupljaju ljubitelji književnosti. Zbog toga što se vidi da ona preferira vojnostrateški put do nacionalnog osvještenja, radijaciju koju uranijumske bombe ostavljaju u prostoru i da ne vjeruje u efikasnost metafore i književnog izraza.

Da smo bili pametni i učinili tako, nema sumnje, bilo bi mjesta da se upriliči predavanje Herte Miler u Jugoslovenskom dramskom na temu – ”Uticaj uranijuma na osvještenje zabludjele Evropske nacije!” I, uz takav povod bi do kraja shvatili njen svjetonazor (umwellt). Pretpostavljam da bi u okolnostima vojne parade otvorila srce i poistovjetila i Sovjetski Savez sa Ruskom Federacijom, te pokušala da nas ubjedi kako je oslobađanje Beograda 1944. bilo relativno i kako je došlo vrijeme za podizanje spomenika nacističkim vojnicima! Ne sumnjam da bi ona do kraja izrazila svoju humanost konstatacijom da su i oni bili ljudi. Okreni obrni, po onome što je izgovorila u pozorištu, ona je htjela da kaže “u stvarnosti je sve kao i u fudbalu gdje na kraju, u drugom poluvremenu svakako pobjede Njemci.”

Ima mnogo načina da se sretnemo sa Hertom Miler. Možda je, ipak, bilo najbolje da Milerovu pozovemo, nekoliko dana ranije u Kragujevac. Tamo bi je protokol natjerao da položi cvijeće na gubilište kragujevačkih đaka i profesora i što je najvažnije, morala bi da ćuti. Poslije onoga što je izgovorila u Jugoslovenskom dramskom tako bi bilo najbolje. Pokazalo se, naime, da kada nobelovka govori rječnikom vojnikinje, otme joj se ono što literatura ne trpi. U svoje ime i pod firmom Nobelove nagrade opravdava civilne žrtve. Doduše sve to čini, kako kaže, ne zbog sebe, nego u našu korist. Alfred Nobel se prži u grobu jer njegov laureat tvrdi da je upotreba dinamita i gorih naprava zdrava stvar za ljudski rod i osvještenje nacije!!!

Greška je, dakle, što je Herta Miler pozvana na Sajam knjiga. Ona je naše gostprimstvo mogla da osjeti, recimo, i kao gost Sajma automobila. Ista zgrada samo nekoliko mjeseci ranije. Ono jeste da kod nas ima više posjetilaca na Sajmu knjiga nego automobila, ali našao bi se tu neki njen obožavalac koji voli „mercedes“. Tu bi popila iskreni aplauz i uz nekoliko selfija osjećala bi se komotnije. Zamišljam Hertu Miler kraj „mercedesa konvertibl“, ponosna kao oni vojnici koji su umarširali u Beograd aprila 1941. nakon bombardovanja Beograda, koje je bilo mnogo slabije, tvrde stručnjaci, njene kolege, od onog kojeg je izveo NATO 1999. godine.

U vremenu kada smo odrastali Herta Miler i ja (ona je samo godinu dana starija od mene), presudnu ulogu na mišljenje ali i na svjetonazor nisu igrale ideološke pouke koje je ona iskopirala iz vremena sovjetske okupacije Rumunije i izgovorila u Jugoslovenskom dramskom u pozorištu. To su činile knjige i filmovi. Može se pretpostaviti da smo u isto vrijeme čitali Solženjicina i patili za zatočenicima poput Denisa Denisoviča. Kada smo gledali „Blago Sijera Madre“ ili kasnije Brus Lija, srce nam je kucalo za progonjenim ili poniženim i po pravilu smo stajali na strani slabijih. To su bila vremena kada je riječ bila tvrđava, a ne kurva, kao danas. Herta Miler nas uči da je takvo mišljenje izanđalo i čini se kao da se još uvijek rve sa vampirima koji do nje stižu u obličju Nikolaja i Helene Čaušesku. Zbog te traume ona vjeruje kako su NATO bombe po Srbiji obezbjedile da se oni nikada neće vratiti! Jer, da nije tako i da ima pravde, Nobelova nagrada bi umjesto Herti Miler 2009. godine bila uručena najvećem živom austrijskom piscu Peteru Handkeu!