Umro nobelovac Gabrijel Garsija Markes

Nobelovac Gabrijel Garsija Markes umro je danas u svom domu u Meksiko Sitiju, piše "El Pais" a prenele su sve svetske agencije.

Kultura

Izvor: Time.com

Četvrtak, 17.04.2014.

22:09

Default images

Iako uzrok smrti velikog pisca nije poznat, članovi Markesove porodice su poslednjih dana navodili da je njegovo zdravlje "veoma krhko".

Markes (87), pisac "Sto godina samoće", najviše prevođenog i najčitanijeg dela na španskom jeziku, hospitalizovan je 3. aprila u Meksiko Sitiju zbog upale pluća, a stanje mu se posle nekoliko dana popravilo i pušten je iz bolnice.

Garsija Markes bio je jedan od najpopularnijih pisaca španskog govornog područja i mnogi njegovu popularnost porede sa Markom Tvenom ili Čarlsom Dikensom.

Poput mnogih drugih pisaca Latinske Amerike, on je prevazišao okvire književnosti i kulture. Čovek među prijateljima poznat kao "Gabo" postao je heroj celog kontinenta kada se pridružio revolucionaru Fidelu Kastru i kritikovao nasilne intervencije Vašingtona u Vijetnamu.

Smatra se najpoznatijim piscem magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa realnošću svakodnevne egzistencije. Najviše je doprineo tome da latinoamerička literatura dođe u centar pažnje svetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. veka.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1982. godine.

Oslabljen od raka, Markes nije ništa napisao posle svog poslednjeg romana "Sećanja na moje tužne kurve" koji je objavio 2004.
Beta, Arhiva
Rodio se 6. marta 1927. u gradu Arakataka, u oblasti Magdalena, a živeo uglavnom u Meksiku. Bio je najstarije od 11 dece Luize Santjago Markes i Gabrijela Elihija Garsije, telegrafkinje i lutajućeg homeopate, poznatog po burnim ljubavnim aferama.

Markesa su do desete godine odgajali deda i baba, koji su mu pričali maštovite priče za decu i budili u njemu maštu.

Tako je rodna Arakataka postala "model" za "Makondo", selo okruženo plantažama banana u blizini planina Sijera Nevada, gde se odvija "Sto godina samoće".

"Članovi porodice su mi govorili da sam počeo da prepričavam stvari, priče i slično, gotovo od kako sam progovorio", rekao je Garsija jednom novinaru.

Išao je u državni internat u blizini granice sa Bogotom gde je postao omiljeni đak i strastveni čitalac, kom su omiljeni bili Hemingvej, Kafka, Dostojevski i Fokner.

Prvo delo objavio je kao đak 1947. Bila je to kratka priča za list El Espectador, nakon što je urednik kulture napisao da "mlada generacija Kolumbije nema šta da ponudi u vidu dobre literature".

Njegov otac insistirao je da upiše pravo, ali je napustio studije i opredelio se za novinarstvo. Bio je slabo plaćen i kasnije je pričao kako mu je majka u prvoj poseti u Bogoti rekla da izgleda kao prosjak.

Njegovo novinarsko pisanje bilo je nadahnuto levičarskom ideologijom, kojoj se priklonio uglavnom zbog vojnog masakra iz 1928. u blizini Arakatake, kada su radnici na plantažama banana štrajkovali protiv United Fruit kompanije (kasnije "Chiquita").

Takođe, na njega je uticalo i ubistvo Horhea Elise Gaitana, levičarskog predsedničkog kandidata.

Preselio se u Evropu s dolaskom diktature na vlast.

Nakon proputovanja Istokom, preselio se u Rim 1955. gde je učio o kinematografiji, njegovoj dugogodišnjoj ljubavi.

Zatim je otišao u Pariz gde je živeo među intelektualcima i umetnicima prognanim iz mnogih latinoameričkih diktatura tog vremena.
Foto: Beta / Arhiva
Vratio se u Kolumbiju 1958. i oženio se Mercedes Barčom, komšinicom iz detinjstva. Imali su dva sina, Rodriga, režisera i Gonzala, grafičkog dizajnera.

Nakon što je 1981. optužen da simpatizuje pobunjenike M-19 i šalje novac gerilskim grupama u Venecueli, preselio se u Meksiko Siti, gde je živeo do kraja života.

Iako se najveći deo odraslog doba borio sa siromaštvom, život mu je kasnije transformisan slavom i bogatstvom.

Bio je izuzetan domaćin koji je voleo da pripoveda duge priče svojim gostima, ali je povremeno izražavao žestok otpor prema novinarima koji su mu uništavali reputaciju.

Odbio je ponude da se bavi diplomatskim poslovima i odbacio svaku mogućnost da se kandiduje za predsednika Kolumbije, iako je bio uključen u zakulisne pregovore između kolumbijske vlade i levičarskih pobunjenika.

Već u sedamdesetim godinama života, 1998. ispunio je životni san – kupio je većinske akcije kolumbijskog magazina Cambio novcem koji je dobio u okviru Nobelove nagrade.

Pre nego što se razboleo od raka limfnih čvorova u junu 1999. pisao je za svoj magazin.

"Ja sam novinar. Oduvek sam bio novinar", rekao je svojevremeno za AP. "Moje knjige ne bi mogle biti napisane, da nisam bio novinar, jer je sav materijal za njih uzet iz realnosti".

Narednih godina šuškalo se da ima problema sa pamćenjem, ali nikad nije potvrđeno da pati od Alchajmerove bolesti. Ipak, bilo je primetno da se sve ređe pojavljuje u javnosti.

Za 87. rođendan prijatelji, novinari i njegovi ljubitelji predali su mu tortu i cveće ispred njegovog doma u ekskluzivnom naselju u Meksiko Sitiju.

Markes se nije obratio prisutnima na tom događaju.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

97 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: