Kako je "Gernika" naručena za elektrodistribuciju

Umorio sam se od predstava u kojima se skidam i plešem, kaže glumac Slobodan Beštić, koji u predstavi po tekstu Fernanda Arabala tumači Pikasa

Izvor: Izvor: B. G. Trebješanin / Politika

Utorak, 09.12.2014.

18:48

Default images

Posle Hamleta, Nižinskog, Salome… glumac Slobodan Beštić predstaviće beogradskoj publici svog novog scenskog junaka: Pabla Pikasa. Reč je o premijeri predstave „Dali–Pikaso” rađenoj prema najnovijem komadu španskog dramskog pisca, filmskog reditelja i pesnika Fernanda Arabala koji progovara o misteriji između dva najveća slikara 20. veka: Salvadora Dalija i Pabla Pikasa, piše Politika.

Prvi scenski susret sa beogradskom publikom je u sredu uveče, 10. decembra u 20 časova u režiji Dimitrija Udovičkog na sceni Bitef teatra. Lik Dalija tumači Dobrila Stojnić, a samog Arabala Ferid Karajica. Scenografiju radi Jasmina Holbus, kostime Milanka Udovički, a skulpture u predstavi Ana Đorđević. Arabalovo najnovije dramsko štivo već je imalo premijere u Madridu i Luksemburgu.

Predstava „Dali–Pikaso” priča o umetnicima u vreme građanskog rata. Dali i Pikaso su izbegli od španskog građanskog rata u Francusku i nalaze se u prihvatnom centru za ljude bez papira koji su ostali bez zemlje, domovine, u kojem su umetnici degradirani i poniženi...

– Arabal je nadrealistički pisac. Ne prikazuje likove jezikom psihološkog realizma, već jakim poetskim, ekspresivnim slikama. Ovaj tekst je komplikovana i slojevita struktura koja progovara o Daliju i Pikasu, kao dva velika slikara koji su puni sebe, svojih egoizama i koji se prepiru ko je bolji slika. Arabal, budući da je bio njihov lični prijatelj iskoristio je svoju situaciju kao inspiraciju da prikaže dva slikara iz svog ugla. Ipak, treba naglasiti, da ovde nije reč o istorijskim faktima, već da je to Arabalova projekcija. Možda malo i pakosna priča o tome kakvi su ljudi bili Dali i Pikaso – priča Beštić.

– Arabal iznosi podatak da Pikaso nije svoju čuvenu „Gerniku” naslikao sa temom i idejom da to bude ratna slika, već da je to naručena slika za elektrodistribuciju, ali da nije otkupljena. U isto vreme Pikaso dobija ponudu od španske vlade da za četiri dana naslika veliku sliku sa temom revolucije. Onda Dora Mar i Dali nagovaraju Pikasa da promeni namenu slike i nazove je „Gernika”. Zbog toga je Pikasova porodica zabranila da se uopšte „Gernika” pojavljuje u priči, ali nisu mogli da zabrane ovaj komad – dodaje naš sagovornik.

Iz materijala koje je Arabal ponudio u svom delu, beogradski umetnici, kako saznajemo, izvukli su svoju ličnu priču koja je vezana za građanski rat, za položaj umetnika u društvu koje umetnost odbacuje.

– Umetnik na kraju predstave kaže da hoće da se žrtvuje da bi skrenuo pažnju javnosti na to koliko su umetnost i umetnik danas degradirani. Mogu da povučem ličnu paralelu: sa jedne strane imamo našu priču iz perioda ratova devedesetih godina prošlog veka koja ima dodirnih tačaka sa španskim građanskim ratom, ali postoji i nešto drugo, aktuelnije, što sam doživeo i u Nemačkoj, a to je degradacija umetnosti u neoliberalnom sistemu. Princip u kojem će umetnost biti na prvom mestu, a zarađivanje novca na drugom, uništen je. U tom smislu mi jesmo degradirani. Tamo glumci u jednom periodu rade svoj posao, recimo igraju antičku tragediju, a u sledećem peru sudove u kafićima. Ovakav tretman umetnosti prisutan je na globalnom nivou, a i kod nas sve više postaje norma.

Svaki glumac ima svoje unutrašnje dileme, nedoumice. U tom smislu Slobodan Beštić koji je ostvario i internacionalnu karijeru, kaže, ne razlikuje se od svojih kolega.

– Od kada sam zakoračio u svet pozorišta i glume sa predstavom „Buđenje proleća”, to su bile predstave u kojima sam koristio sredstva fizičkog teatra Grotovskog, Barbe, balet, scenski pokret. To su bile suviše ekspresivne uloge i nekako se podrazumevalo po nekom automatizmu da samo to mogu da igram. Mene je, ipak, to mučilo tokom karijere. Nisam mogao da dokažem da nisam samo baletski igrač, već da umem i da glumim. Kada sam došao u Narodno pozorište u Beogradu posebno sam se trudio da svoj repertoar prilagodim dramskoj priči. Ulazim u godine kada ne mogu da radim ono što sam radio ranije, kada sam istraživao šta znači biti glumac i koristiti svoje telo. Meni je uvek bio ideal da sve to primenim u dramskoj ulozi. Da mogu da pokažem i ono što sam kao čovek doživeo i prošao. Čini mi se da sam sazreo kao glumac i da su se u meni spojila i unutrašnja zrelost i telesna glumačka ekspresivnost, tako da imam potrebu da zagrizem veliko parče i to sada tražim u glumi. Otvorio sam se za to da dobijem kompletnu ulogu, da primenim sve što znam i da je ispričam sredstvima dramskog teatra u kojima će pokret biti samo u funkciji onoga što je dramska situacija. U tom smislu sam se malo zamorio od predstava u kojima se skidam i plešem – priča Beštić.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: