Tanja Bošković: Bila sam ohola i bezobrazna

Glumica o svojim učiteljima i mladosti, harizmi i starenju, slavi i publici, savremenom dobu i našem mentalitetu.

Kultura

Izvor: B92

Ponedeljak, 02.01.2017.

18:23

Tanja Bošković: Bila sam ohola i bezobrazna
Foto: YouTubeScreenshot

Glumica Tanja Bošković ume da nosi repertoar, kao i svoje godine. S ležernim osmehom kaže da je već četiri godine u penziji, mada se teško može poverovati: ne samo što igra sa istom lakoćom i umetničkom ubedljivošću, već i što njenoj lepoti vreme nije učinilo ništa. A ni ona nije učinila ništa svom vremenu. Za razliku od mnogih koleginica, Tanja je dozvolila sebi da prirodno (ne) stari.

Piše: Vukica Strugar

Izvor: Večernje Novosti

Uostalom, ove sezone se u to po ko zna koji put uverila publika: kada se pojavila u mjuziklu "Svit čeriti", Pozorište na Terazijama zablistalo je starim sjajem. Jer, to je ona ista Tanja iz čuvene "Priče o konju", "Splitskog akvarela" ili predstave "Moj dečko" - koja već samom pojavom ispuni celu scenu.

U "Ljubavnom pismu" Ateljea 212 igra već dvadeset tri godine, njen je "Veliki talas" u Zvezdara teatru, kao i "Jesenja sonata", "Suze su O. K.", "Primadone", "Dobro došli u kabare", "Penelopijada" i "Mediteraneo" - u drugim teatrima. Film je osvojila još sa "Okupacijom u 26 slika". Proteklih decenija ređale su se i mnoge uloge na velikom i malom platnu, ipak...

Kažete da je pozorište vaša apsolutna ljubav?

- Pozorište je mesto gde se raste i pada, biva bolji od sebe. Ono je porodica, i više od toga. Žalim što oni koji bi trebalo da brinu o jeziku i kulturi dovoljno ne neguju ansamble. Ako glumci zaista postanu roba, ukoliko ih uguraju u rijalitije i reklame, ruši se dostojanstvo i kontinuitet naših umetnika. Neće rasti kao što smo mi nekada, niti biti negovani kao što je to umeo jedan Bojan Stupica i Muci Draškić u drami, ili Lidija Pilipenko i Jovanka Bjegojević u baletu.

Pominjete dvojicu velikih reditelja, ko je još uticao na vaše umetničko oblikovanje?

- Na prvom mestu moj profesor Predrag Bajčetić, pa Miroslav Belović, moji partneri Đuza, Kralj, Rade Marjanović, Danica Maksimović, Branka Šelić, veliki kostimograf Božana Jovanović, koreograf Štambuk, sve do Jagoša Markovića. Među njima je, naravno, Zlatan Dorić koji me je primio u pozorište - nikad neću znati zašto. Bila sam ohola i bezobrazna, mislila da me čeka svet da ga promenim. Dorić je imao golubiju dušu i umeo da shvati da u meni ima još nešto osim bezobrazluka.
Foto: Youtube Screenshot
Obeležili ste svojom mladošću i darom blistave dane Pozorišta na Terazijama?

- To je i pitanje sreće. Cela moja generacija došla je u isto vreme, dok je ona koja je do tada nosila repertoar krenula u drugom umetničkom pravcu. Otvorio nam se prostor da radimo nešto što niko do tada nije radio na taj način. Uhvatili smo priliku, ali se i pozorište trudilo da nam obezbedi časove sa velikim umetničkim imenima. Postali smo bolji od sebe samih. Na Akademiji nije postojalo, a nema ga ni danas, školovanje za ovu vrstu teatra. Davali smo sve što smo imali, a uzvraćala nam je i kuća i publika.

Kada ste prestali da budete "bezobrazni i oholi"?

- Pomirila sam se sa sobom, upravo zato što sam dobila toliko ljubavi. Izvinila sam se svima koje sam povredila, ambicijom ili nerazumevanjem. Shvatila da oni koji su više daroviti moraju više i da se trude.

U to vreme susretali ste se i sa velikim svetskim rediteljima, između ostalih i Romanom Polanskim?

- Nije ostavio na mene naročito uzbudljiv utisak, za razliku od Iva Montana i Mišela Pikolija. Uverila sam se da što su umetnici veći, utoliko su jednostavniji, ljubazniji, nežniji. Posebno pamtim Iva Montana. Imao je nešto toplo, zaštitničko u sebi, pun razumevanja za moju mladost, nesigurnost i nedostatak mudrosti. Uostalom, glumci drugačije gledaju jedni druge nego što to čine reditelji.

Da li ste poželeli da stvarate karijeru i van granica zemlje?

- Nikad. Doživela sam da odem u SAD, provedem tamo jednu godinu, snimam sa Makavejevim. Imala sam ponude i od Polanskog, ali kao pozorišna glumica shvatila sam da se odrasta samo na svom jeziku. Sve ostalo je zamena, neprilika. Volim da istražujem, mada suštinski razumem samo ono što mi je blisko: pravoslavlje, ovdašnju kulturu i razbarušene ljude, polumediterance, poluslovene, polulude, polupametne. Otvorenost je naša najbolja osobina, otvorenog srca primamo i dajemo. Ovaj narod ume i da dočeka i da isprati, više je duhovit nego duhovan, opsednut slobodom - valjda zato što je nikad nije dovoljno osvojio. Kao i svaki njegov čovek, pojedinačno.

U kojim ste se vi okolnostima osećali sputano i nedovoljno slobodno?

- Bilo je situacija u kojima sam se bojala sopstvene različitosti. U jednom životnom periodu imala sam potrebu da budem deo grupe, a duboko unutra osećala svoju individualnost. Onda dođu godine kad se pomirite sa sobom i više ništa ne morate.

Kako ste se nosili sa sopstvenom slavom?

- Teško. Ipak, samo do onog trenutka kada sam shvatila da ne moram da joj služim, da je deo sujete. Kada sam se umorila od glamura, postala sam - ja. Kad me više nije bilo briga šta ko misli, imala sam više prostora da delim i srce i vreme sa sobom i drugima. Naučila sam da se radujem, pa i da se podsmehnem sebi. Slava je nebitna. Za sve svoje loše odluke snosim posledice, nekad se sebi dopadam, nekada ne. I to je u redu.

Imate i prirodan odnos prema starenju. Svakoj lepoj ženi, pogotovo glumici, nije to uvek lako?

- Slava Bogu milostivom! Nisam imala drugog izbora, kako kaže jedan lik: "Lako je meni biti dobar, kad drugog izbora nemam". Za takav odnos prema sebi čovek mora i da čita, da razume sebe i druge. Ako prihvatimo normalno život i njegovu prolaznost kao božju volju, na dobrom smo putu.

Iako ne trčite trku s vremenom, vaša harizma je neprolazna.

- Harizma se ne uči. Dobijete je od Boga, ali morate i da je ponegujete. I to je deo dara. Ne zavisi samo od vas nego i od očiju onih koji su došli da vas gledaju. Ipak, ista ja imala sam i premijeru bez aplauza. Džaba mi pojava, dar, iskustvo - kockice se, jednostavno, nisu sklopile! Dragoceno mi je i takvo iskustvo.

U međuvremenu, promenile su se i "oči koje gledaju". Publika je danas drugačija, s manje očekivanja?

- Zbog tolikog protoka površnih informacija, promenio se i ugao gledanja. Smanjila se i ljubav... S druge strane, imam sreću da putujem i igram pred različitom publikom. Uviđam koliko je ona drugačija u Boljevcu, na primer, od često blazirane, beogradske publike. Druga je vrsta angažmana. Ne samo što se doteraju i sebi od pozorišta naprave praznik, već ima nečeg uzvišenog što nam daju u takvim sredinama. Ponekad čak i ljudi koji se bave ovim poslom, lako i nadmeno, kažu kako Meril Strip i nije bila "baš nešto" u nekoj ulozi. Kako olako sudimo u ovom svetu koji je postao "elitistički", s mnogo vlasnika istine iz svake oblasti. Istina, ima i previše očekivanja. Jedan je Džejms Din koji je napravio samo tri uloge i ostavio blistav trag. Neko, jednostavno, ima dar da sve čega se takne pretvori u lepotu...

UNUTRAŠNjI MIR

* Kako ste se pronašli u veri?

- Stvari su uspostavile pravu meru kad sam postala odgovorna za svoju decu. Vera je moje prirodno stanje, kao što je bunt bio deo mladosti. S godinama se sve nekako pretvori u harmoniju. Za verujućeg čoveka jedino u šta ne sumnja je postojanje Boga. To je i jedini uslov za sklad, za odsustvo straha od nepostojanja ljubavi. Unutrašnji mir je posledica, a vera u Boga oslobađanje od besmisla.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: