Umro scenograf Veljko Despotović

Rođen je u Zagrebu 1931. godine. U Beogradu je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu 1958. godine. Scenografskim radom počeo da se bavi 1952. godine, kao asistent u pozorištu, na filmu i televiziji, a od 1962. radio je na više od 150 domaćih i stranih filmova i koprodukcija. Pored toga, radio je na velikom broju televizijskih drama, serija i kratkih filmova.

Zanat je učio kod reditelja Žike Mitrovića, Soje Jovanović, Marijana Vajde, Žorža Skrigina, da bi 1964. prvi put bio samostalni scenograf u debitantskom filmu Miće Popovića "Čovjek iz hrastove šume".

Među ostvarenjima iz Despotovićevog bogatog opusa su "Seljačka buna", "Deca Kozare", "Veliki transport", "Skupljači perja", "Otpisani", "Ko to tamo peva", "Davitelj protiv davitelja", "Tito i ja", "Čarlston za Ognjenku", "Turneja"...

Tokom šest decenija duge karijere, Veljko Despotović je, kažu poznavaoci, radio iz čiste ljubavi. Crtao je noću, sekao razglednice, novine za neku buduću scenografiju. Sve je čuvao u slučaju da bude uvek spreman za naredni projekat.

Pravio je mnoge scenografije, od kaubojskih gradova do filma o Nikoli Tesli. Radio je po celoj Jugoslaviji sa mnogim rediteljima - Vatroslavom Mimicom, Dušanom Makavejevim, Veljkom Bulajićem, Slobodanom Šijanom, Aleksandrom Petrovićem i Goranom Markovićem.

Bio je angažovan i u Americi, sarađivao sa Semom Pekinpoom na filmu "Gvozdeni krst". Angažovali su ga i Robert Siodmak, Lina Vertmiler, Džon Milijus.

Veljko Despotović dobitnik je više priznanja i nagrada za svoj rad kao što su Srebrna arena u Puli 1979. godine za scenografiju u filmovima "Usijanje" i "Čovjek koga treba ubiti" i Zlatna arena 1984. za film "Davitelj protiv davitelja".

Poslu koji je neizmerno voleo bio je predan do kraja života. Njegovo poslednje scenografsko delo je u filmu "Falsifikator".