Miša Janketić: Svaku sam godinu spiskao

"Kad me pitaju koliko imam godina ja kažem nijednu. Svaku sam spiskao. I nije mi žao. Imao sam prelep, bogat život. Takav želim i svojoj deci. Kad odem, ne treba me žaliti."

Kultura

Izvor: Izvor: Vukica Strugar, Veèernje novosti

Subota, 06.07.2013.

17:09

Default images

Za ulogu Ljube Vrapčeta, koju je Miša Janketić odigrao davne 1969. godine u predstavi "Kad su cvetale tikve" Dragoslava Mihailovića, njegov kolega Ljuba Tadić (koji je i sam bio deo "prokažene" predstave) rekao je da je jedna od najlepših u Mišinoj karijeri. Predstavu je režirao Bora Drašković na sceni Jugoslovenskog dramskog, a s tom konstatacijom bi i danas bili saglasni svi oni što su imali retku priliku da našeg velikog glumca vide u jednom od - pet izvođenja, pišu Novosti.

Potom su "Tikve" zabranjene i skinute s repertoara. Taj nemili događaj odredio je mnoge umetničke i lične sudbine, vrlo brzo potvrđujući Brozov stav da će se "te tikvice nekom olupati o glavu"... U međuvremenu, bila je još jedna pozorišna postavka Mihailovićevog romana (1984. godine, u režiji Vide Ognjenović), a nedavno su u Beogradskom dramskom najavili novu inscenaciju istog naslova za narednu sezonu. Ipak, kada se kaže "Kad su cvetale tikve", svi pomisle na njenu praizvedbu i ono što je zbog nje (i oko nje) usledilo.

"Poistovetila se, na neki drugi način, Ljubina i moja sudbina", posle četiri i po decenije od premijere kaže Janketić. "Ja sam 1943. godine u kratkom periodu izgubio oca, majku, brata i sestru. Ljuba Vrapče je 1948. godine, pod sasvim drugim okolnostima, izgubio oca, majku, brata i sestru... U trenutku kad sam se poistovetio s njim, on je bio šampion u boksu a ja u glumi. Obojica smo bili časni, neprikosnoveni, lepi i snažni. Nikome od nas iz ansambla, ni na kraj pameti nije bilo da će se shvatiti kao politička predstava. Ali, odjednom je načeta, probušena ta tema Golog otoka u glavama političara. I predstavljala je opasnost! Nikada, u istoriji JDP, nije se sastavila takva ekipa: sjajan reditelj, pisac, ansambl. Hugo Klajn je rekao da je to najbolja predstava koju je ikada gledao."

A onda je zabranjena...

- Formalno, nije bila zabranjena već je na najperfidniji mogući način skinuta s repertoara, visokom svešću partijske organizacije SK JDP! Stupica je išao kod svog ratnog prijatelja Edvarda Kardelja da moli za opstanak predstave. Posle toga nas je pozvao u Jakovo i rekao da od toga nema ništa. Mnogo godina kasnije bio sam gost kod Veljka Milatovića, tadašnjeg predsednika Republike Crne Gore. Noćima smo sedeli i pričali u njegovoj kući u Herceg Novom. Desilo se pre toga da je Jovanka Broz zvala Slobodana Aligrudića i mene da budemo gosti kad se Tito useljavao u vilu "Galeb", u Igalu. Bilo nas je trinaestoro na večeri. E, Veljko mi je pričao da kad smo nas dvojica otišli, Tito ga je nekoliko puta pitao da li je taj mladi Miša Janketić Hrvat. Veljko mu je rekao da sam Crnogorac, na šta je Tito uzvratio: "Ja mislio Hrvat. Mnogo dobar glumac. A jel’ ga voli narod?". Tada mu je Milatović objasnio da sam ja glumac iz "Tikava". Onda je Tito rekao: "Je li, bogati? Ja to nisam gledao..."

Šta se ispostavilo?

- Tadašnji predsednik Makedonije, Lazar Koliševski, gledao je predstavu i na pauzi je javio da se izvodi nešto nepodobno. Titu su napisali govor za sutrašnji zbor radnih ljudi u Zrenjaninu. U putu je sedeo na zadnjem sedištu sa Kardeljem i ovaj ga je ubeđivao da se u to ne meša. Tito mu je uzvratio da ima pravo i precrtao crvenom olovkom deo u govoru koji se odnosio na "Tikve". Ali, tokom obraćanja u Zrenjaninu stalno je naletao na taj deo i onda izgovorio: "Neka se nose te tikvice, neka to oni sade ispred svojih vrata, neka im se obiju u glavu"... Potom je iz Gradskog komiteta SK Beograda stiglo da mi treba da sazovemo sednicu Saveta JDP, čiji sam ja bio predsednik. Dobili smo instrukciju da sami predstavu skinemo s repertoara! Tražio sam izuzeće i kao član SK i kao predsednik Saveta, rekavši da ne mogu da budem nepristrastan jer sam mnogo uložio u tu ulogu i predstavu. Uvažili su. Otišao sam u salon i čekao odluku. Obavestili su me da su "Tikve" skinute. Očajan sam krenuo kući kad me je u foajeu sačekala grupa novinara. Sutradan je izašlo da je Miša Janketić, predsednik Saveta, izjavio da je predstava skinuta. Od tog trenutka je krenula hajka na mene.
Foto: Miomir Polzoviæ (www.snp.org.rs)
U kom smislu?

- Partizani su me veličali kao heroja koji je imao snage i idejnosti da "Tikve" skine s repertoara, a četnici su govorili evo kakvi su komunisti, žrtvuju jednog mladog, divnog umetnika. Ništa mi nije preostalo nego da demonstrativno izađem iz SK, krenem u moja brda s mišlju da se nikada ne vratim ni pozorištu ni glumi. Izdržao sam devet meseci. Porodica mi je ostala u Beogradu. A glumac je glumac. Vratio sam se pozorištu. Stoput sam rekao da neću davati ni intervjue, da ću ostaviti rakiju i duvan, pa sam slagao. Nikad ne reci nikad.

Život često usmerava čisti sticaj okolnosti?

- Ma, usmerava ga jedan trenutak! Ako nagaziš na oblutak može da ti se promeni život. Nisam fatalista, ali u to verujem. Sve što mi se u životu do sada dešavalo nije bilo produkt moje inteligencije. Jeste malo mog talenta. Ipak, pustio sam da sve ide svojim tokom. Celog života sam jurio život a on me, evo, stigao. Kad me pitaju koliko imam godina ja kažem nijednu. Svaku sam spiskao. I nije mi žao. Imao sam prelep, bogat život. Takav želim i svojoj deci. Kad odem, ne treba me žaliti.

Kao i Ljubi Vrapčetu, sve vam se dešavalo po zakonima "nužnosti i verovatnoće"?

- Nužnost mog čudnog, turbulentnog života otvorila mi je mogućnost da spoznam svoj glumački dar. Nužnost rađa verovatnoću. "Tikve" su bile ne samo moja lična nego i pozorišna prekretnica, uopšte. Pozorište je mnogo izgubilo, unazađeno je za deset-dvadeset godina. Jer, u glave stvaralaca ušla je ubitačna misao "samokontrole". Da nije bilo "Tikava" danas bi se naš teatar bavio mnogo vrednijim i korisnijim stvarima. Ne znam da li su to učinile "Tikve", "Kape dole", "Golubnjača", "Kolubarska bitka" - ali se odrazilo na teatar. Posle, bezmalo, mojih 60 godina u pozorištu, verujem da baš sada imamo najbolje glumce u svim generacijama. A, opet, teatar nije ni nalik nivou njihovih vrednosti. Jesmo li mi to nešto zgrešili? Može biti... Da nije bilo zavisti i zlobe, garantujem da bi se i "Tikve" održale na repertoaru kao i mnoge druge predstave. Čime objašnjavate nedostatak izuzetnih umetničkih dometa u teatru danas?

- Postoji nešto što je trend. Sada je trend baciti misao u prvi plan i ogoliti sve što ne ide uz to. Tačna misao izrodi tačnu emociju, ali ta emocija nije u trendu. Naša publika nije navikla na pozorište bez emocija. S druge strane, taj "ogoljeni teatar" zahteva ogromnu preciznost, veliki talenat i vrhunsku koncentraciju. Nisam siguran da su naši glumci u ovom trenutku dorasli takvoj vrsti kompletnog teatra...

Sledeće godine ulazite u svoju 54. pozorišnu sezonu sa devet predstava na beogradskom i novosadskom repertoaru. Osećate li ponekad zamor i zasićenje?

- Kao glumac sam prevalio milione kilometara gostujući po zemlji i Evropi, pa mi je ponekad i put do Požarevca velika muka. Ali, kada se podigne zavesa i izgovorim prvu reč na sceni, ja sam srećan čovek! Još dobro vidim, dobro čujem i ništa me ne boli.

Milivoje Živanović vam je davnih dana rekao da ćete biti veliki glumac ako među stotinama uloga budete mogli da izdvojite četiri. Koje su to?

- Igo u "Prljavim rukama", Ljuba Vrapče u "Tikvama", predstava "Tramvaj zvani želja" i Vojvoda Mišić u „Kolubarskoj bici“, pa i deda u "Kaj sad". Inače, najveća glumačka dostignuća napravio sam u predstavama Dejana Mijača i njegovog najboljeg učenika Egona Savina. Ovaj je odabir malo rigorozan, ali je i istinit.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

38 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: