Toni Parsons: Misterija žutih čarapa

O svojoj novoj knjizi, velikim rizicima i svetu detektiva i kriminala kroz koji korača u žutim čarapama za portal B92 govori poznati britanski pisac Toni Parsons.

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Ponedeljak, 03.11.2014.

13:31

Default images

Toni Parsons ne voli klišee. Kaže, čim mu se neki pojavi na vidiku, odmah ga upuca. To deluje kao sasvim primerena izjava za čoveka koji nosi upadljivo žute čarape uz svoje omiljeno, tamno odelo i do grla zakopčanu plavu košulju.

„Mislim da je to najvažnije pravilo pisanja. Trudim se da pišem originalno. Mislim... ne tvrdim ja da su moje knjige originalne i najbolje, da su delo genija“, kaže Parsons o izbegavanju klišea. „Mislim da su oni rezervisani za drugorazrednu literaturu. Čitao sam krimiće celog života i svestan sam šta taj žanr podrazumeva, kakvu formu ima, i ne želim da gledam još jednog depresivnog skandinavskog detektiva kako bulji u svoj viski na kraju dana i misli kako je život besmislen. Ne zanima me to.“

Svojim novim romanom „Jedan po jedan“ (Murder Bag / Laguna, 2014) Parsons se zaista otisnuo u neočekivano, pokušavajući da manje-više uspešno izbegne klišee kao što bi neki glavni junak akcionih filmova izbegavao metke u svojim ludačkim avanturama. Njegov novi junak Maks Vulf jeste samohrani otac, čime Parsons ponovo gazi u iste vode kojima je romanom „Čovek i dečak“ (Man and Boy / Laguna, 1999) preplavio svet.

Ali to nije glavna okosnica romana „Jedan po jedan“. Jer, novi Parsonsov roman i dalje se bavi problemima odraslog, savremenog muškarca u srednjim godinama, problemima u odnosu oca i ćerke, međutim glavna priča isprepletena je u detektivski milje u čijem središtu Maks Vulf pokušava da reši ubistvo. Sedmorica drugara iz školskih dana, sinovi bogataša koji su, kako to obično biva, danas i sami postali bogati, gube život jedan po jedan, dok detektiv Vulf pokušava da otkrije ko je ubica, i zašto se ustremio na ovu grupu ljudi.

„Profesionalno, to je bio najveći rizik koji sam napravio. Ali osećao sam da nemam drugi izbor nego da napišem ovakvu knjigu. Osećao sam da moram da dokažem svetu, izdavačima, sebi da mogu da napišem ovu knjigu i rizikovao sam sve što imam“, kaže Parsons za portal B92.
Foto: Nina Miloš / SAE
I kada kaže „sve što imam“ zaista misli na sve što je imao, od svoje i porodične ušteđevine, preko nekretnina do svog vremena, svega što je stekao dok se razvijao u jednog od najčitanijih britanskih pisaca današnjice. Dok razgovaramo u kafeu beogradske knjižare Delfi SKC, Parsons nas učtivo pita da prekinemo snimanje kako bi naručio kafu. Neophodna mu je, kaže, iako se to ne vidi po njegovom široko nasmejanom licu. Ipak, nije teško poverovati u to da je čovek umoran, jer je tokom svog prošlonedeljnog boravka u Srbiji posetio nekoliko gradova, družio se sa brojnim čitaocima i prijateljima koje ima širom naše zemlje.

„Uvek me divno dočekaju u Beogradu. Moji najentuzijastičniji čitaoci zapravo su oni u Srbiji. Pamte neke stvari o knjigama i citiraju delove kojih se ni ja ne sećam više“, priznaje on.

Ipak, još uvek se jasno seća svih delova nove knjige „Jedan po jedan“. Sa njom je živeo četiri pune godine pre nego što se našla u prodaji. Ugovor sa izdavačem nije imao, jer niko nije želeo da rizikuje i objavi Parsonsov prvi krimić. Njegovu poslednju knjigu objavljenu 2010. potopio je talas zvani „Pedeset nijansi“, pa su mu izdavači pažljivo rekli da ne bi želeli da se igraju ponovo sa njim, naročito ako treba da se igraju na nepoznatoj teritoriji. Zapravo, otkriva Parsons, srpski izdavač Laguna jedini je koji je ostao uz njega, dok je u svim drugim zemljama u kojima objavljuje morao da pronalazi nove izdavače. Ruku na srce, to nije bilo baš toliko teško, čim je odjeknula vest o tome da je u Velikoj Britaniji prvo izdanje romana rasprodato za samo dvadeset i četiri sata.

„Uspeh nije neizbežan“, tvrdi Parsons samouvereno. „Morate da radite naporno, da posvetite sebe projektu. Morate da budete spremni da radite sedam dana nedeljno, morate da budete spremni da radite i onda kada drugi ljudi oko vas gledaju neku utakmicu ili idu na piće. Ne sumnjam u svoje sposobnosti kao pisca, ali ovu knjigu sam pisao četiri godine. I nije mi bilo lako. I ne bi trebalo da bude lako da napišete knjigu koja će značiti mnogim ljudima. Apsurdno je pomisliti da je to lako.“
Foto: Nina Miloš / SAE
Ideju da napiše detektivski roman Parsons je dobio nakon druženja sa rediteljem Semom Mendesom (Američka lepota, Revolucionarni put, Skyfall). Oskarovac je jedne večeri pre desetak godina, nakon što je pročitao knjigu „Čovek i dete“ poslao Parsonsu mejl, ne bi li mu rekao koliko mu je to čitalačko iskustvo značilo kao ocu.

„Održavali smo kontakt i 2010. pozvao me je na snimanje, pričali smo šta će da snima sledeće, kada je rekao da radi na novom Džejmsu Bondu“. Činilo se da je to dobar potez, primećuje Parsons, premda je u tom trenutku za Mendesa 007 film bio velika promena, prelazak sa malih art-haus filmova na velike blokbastere. „Ali rekao mi je da je voleo knjige Ijana Fleminga kada je bio mali, kada je imao trinaest, četrnaest godina. Pokušavao je da oživi to na ekranu. I ja sam pomislio kako sam voleo te knjige. Pomislio sam kako ću da pročitam sve te knjige ponovo. I učinio sam to, čitao sam ih pre spavanja. A onda kada sam počeo da pišem, čak i pre nego što sam napisao prvu stranicu, znao sam da želim da stvorim ozbiljnog junaka, koji će se vraćati iz knjige u knjigu. I tada je Maks Vulf ušetao.“

Pomalo neočekivano, ali i sasvim neizbežno, razgovor nas je od pisanja knjige odveo u pravcu televizije i filma. Ako ga je Sem Mendes podstakao da napiše svoj prvi krimić, da li će to značiti da bi Mendes i režirao taj film? Jer, ipak je Mendes one večeri pisao Parsonsu mejl sa namerom da mu ponudi ekranizaciju romana „Čovek i dečak“, što je ovaj odbio zbog čega i dan-danas pomalo žali.

Međutim, razuverava nas Parsons, još uvek ne zna da li je Mendes pročitao knjigu „Jedan po jedan“, ali dodaje da je ekranizacija prilično neizbežna.

„To je neizbežan deo procesa, ali to nije nešto što ja mogu da kontrolišem“, objašnjava Parsons. „Ja mogu samo da napišem knjigu najbolje što umem, da smislim najbolju priču, da sve što imam stavim u nju. Ostalo je stvar industrije.“

Ipak, za slučaj da se sutra neko pojavi sa zanimljivom ponudom, Parsons bi voleo da avanture detektiva Maksa Vulfa pretoči u televizijsku seriju, više nego u film, jer kako uviđa, živimo u novoj zlatnoj eri televizije.

„Najbolje serije kao što su ’Čista hemija’ (Breaking Bad), ’Porodica Soprano’ (The Sopranos), ’Pravi detektiv’ (True Detective) ili ’Fargo’... oni mogu da rade stvari na televiziji koje ne možete da smestite u dvočasovni film.“

Rame uz rame sa ovim američkim serijama Parsons ipak ne bi svrstao BBC-jevog „Šerloka Holmsa“, jer smatra da britanska televizija još uvek nije dostigla nivo koji drže najbolje američke serije, mada ponosno ističe da je veliki obožavalac Benedikta Kamberbača.

„U Americi se snima i mnogo gluposti, ali one zaista dobre serije, kao što su ’Čista hemija’, ’Fargo’ ’Porodica Soprano’ ili ’Pravi Detektiv’... Britanci još nisu snimili nešto tako dobro. Možda hoće uskoro, možda budu učinili to sa ovom knjigom, to je moj san.“ U eventualnom ostvarenju tog sna ne nadajte se da ćete videti neko poznato lice.

„Na televiziji apsolutno najviše volim da vidim glumce koje niste (često) gledali ranije, sa odličnim scenarijom. Kao na primer Džejms Gandolfini. Niste ga gledali mnogo pre Sopranovih. Ili Brajan Krenston“, uzbuđeno priča Parsons. „Naravno, to su glumci koji imaju karijeru, radili su mnogo toga ranije, ali lično nisam bio svestan njih dok nisu potpuno eksplodirali u ovim ulogama za koje su rođeni.“

Ukoliko roman „Jedan po jedan“ zaista bude pretočen u televizijsku seriju, gledaoci kraj malih ekrana otkriće Maksa Vulfa, kojeg već sada mogu da upoznaju na stranicama Parsonsove knjige. Pokušavajući da izbegne standarde koje su nametnuli suvereni vladari krimi žanra, Parsons Vulfa predstavlja u nešto drugačijem svetlu. „Morate da vladate formom, da poznajete žanr, da pokažete čitaocima da razumete konvencije žanra“, priča Parsons, „ali istovremeno morate da donesete nešto novo, sveže sa knjigom da bi je ljudi voleli. Morate da izbegavate klišeje. Mislim da to postižete tako što pišete iz srca, pišete onakve knjige kakve biste želeli i sami da čitate. Maks Vulf nisam ja, ali tu ima dovoljno elementata moje ličnosti.“

I sam uočava da si njegovi omiljeni junaci kao što su Filip Marlou, Džejms Bond ili Džek Ričer nasledili bar polovinu osobina svojih tvoraca Rejmonda Čandlera, Ijana Fleminga i Lija Čajlda.

„Svidela mi se ideja da žrtve budu bogati, moćni muškarci“, nastavlja Parsons objašnjavajući kako je izbegavao klišeje. „Ja sam veliki fan skandinavskih detektivskih priča, ali u njima najčešće imate zgodnu devojku koja beži kroz šumu u večernjoj, izazovnoj haljini. Meni se svidela ideja da ovaj ubica napada bankare, advokate, novinare, establišment... Naročito bankare, bogataše, ljude koji mogu da unište naše živote svojom pohlepom, koji mogu da unište živote običnih, nevinih radnika.“

Parsons ponosno ističe da je dete radničke klase, iako poslednjih godina živi znatno lagodnije od svog oca koji je ceo radni vek proveo radeći slabo plaćene poslove.

„Činilo mi se da je ovo priča današnjice, ta priča o bogatašima koji su napadnuti. Oni su sada žrtve, a ne obični ljudi, iako nikako nisu nevini. Možda ni moj zlikovac nije zapravo oličenje zla, možda to radi iz nekih viših ciljeva. Ali važno je da sve to služi priči. Priča je bog. Priča je bog i moje iskustvo, moje zaleđe i političke preferencije, čak i ono što se trenutno dešava u svetu, sve je to u službi priče.“ Osim detektivske, roman „Jedan po jedan“ donosi i emotivnu priču o Maksu Vulfu kao samohranom ocu. Parsons navodi kako mu čak i najbolji krimići često deluju hladno, zanemarujući emocije svojih junaka. Ovoga puta želeo je da osvetli i taj deo.

„Postoji mnogo detektiva koji su usamljeni, a ja nisam želeo da moj junak bude sam. Nisam želeo ni da bude kućni tip, da ima ženu koja ga čeka kod kuće. Želeo sam da bude otvoren, nadam se da će imati veoma buran seksualni život, da će upoznati mnogo zanimljivih devojaka kroz narednih desetak knjiga“, otkriva on. „Ali istovremeno sam želeo da bude ukorenjen, da ima odgovornost prema nekom, porodici, da kao pravi čovek ima više dimenzija. I način da sve to postignem bio je da mu dam devojčicu o kojoj će da brine.“

Problem sa usamljenošću prati Parsonsa već neko vreme, naročito otkako je ušao u svet pisaca. Priča nam da ima malu prostoriju u potkrovlju svoje kuće, koja bez obzira na minijaturnu kvadraturu sadrži sve što mu je potrebno da napiše hiljadu reči dnevno.

„Budim se veoma rano, čim izađe sunce. Tada prošetam svog psa, vratim se kući, spremim doručak i pišem. Najčešće piše po hiljadu reči dnevno, i nekad mi za to treba deset sati, a nekada deset minuta. Ali to je moj posao svakog dana. I radim sedam dana u nedelji. Popodne često treniram, nekoliko puta nedeljno boksujem. Počeo sam nedavno da se bavim jogom nakon što sam povredio leđa. Ali trudim se da se bavim takvim stvarima. Pisanje je samotnjački posao i zato morate sve vreme da ste povezani sa fizičkim, stvarnim svetom.“

Svoje dane u Londonu najčešće provodi sa porodicom i prijateljima u kući u severnom delu britanske prestonice.

„Ne izlazim svakodnevno na piće sa prijateljima, ali zato putujem često. Vratio sam se nedavno iz Hongkonga, sledeći Vaskrs provešću u Japanu. Sada sam u Srbiji. Uživam u putovanjima, ali kada sam u Londonu imam nekoliko prijatelja sa kojima provodim vreme. Noć pre nego što sam došao u Srbiju gledao sam Vana Morisona u Rojal Albert holu i bio sam oduševljen.“
Foto: Nina Miloš / SAE
Ovakva svakodnevica značajno se razlikuje od one kroz koju je gazio u svojim dvadesetima, kada je radio kao novinar kultnog britanskog muzičkog časopisa NME. Danas, kaže, novinarstvo mu nimalo ne nedostaje. „Bilo je zanimljivo baviti se time kada sam imao dvadesetak godina, bilo je to uzbudljivo vreme, pojavili su se mnogi mladi muzičari i interesovanje za njih je bivalo sve veće. Imali ste Stonse, Bouvija... koji su imali po tridesetak godina. Svi su bili mladi, iako su na sceni tada već bili duže vreme. To jeste bilo uzbudljivo vreme, ali sam video i mračnu stranu toga. Imao sam prijatelja koji se ubio zbog droge, prijatelje koji su bili navučeni na heroin, prijatelje koji su uništili svoje živote... Nisam nostalgičan za tim vremenima. Najbolje iz tog perioda jeste to što sam video mnogo dobrih bendova i muzičara. Slušao sam Springstina u Njujorku, Prinsa u Vašingtonu, Pistolse, bio sam na turneji sa The Clash. Za mene je to bilo divno, ali ne gledam na te dane kao na dobra, stara vremena.“

Kako navodi, i tokom novinarske karijere želeo je da bude profesionalni pisac, jer smatra da pisanjem romana proveravate i sami sebe.

„Volim da se bavim novinarstvom, i dalje pišem kolumne. Ali roman te testira na drugi način, na duže vreme. Ja sam sa ovom knjigom živeo četiri godine, još od onog prvog razgovora sa Semom Mendesom. Knjiga je kao maraton i dok ga trčite prolazite kroz brojne različite emocije.“

Jedna od stanica na maratonu koji Toni Parsons trči već šezdeset godina svog života jeste i Srbija, u koju se često vraća.
Foto: Nina Miloš / SAE
„Kada sam prvi put došao ovde, bilo je to pre četrdeset godina. Neverovatno! Ne znam gde je tih četrdeset godina nestalo“, kroz smeh se priseća Parsons objašnjavajući kako je na svom prvom proputovanju u vodiču za Beograd pročitao da je to jedino mesto u kojem je dovoljno da se prošetate oko železničke stanice i neko će vam već ponuditi smeštaj.

„Video sam jednu staricu kako se naginje preko prozora i viče, nudeći mi sobu na noć. Stvarno, pomislio sam, stvarno će to da bude ovako? Ali to se zaista desilo. I kada je svanulo, uz doručak smo pili neki alkohol koji me je podsećao na gorivo... Bilo je veoma prijatno. A to je bilo kada sam bio siromašan mladić, bez dinara. Kada sam se vratio kao priznati pisac, ponovo sam naišao na istu prijatnu dobrodšlicu. Zadovoljstvo je doći ovde. Voleo bih da dođem ovde u malo opuštenijoj atmosferi.“

Privodeći razgovor kraju, u žurbi da stigne i na sajam knjiga, Parsonsa smo pozdravili uz jeoš jedno samonametnutno, neizbežno pitanje - da li njegove žute čarape odslikavaju njegov karakter?

„Da, poklapaju se sa mojom vedrom prirodom, sa mojom optimističnom sunčanom prirodom. Mislim da bi muškarci trebalo što češće da nose žute čarape!“ Priložene video zapise snimili su i montirali studenti SAE instituta iz Beograda.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: