Paolo Frezu: Džez je sloboda

Jedan od najpoznatijih trubača na svetu Paolo Frezu, koga još nazivaju i "evropski Čet Bejker", priča o svom dugovečnom kvintetu sa kojim će posetiti ovogodišnji Beogradski džez festival i o tome kako nastaju njegove čuvene balade.

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ/Gistro Pop

Petak, 24.10.2014.

10:21

Default images

Jedan od načina da se zaljubite u muziku Paola Frezua je u gluvo doba noći, tamo negde između 3 i 4 ujutru, kada imate utisak da ceo svet spava i da niko osim njegove trube ne razume vaše probleme. Sedite u polumraku, na prstima osećate toplinu žara cigarete koja je pri kraju, a sa zvučnika dopiru nežne Paolove note koje zvuče kao da ih svira uživo, naslonjen na fotelju, tu pored vas. Lakoća kojom ih on izvodi podseća na tok neke spore reke koja se uliva u Sredozemno more. Pomenuta prisnost potiče od njegove specifične osećajnosti u muzičkom izražavanju. Kombinaciju te osećajnosti i njegovog dara za vanvremensku melodiju, ne poseduje mnogo muzičara. Imajući to u vidu, jasno je zbog čega ovaj pedesettrogodišnji muzičar sa Sardinije uz Enrika Ravu danas važi za vodeće ime prebogate italijanske džez scene.

Paolo Frezu je počeo da svira trubu sredinom sedamdesetih, a profesionalnu muzičku karijeru je započeo početkom osamdesetih. Od tada je snimio skoro 300 albuma (od čega samo pod svojim imenom nešto manje od 100), godišnje odsvira i do 200 koncerata, sarađivao je sa stotinama vrhunskih muzičara (Geri Maligan, Džon Zorn, Džim Hol, Gil Evans, Uri Kejn, Karla Blej, Omar Sosa, Ričard Galijano, Endi Šepard, Enriko Rava, Ralf Tauner, Dejv Holand su samo neka od imena sa kojima je svirao), snimao muziku za predstave, filmove, balete, vlasnik je diskografske kuće Bonsai Music, od 1998. je organizator muzičkog festivala Time in Jazz u svom rodnom mestu na Sardiniji i dobitnik je mnogih muzičkih nagrada.

Od 1984. predvodi kvintet koji ove godine obeležava tri decenije postojanja, tokom kojih u bendu sve vreme svira istih pet ljudi (Atilio Zanki bas, Etore Fioravanti bubanj, Roberto Ćipeli klavir, Tino Trakana saksofon). Oni su nedavno objavili odličan album “30” koji će promovisati u nedelju 26. oktobra na Beogradskom džez festivalu.
Foto: Carla-Bley-crop/CC BY-SA 3.0/Vanished user at en.wikipedia - Transferred from en.wikipedia by SreeBot
Da je Paolo došao u Beograd samo sa svojom trubom, to bi već bio poseban događaj, a kada mu društvo prave muzičari koji se na sceni međusobno razumeju i samo po načinu po kom dišu, jasno je kakvu će privilegiju imati beogradska publika ove pozne oktobarske večeri.

B92: Nedavno si sa svojim kvintetom objavio novi album pod nazivom „30“. Šta ovu ploču izdvaja od drugih koje si snimio, po čemu je specifična?

Paolo Frezu: Moj kvintet ovim albumom obeležava 30 godina postojanja. Počeli smo 1984. i istih pet ljudi svira i danas, što nas čini verovatno jednom od najdugovečnijih grupa u Evropi. Snimili smo oko dvadesetak albuma za razne diskografske kuće, odsvirali zajedno hiljade koncerta i ovom novom pločom obeležavamo taj, za nas, veliki jubilej. To je i razlog zašto smo ove godine održali više koncerata nego obično, a posebno se radujemo što ćemo „30“ predstaviti beogradskoj publici.

Kako izgleda rad u kvintetu sada u poređenju sa vremenom kada ste počinjali?

S obzirom na to da je džez dinamična muzika, uvek je drugačije. Nama je takoreći u opisu posla da budemo različiti, iako nam je polazna muzička ideja uvek ista. Svako od nas petorice je lider nekog svog benda i kada se nađemo posle npr. dva meseca sviranja sa drugim ljudima, svi donosimo nova iskustva u kvintet. To je jako važno.

U poređenju sa muzikom koju danas pravimo, mislim da su naše prve ploče bile pomalo naivne. Ja sam bio još uvek mlad, živeo sam na Sardiniji i nisam imao mnogo muzičkog iskustva. U međuvremenu, svirao sam sa stotinama različitih muzičara i imao sam mnogo projekata, tako da je to sigurno doprinelo da kvintet zvuči mnogo ozbiljnije i zrelije. Italijanska džez scena danas važi za jednu od najvitalnijih u Evropi. Kako ti ona izgleda sada u poređenju sa vremenom kada si ti počinjao?

Velika je razlika između današnje i nekadašnje italijanske scene. Danas je mnogo raznovrsnija. Savremena italijanska džez scena jako je bogata muzičarima raznih profila, a najviše je onih mlađe generacije. Svi oni sviraju najrazličitije vrste džeza i kada to uporedimo sa drugim aspektima po kojima funkcioniše Italija, možemo reći da je u pitanju incident. Kao što znaš, Italija je dugačka država i postoje velike razlike između severa i juga, što političke, što ekonomske. Tako i u džezu na jugu postoje npr. afrički uticaji, na Siciliji i Sardiniji neki drugi, dok su na severu zemlje neki treći. Taj kontrast u kulturi svakako je doprineo da i italijanska džez scena u globalu zvuči bolje, raznovrsnije i originalnije. Geografija i džez u Italiji su usko povezani, u smislu da vam određeni zvuci mogu dočarati neku regiju vernije od fotografije. Takođe, postoje veliki muzičari kao Stefano Bolani koji mešaju uticaje iz cele zemlje i čije muzičke korene je praktično nemoguće locirati.

Ako me pitaš da li je savremena italijanska scena najbolja u Evropi, na to nemam odgovor, ali sam potpuno siguran da je prebogata sjajnim muzičarima svih generacija.

Iako si svirao sa mnogim muzičarima čiji stilovi su potpuno različiti, iako si snimio preko 100 albuma, ako bismo morali da izdvojimo samo jednu specifičnu stvar u vezi sa tvojom muzikom, to bi bile balade. Imam utisak da tvoja muzika nekako najbolje paše noću, uz neku intimnu atmosferu. Koliko u tome ima istine i koliko ti sam voliš da sviraš balade više nego nešto drugo?

Zanimljivo pitanje. Obožavam balade u svakom slučaju. One imaju veze sa tišinom, a ja jako volim tišinu u muzici, ali i u životu generalno. Dok sviram baladu imam priliku da „vodim tihi razgovor“. Još jedan razlog zašto me privlače balade jeste melodija. Verovatno si primetio da sviram prilično melodične kompozicije, a to je zato što smatram da u muzici ništa nije važnije od zvuka i melodije. Još ako dodam da su moji muzički uzori oduvek bili Majls Dejvis i Čet Bejker, sve ti je jasno.

Inače, posebno volim da sviram balade sa svojim kvintetom, jer onda imam osećaj da one zvuče romantičnije nego ikad.

Budući da sam proveo mnoge besane noći slušajući tvoje balade, često sam se pitao kako one zapravo nastaju. Zamislio sam kako se uveče vraćaš kući iz grada, uključuješ lampu i počinješ da čitaš knjigu. U jednom trenutku zatvaraš knjigu i zamišljeno gledaš u grad koji spava. Uzimaš trubu i počinješ da sviraš nešto sporo, nešto što nikad nisi svirao pre. I onda to ponavljaš nekoliko puta. Koliko je ta slika moje puko romantično gledanje na nastajenje tvoje muzike, tj. koliko uopšte ima veze sa realnim stanjem stvari?

Da budem iskren, uopšte nisi daleko od odgovora. Način na koji su nastale neke od mojih kompozicija je vrlo sličan tom koji si opisao. Muzika je zapravo život zapisan u notama. Sve te svakodnevne stvari kao što su čitanje knjiga, razgovori sa dragim ljudima, čekanje na železničkim stanicama i aerodromima – sve se to kasnije pretoči u muziku koju sviram na bini.

Znaš, ja imam 53 godine i u ovom životnom dobu je važno da se čovek odmara, a mene sviranje trube nekad opusti i okrepi mnogo više od popodnevne dremke. To je valjda još jedan od razloga zašto volim balade. Znam da avangardni ili fri-džez nije baš tvoja šolja čaja, ali me zanima šta ti misliš o toj vrsti muzike. Da li je nekad slušaš ili možda sviraš?

Rođen sam na Sardiniji, gde sam i počeo da sviram džez krajem sedamdesetih. Kako je Sardinija ostrvo u sred ničega, a mesto iz kog potičem je u sred ostrva, često sam bio izolovan i sam. Jedan od načina da budem u kontaktu sa svetom bile su ploče. Tada sam otkrivao džez i slušao ploče najrazličitijih muzičara: Luj Armstrong, Li Morgan, Pet Metini, Ornet Kolmen, Kliford Braun, Fredi Habard, Don Čeri, naravno Majls Dejvis i Čet Bejker. Meni je sve to bilo sjajno i podjednako sam uživao u svim tim albumima, bez obzira da li su na njima bili standardi ili bučne improvizacije.

Tek kada sam prvi put otišao u Rim, saznao sam za žanrovske podele. Rimski bi-bap muzičari su smatrali kako fri-džezeri nemaju pojma i da su baš oni, bi-baperi, najtalentovaniji. Avangardisti su mislili obrnuto – kako su bi-bap muzičari previše uštogljeni i da je fri-džez pristup jedini pravi. Ja to tada, a ni sada, uopšte nisam posmatrao na taj način. Za mene je džez jedan jezik, jedna familija. Djuk Elington je jednom rekao da u džezu postoje samo dva žanra – dobar i loš. Da li je avangarda ili ne, to je potpuno nevažno.

Jedan od razloga zašto sam uopšte rešio da sviram džez jeste njegova otvorenost. Džez je u stvari sloboda. On može da se svira sa svakim, na svaki mogući način i to odsustvo granica me je uvek privlačilo.

Kada par nedelja nakon svirke sa nekim bendom rešim da sa nekim drugim muzičarem sviram nešto potpuno drugačije, ljudi me nekad pitaju “Ali zašto?”. Moj jedini odgovor je “Zašto ne?”. Volim tu slobodu. Iako si tek objavio novi album, zanima me da li već sada znaš šta ćeš sledeće snimati?

Kvaret Brass Bang! u kome sviram sa Stivenom Bernštajnom, Đanlukom Petrelom i Martinom Rohasom, tokom novembra će objaviti album za moju diskografsku kuću Bonsai. U aprilu sledeće godine ću sa bandoneonistom Danijelom di Bonaventurom objaviti album za diskografsku kuću ECM. Nas dvojica smo već sarađivali ranije, a za ECM smo 2011. snimili ploču “Mistico Mediterraneo”.

Za sam kraj, preporuči nam neku muziku, filmove i knjige.

Ako bih morao da biram najlepši album koji sam čuo u životu, to bi bio Majlsov “Kind of Blue”. Takođe, mnogo volim ploču “Ballads” Džona Koltrejna. Trenutno čitam sjajnu knjigu Kaetana Veloza “Tropical Truth: A Story Of Music And Revolution In Brazil”. Što se filmova tiče, ne stižem da pratim nove naslove. Ako pričamo o klasicima, uvek bih preporučio neki film Etorea Eskole ili Federika Felinija. Iako oni u svojim filmovima uglavnom opisuju posleratnu Italiju, mislim da je najveći deo njihovog opusa univerzalan, bez obzira na to gde i kada živite.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: