Nik Kejv – Kako sačuvati rokenrol božanstvo

Dokumentarni film „20.000 dana na Zemlji“ u kojem nas Nik Kejv vodi kroz svoja (fiktivna) dvadeset i četiri sata, pokušavajući da pobedi jedan od svojih strahova, otvoriće 7. novembra u Sava centru festival „Slobodna zona“.

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Petak, 19.09.2014.

09:12

Default images

U jednoj sceni, sedeći u fotelji naspram psihoanalitičara Darijana Ledera, Nik Kejv govori o svom prvom seksualnom iskustvu koje je imao sa 15 godina, o jednoj Džuli i Dženin zbog kojih je oblačio žensku odeću, o svom ocu koji je sa njim obavio onaj razgovor o odrastanju, uplašen da mu je sin transvestit... Na talasu svih tih priča do površine isplivavaju i Kejvovi strahovi, od kojih on kao najveći, bez razmišljanja izdvaja gubitak pamćenja, sećanja, uspomena... „Mi smo ono što pamtimo. Tvoja suština i tvoj razlog zbog kojeg živiš, to je sve utkanu u memoriju“, smatra Kejv. Uzimajući to u obzir čini se sasvim verovatnim da je, zabrinut za uspomene koje nagriza zub vremena, Kejv odlučio da jednog dana pozove Ijana Forsajta i Džejn Polard i predloži im da snime film, što su ovi, kako legenda kaže, sa zadovoljstvom prihvatili. Tako će nakon brojnih projekcija u svetu i domaća publika ove jeseni biti u prilici da pogleda dokumentarac „20.000 dana na Zemlji“ i proveri šta sve to jedno rokenrol božanstvo kao što je Nik Kejv može da uradi za dvadeset četiri sata.

Na Kejvov predlog film prati njegov, navodno, dvadesethiljaditi dan na Zemlji, dan kada je počeo snimanje albuma „Push The Sky Away“. Dokumentarac tako dobrim delom donosi vredne snimke iz studija tokom kojih Kejv razvija svoje pesme od početnih ideja do koncertnih nastupa, pružajući zanimljiv uvid u način njegovog rada.

Međutim, film donosi mnogo vrednije zapise u delovima u kojima Kejv izlazi iz studija, ne i iz svog malog muzičkog univerzuma, i vozi se po Brajtonu dok se što na zadnjem što na prednjem sedištu smenjuju Voren Elis, Rej Vinston, Kajli Minog, Bliksa Bargeld...

„Mesta te sama izaberu. Mogu da ti uzmu sve, a da te ni ne pitaju“, objašnjava Kejv tokom vožnje Brajtonom. „Ovaj grad, sa svim svojim vremenskim neprilikama, postao je moj dom.“
Ne bi trebalo očekivati da nam film „20.000 dana na Zemlji“ približi Kejva na drugačiji način, otkrije njegovo novo lice i učini ga možda sličnijim nama običnim smrtnicima. To se dešava samo u naznakama, onda kada jede picu sa svojim sinovima gledajući „Lice sa ožiljkom“, dok ironično biva poslužen pićem iz „Royal Wedding“ šolje ili dok gasi radio kada čuje „la la la“ Kajli Minog koje teško ko može da izbaci iz glave.

Kejv je tokom celog filma, uz pomoć reditelja sa kojima je radio zajedno i na scenariju, ostao Kejv koji nam se otkrio kroz svoju muziku (koja može postati mnogo jasnija nakon gledanja filma). Ali je više nego zanimljivo gledati tog Kejva kako sa psihijatrom razgovara o bogu ili nekakvom drugom biću koje „beleži rezultate“ i koje se, uočava, provlači kroz sve njegove pesme. Zadovoljstvo je gledati ga dok priča o susretu sa Ninom Simon i načinu na koji je pamti iz garderobe kao strastvenu, grubu, neraspoloženu ali i ženu koja je uspela da osvoji publiku na prečac i za tren ih prebaci na neko lepše mesto. Pamti čak i žvaku koju je pre nastupa zalepila na koncertni klavir, a koju je Voren Elis potom sastrugao i sačuvao kao uspomenu. Ništa manje zadovoljstvo ne pričinjava ni njegovo lamentiranje sa Kajli Minog o vremenu, prolaznosti i borbi protiv svega što nestaje. (Oboje kroz smeh mudro primećuju da je Kajli uspešnija u tome jer ima oko 5, 6 voštanih figura.) Ukoliko se uzme u obzir da su (izuzev Kejva u ulozi naratora) teme i tokovi razgovora sa prijateljima došli sami od sebe, gledaocu će verovatno biti žao što dan u Brajtonu ne traje bar koji sat duže, da bar još malo pratimo o čemu sve to Kej duhovito, setno i veliko govori dok se vozika u svom automobilu.

Međutim, jedan od problema u koje zapada film, što ne mora biti nužno i zlo, jeste preciznost kojom su Forsajt i Polard režirali ovo ostvarenje. Sve je do detalja ispeglano i savršeno upakovano, ponekad na štetu iskrene atmosfere kojom bi valjalo da odiše jedan dokumentarac, zbog čega bi film bez problema mogao da se svrsta u kategoriju igranih filmova. Čak i pomenuta poseta psihoanalitičaru, koja je i za rediteljski dvojac bila iznenađenje na snimanju, na trenutke deluje kao savršeno režiran snimak gostovanja u nekoj televizijskoj emisiji.

A možda je za Kejva svaki trenutak života kao na sceni, pod svetlima reflektora, možda je sve to na jedinstven način postalo deo i filmske, a ne samo muzičke priče? Jer, kako je Forsajt svojevremeno izjavio, „20.000 dana na Zemlji“ prilično se razlikuje od ostalih muzičkih dokumentaraca i u načinu na koji zaviruje u život muzičara.

„Većina današnjih relevantnih muzičkih dokumentaraca žele da zađu iza kulisa, da otkrije ono što je iza, da skinu masku i razbiju mitove. Nama je upravo bilo važno da sačuvamo rok mitologiju“, kazao je reditelj.

I uspeli su. Legendu o Kejvu sačuvali su, štaviše uzdigli su je na novi nivo. I Kejv je uspeo da, makar i kroz film, sačuvao deo svojih sećanja. Ako i dalje verujete u legende, onda je „20.000 dana na Zemlji“ bez sumnje film za vas.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: