HAZU želi Miroslavljevo jevanđelje

Razlog ove kleptomanske ambicije je teza savremenih hrvatskih istoričara da svi ćirilski spomenici zapadno od Drine pripadaju hrvatskoj kulturnoj baštini, piše dnevni list Politika.

Kultura

Izvor: Izvor: politika.rs, Milan Èetnik

Nedelja, 09.12.2012.

14:17

Default images

Miroslavljevo jevanđelje, najznačajniji i najlepši srpski rukopisni spomenik, proglašen je za „djelo pisano hrvatskom ćirilicom i staroslavenskim jezikom hrvatske redakcije”!

To je obznanjeno na međunarodnom naučnom skupu „Hrvatska ćirilična baština”, održanom krajem prošlog meseca u Zagrebu, pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a povodom petstote godišnjice ćiriličnog „Dubrovačkog molitvenika”, štampanog u Veneciji 1512. godine. Ovo kleptomansko otkriće promovisao je jedan od učesnika skupa, Kristijan Kuhar sa zagrebačkog Staroslavenskog instituta, piše dnevni list Politika

Već dve decenije hrvatski jezikoslovci i istoričari srednjovekovlja prisvajaju ovaj kultni srpski spis nastao pod pokroviteljstvom Nemanjinog brata, humskog kneza Miroslava. Jedan od njih, Milko Brković, istoričar iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU i profesor Mostarskog sveučilišta, tvrdi da je jezik Miroslavljevog jevanđelja „hrvatska redakcija staroslavenskih glagoljskih knjiga”.

Međutim, svojatanje čuvenog jevanđelja samo je segment hrvatskih aspiracija na čitavo srednjovekovno srpsko kulturno nasleđe u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji.

„Ova hrvatska čežnja kontinuirana je na austrijsku kulturnu politiku u Bosni i Hercegovini”, smatra arheolog Đorđe Janković, profesor na Akademiji za konzervaciju i restauraciju SPC. Jedan od ključnih poteza u stvaranju „bosanske” nacije i kulture bilo je preimenovanje istorijskog bosansko-hercegovačkog i primorskog (dalmatinskog) pisma, ćirilice, u „bosančicu”. Za nadgrobne spomenike, mramorove, skovan je dotad nepoznati termin „stećci”. Tako su ćirilični natpisi na mramorju postali epitafi pisani „bosančicom na stećcima”, rekao je janković za Politiku.

PROČITAJTE: HRVATI SVOJATAJU ĆIRILICU
Foto: wikipedia.org
A od devedesetih godina prošlog veka hrvatski autori zamenjuju termin bosančica izrazom „hrvatska ćirilica”.

Ovaj, pre svega mentalni, strahoviti zaokret u odnosu prema omraženoj ćirilici, pred širom publikom nastoji se opravdati na prilično duhovite načine. Tako se ističe supremacija „tropismene” hrvatske kulture (latinične, glagoljične i ćirilične) nad drugim evropskim nacionalnim, „jednopismenim” kulturnim korpusima. A hrvatski autor Vinko Grubišić, smelo i iskreno tumači da je razlog hrvatskog otpora prema ćirilici „strah od prepoznavanja sebe u drugima”.

Dalje, ambiciozni hrvatski inovatori morali su se odreći teza velikih imena srpskohrvatske lingvistike, katolika, Vatroslava Jagića i Milana Rešetara. Jagić je ustanovio da srednjovekovni glagoljički korpus pripada hrvatskoj filologiji, a ćirilični srpskoj, a Rešetar je objasnio otkud razlike u srpskoj ćirilici zapadno i istočno od Drine.

Dubrovčanin Milan Rešetar je utvrdio da tip srpske ćirilice koji je nazvan bosančicom potiče s dvora kralja Dragutina Nemanjića, odnosno da je reč o brzopisnoj ćirilici. Koristila se za ispisivanje povelja, posvetnih natpisa i epitafa na mramorju, a odlikuju je ligature (spajanje slova) i skraćivanje reči što je obeležavano titlama (znacima za ispuštena slova).

Hrvatski žal za Miroslavljevim jevanđeljem lako je razumljiv kad se ima u vidu da su mnogi najstariji srpski ćirilični artefakti pohranjeni po hrvatskim zbirkama i muzejima.

Takav je slučaj s Povaljskim pragom (12. vek) koji se nalazi u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika ili s Humačkom pločom, takođe iz 12. veka, koja je 1867. godine bila uzidana u zgradu franjevačkog samostana u Humcu kod Ljubuškog, a danas se nalazi u muzejskoj zbirci ovog samostana. Oba pomenuta epigrafa opisana su u četvrtom izdanju knjige Brankice Čigoje „Najstariji srpski ćirilski natpisi”, objavljene pre četiri godine u Beogradu.

Na pitanje Politike zašto akademska zajednica Srbije prećutkuje ove i slične provokacije koje stižu iz Hrvatske, profesor Janković, odgovara: „Ne postoje odgovarajući akademski izrazi kojima bi izrazio svoje mišljenje o ovdašnjoj akademskoj zajednici”.

Glagoljaši pišu ćirilicom

Ilustrativan primer hrvatskog prisvajanja ćiriličnih spomenika je ćirilični natpis uklesan u kamenu, nađen 2003. godine na lokalitetu Podvornice u Lištanima kod Livna. Arheološkim zahvatom na lokalnom groblju otkrivena je ploča sa sledećim, majstorski urezanim tekstom:

„Ovde leži pop Tjehodrag koji je imao pet sinova i svi su ubijeni u istoj godini”.

Hrvatska autorska trojka, tumači nalaza, datirali su ovaj epigraf u 12. vek i utvrdili su da je reč o hrvatskom „popu glagoljašu”. Budući da je već tada katoličkim sveštenicima bila strogo zabranjena ženidba, pomenuta trojka izvela je misaoni dribling: „Kao nelatinski svećenik mogao je imati djecu sa zakonitom suprugom na valjan, ali ne i na dopušteni način”.

Međutim, kako objasniti da katolički „nelatinski” sveštenik (koji se ne koristi latinicom već glagoljicom) ima epitaf ispisan ćirilicom? I tu je nađen solomonski izlaz iz rebusa: popu Tjehodragu ćirilica je služila za „svakodnevnu upotrebu”!

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

64 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: