Srbin koji je zadužio Holivud

Dokumentarni film "Albertov put" je priča o uspehu Alberta Majera, "uspehu jednog od mnogih ljudi koji su bili prinudjeni da napuste svoju zemlju, da bi uspeli da razviju svoje potencijale", izjavio je Tanjugu reditelj Predrag Bambić.

Kultura

Izvor: Tanjug

Utorak, 26.02.2013.

13:13

Default images

Ugledni filmski snimatelj ovim ostvarenjem debituje kao reditelj i scenarista. Premijera će biti u okviru Festa, 1. marta u Domu omladine.

Majer je rođen 1936. u Perlezu (u Banatu), sa 16 godina je emigrirao u Nemačku, a zatim Ameriku gde je ostvario uspešnu karijeru.

Bambić je upoznao junaka svog filma u kompaniji "Panavižn" u Holivudu.

"Bio sam tamo u poseti kad je nastao neki metež, kažu: došao gospodin Majer. Pitao sam ko je to, odgovorili su: čovek koji nam je doneo četiri Oskara time što je konstruisao kameru Panavižn Panafleks.

Posle obilaska kompanije zadržao sam se u bifeu u razgovoru s kolegom Sukijem Medenčevićem kad nam je prišao Majer i upitao: 'Momci, kako vam se sviđa ovde' na čistom srpskom jeziku", ispričao je Bambić.

"Tu je onda krenula da se odmotava priča o njegovom životu, koja je izuzetno interesantna", rekao je on dodajući da je Majer podunavski Švaba, "što je priča koja je skrivana od nas koji smo učili istoriju decenijama posle Drugog svetskog rata".

U filmu se pominje kako je nakon teških godina Majer otišao u Nemačku, završio zanat, ali podunavske Švabe ni tamo nisu bile dobrodošle, jer posleratna Nemačka nije imala dovoljno hrane.

"Kada su 1962. Rusi počeli da dižu Berlinski zid, Majer je rekao: Ovde će ponovo rat, bogami ovoga puta bez mene, i pobegao u Ameriku gde je našao posao kao talentovani mehaničar u fabrici kamera 'Mičel'. Odatle ga je regrutovao osnivač 'Panavižna' Robert Gotšalk, a ostatak je istorija kinematografije", istakao je Bambić.

U dokumentarcu "Albertov put" učestvuje čak pet oskarovaca.

"Gospodin Majer je dobio četiri Oskara u toku duge i plodne karijere. Njegov sin Albert Majer Junior je nasledio talenat za konstruisanje, ima dva Oskara i Emija za prvu digitalnu ikada napravljenu kameru za snimanje filmova. Tu je Vilmoš Žigmond, slavni snimatelj koji je dobio Oskara 1976.

godine. Haskel Veksler je snimatelj, jedan od retkih, a mislim i jedini koji ima dva Oskara, zatim Vudi Omens, bivši predsednik Američkog udruženja filmskih snimatelja. To su u našem poslu najlerelevantniji mogući sagovornici", istakao je Bambić.

Povodom definitivnog prelaska na digitalnu tehnologiju, priznao je da mu nedostaje miris negativa, kao i svakome ko je počinjao karijeru sa filmskom trakom, ali da mu ne nedostaju kraceri, ogrebotine, prljavštine, nestabilnosti u projekciji.

"Pre desetak godina možda smo mogli da govorimo o nekom digitalnom raskršću, da li hoćemo ovamo ili onamo. Sada smo to raskršće prošli.

Tehničke karakteristike kamera su sve bolje i bolje. Tehnologija kojom se pričaju priče oduvek se razvijala. Prvo su postojale acetalne emulzije, pa celuloidne, pa je uveden ton, boja, 3D... Radi se samo o tome da li mi umemo da ispričamo priču koja je relevantna", zaključio je Bambić.

Što se tiče produkcije "Albertovog puta", na konkursu Ministarstva kulture prošle godine dobio je sredstva bez kojih, kako priznaje, ovog filma ne bi bilo, ali je to samo 20 posto potrebnog budžeta.

"Ovaj film je urađen zahvaljujući razumevanju, podršci, entuzijazmu, ljubavi i ogromnom radu ne samo mom nego i cele ekipe ljudi, umetničkih saradnika i autora filma", naglasio je on.

Scenario je pisao zajedno sa Petrom Jakonićem, muziku je radio Petar Antonović, montažu Milan Janković, zvuk Danijel Milošević, a producenti su Feti Dautović, Ljiljana Bambić i sam reditelj.

Bambić je i predsednik Srpske asocijacije snimatelja.

"Imamo najviše moguće uvažavanje na nivou svetske organizacije. Od prošle nedelje sam ušao, na predlog kolega iz Evrope, u Bord Evropske asocijacije, koja je upravo na toj sednici prerasla u svetsku primanjem snimateljskih udruženja Novog Zelanda, Japana, Australije i Koreje. To četiri ogromne kinematogreafije", istakao je on.

Međutim, kako je napomenuo, "za sada nas država, odnosno odgovarajuće instance potpuno ignorišu".

"Nemamo ni fiksnu adresu, ni telefonski broj, a o nekoj finansijskoj podršci zaista nema ni razmišljanja ni govora. Sve se zasniva na entuzijazmu nas snimatelja. To je kolektivni napor ljudi koji imaju dobru nameru", izjavio je on.

Na pitanje o odnosu nadležnih prema kinematografiji uopšte, napomenuo je da je priroda filma dvojaka.

"Svaki film je, s jedne strane, komercijalni proizvod i nije istina da srpski filmovi ne donose novac na blagajni. Svuda, pa i u Srbiji, domaći filmovi su najgledaniji. Međutim, sa tako niskom stopom stimulacije kao što je bilo u poslednjih nekoliko godina, ne možemo ni očekivati od svakog filma da bude komercijalno isplativ", rekao je on.

S druge strane, kako je ocenio, film je takođe kulturni proizvod.

"Proizvodnja čelika ista je i u Brazilu i u Kini i u Smederevu. Šoping mol je isti u Briselu, Kalifoniji, Nankingu. Jedino što jedan narod ima je njegova kultura. Kulturni proizvod je na njegovom maternjem jeziku. Ako ne želimo kulturu, ako želimo da napravimo tabloid i na taj način uništimo narod, na najboljem smo putu da to i učinimo.

Država mora da se uzme bar malo u pamet i podrži jednu od retkih stvari u kojima smo uspešni", naglasio je Bambić.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

23 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: