The Afghan Whigs na Exitu

40 minuta vrhunskog gitarskog soula za sve nas iz sedamdeset i neke.

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Petak, 11.07.2014.

09:20

Default images

Prvog dana Exit festivala na Fusion bini nastupili su The Afghan Whigs, koji u okvirima nezavisnog roka važe za jedan od najuticajnijih bendova iz devedesetih godina prošlog veka. Verujem da je već posle par pesama većini prisutnih ispred Fusion bine bilo jasno zbog čega ova grupa uživa kultni status među ljubiteljima gitarskog soula, kako neki nazivaju ovaj pravac.

Nakon 16 godina pauze, AW su se diskografski vratili ove godine albumom “Do to the Beast” koji je, sasvim logično, bio u centru pažnje. “Parked Outside”, “Matamoros” i “The Lottery” zvučale su sveže, uvežbano i nadasve moćno, od kojih ova potonja još bolje nego na albumu. Šestorka (tri gitare, bas, bubanj i klavijature) obučena u crna odela, predvođena Gregom Dulijem (kažu da harizma nosi njegovo prezime), unela je tračak svetla u sumornu zemlju/festival/koncertnu ponudu/život (upisati po želji i osećaju).

Ipak, vrhunac večeri bile su stare pesme. Sa “Black Love” čuli smo “Going to Town” (u odnosu na verziju sa albuma na koncertu je bila manje fanki, više gitarska) i uvek besnu i dobrodošlu “My Enemy” , a sa legendarnog “Gentleman” naslovnu i “Fountain and Fairfax”. Ponovo su mi žmarci prolazili celim telom dok sam slušao tri gitare koje prašte, bas koji “ore”, bubanj koji “jede malu decu” i Grega kako iz petnih žila urla “Understand, I’m a genleman” ili “You want the dog? I’ll let him out. Come and get some baby!” Duli je u isto vreme kralj disko kluba za kojim uzdišu sve cice, povređeni dečak vlažnih obraza koji više neće da se igra, štreber sa Motown singlovima ispod miške i Frontmen sa velikim F. Basista Džon Kurli (pored Grega, jedini originalni AW član) svira svoj instrument istim žarom kao u vreme dok su sa Nirvanom delili istu diskografsku kuću, dok gitarista Dejv Roser (svirao u Dulijevim Twilight Singers) zvuči kao da je sa AW od ploče “Big Top Halloween”.

Prvi put sam gledao AW pre dve godine i u poređenju sa tim koncertom, u Novom Sadu su bili još usviraniji i nije se mnogo osetilo odsustvo originalnog gitariste Rika Mekoluma. Podatak da je ova postava u međuvremenu odsvirala na desetine koncerata, toj informaciji daje pojašnjenje.

Ako konstatujemo da lajnapu Exita AW stoje k’o piletu sise (PR festivala ih po medijima najavljuje kao Afghan Wings), mislim da pitanja zašto je koncert kasnio pola sata, zašto je trajao samo 40 minuta (gledao sam predgrupe koje sviraju duže), zašto bend sa ovakvom reputacijom nije bio na glavnoj bini – nemaju nikakvog smisla. Pravo pitanje je “Odakle uopšte ovakva grupa na Exitu?”

Kada bolje razmislim, posle ovakvog koncerta sva pitanja su nepotrebna. Svi mi rođeni sedamdeset i neke, koji smo Slobine devedesete proveli tražeći utehu u albumu “Gentleman”, zaljubljivali se uz “When We Two Parted”, odljubljivali uz “Honky’s Ladder” i brijali prvu bradu uz “Going to Town”, konačno smo dobili koncert po meri čoveka. Pa neka je trajao i tričavih 40 minuta, vredelo je svaku sekundu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: