Pekić i Velimirović: Sami svojim putem

Svečana projekcija filma "Dan četrnaesti" u Muzeju kinoteke, organizovana u saradnji sa Udruženjem "Cetinje" iz Beograda, podsetila je kulturnu javnost na jednog od naših najznačajnijih reditelja, Zdravka Velimirovića, i jednog od naših najvećih književnika 20. veka Borislava Pekića, koji je napisao scenario.

"Dan četrnaesti" snimljen je 1960. u produkciji "Lovćen filma", i po mnogo čemu je značajno delo - to je prvi Velimirovićev igrani film u karijeri, prvi scenario koji je Pekić napisao, i prvo ostvarenje jugoslovenske kinematografije koje je prikazano u glavnoj konkurenciji festivala u Kanu. Radnja filma događa se u zatvoru, i bavi se jednom od Pekićevih opsesivnih tema - prati sudbinu zavorenika. Pekić, koji je zbog pripadnosti ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije od 1948. do 1953. bio na izdržavanju kazne u kazneno-popravnim domovima u Sremskoj Mitrovici i Nišu (bio je osuđen na 15 godina, ali je pomilovan), u scenariju "Dan četrnaesti" prvi put počinje da piše ono o čemu će pisati celog života - o zatvoru. Pre projekcije našeg prvog filma koji se takmičio u Kanu, u Kinoteci je prikazan deo dugometražnog dokumentarnog svedočanstva "Zdravko Velimirović - život stvaraoca", koji je 2006. napravila njegova supruga i saradnica na brojnim filmovima, Ranka Velimirović. Uz njenu pomoć u Muzeju kinoteke organizovan je i ceo događaj - u tom insertu sam Velimirović govori o tome kako je nastajao "Dan četrnaesti":

"Do ideje za film došao sam na vrlo čudan način - na teleksu u 'Večernjim novostima' pročitao sam da je izašao predlog zakona da osuđenici koji se dobro vladaju mogu da dobiju četnaest dana godišnjeg odmora - neki uz krug samog kaznenog doma, a neki i da odu kućama. Onda se srećnim slučajem pojavio Borislav Pekić, tada mladi, talentovani pisac, moj prijatelj i drug sa kojim sam odrastao na Cetinju. Moram kazati, bila je još jedna povoljna okolnost za film - Pekić je imao veliko lično iskustvo za ovu temu, robijao je pet i po godina, i kad sam mu predložio da napiše scenario znao sam da će to biti najbolja priča".

Velimirović se seća da je jedna od prvih premijera filma bila upravo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici:

"Pekić, naravno, nije došao na projekciju, bilo mu je teško, ali napravili smo zgodnu anketu među osuđenicima o tome kako im se dopada film. Jedan je napisao da mu se veoma dopao, i dodao da misli da je razlog tome što su ili režiser, ili scenarista, sigurno 'ležali' na robiji i odlično poznaju prilike. Drugi je zapisao da je film dobar, ali da smo propustili priliku da još više 'šibamo' policiju, jer ona to zaslužuje. Treći je precrtao sva pitanja i napisao 'ovaj film je potreban'. 'Dan četrnaesti' je, uostalom, bio jedan od prvih jugoslovenskih kritičkih filmova. Danas se može čuti od ne baš tako mnogo kompetentnih recenzenata, kritičara ili mislilaca da je to bio prvi 'crni film'. Mislim da nije. Bio je kritički film, malo ironično orijentisan, provokativan i malo poetičan, koji je publika lepo primila. Ali je negde i uzdahnula - ne treba zaboraviti da je to bila 1960. godina, iz svesti ljudi još nije iscurila priča o Golom otoku, partiji, i strah od toga, i još nisu bile završene priče ni o drugim političkim utamničenjima. Ovaj film bio je dah slobode, dah slobodnog iskaza u filmovima"... Prijateljstvo između Zdravka Velimirovića i Borislava Pekića, kako, za "Novosti", kaže Ranka Velimirović, trajalo je celog života, kao i njihova ljubav prema Cetinju:

- Pekićev otac bio je visoki činovnik u Banskoj upravi, kao i Zdravkov, a pre Drugog svetskog rata na kraju Cetinja postojali su banski stanovi, kako su ih tada nazivali, u kojima su živeli gotovo svi službenici Banovine Crne Gore.

Zdravko i Bora stanovali su u istoj zgradi, i počeli su da se druže još kao deca. Posle je to preraslo u blisko prijateljstvo koje se nastavilo i u Beogradu. Pekić je često dolazio kod nas, mi smo tih godina živeli na Slaviji, a on u Ulici Prote Mateje, i oni su i dalje bili vrlo vezani za Cetinje.

U toj njihovoj "družini" iz detinjstva bili su i Pavle Vuisić i njegov brat Duja. Pekić je, naravno, bio veliki intelektualac i mnogo nam je nedostajao kad je otišao u London.

Meni je u sećanju ostao kao veliki gospodin i jedan od najduhovitijih ljudi koje sam srela - govorio je ozbiljno, uzdržano, ali neverovatno duhovito. I mada u vreme kada su snimali "Dan četrnaesti" još nisam bila udata za Zdravka, znam da je taj film plod njihove velike bliskosti - bili su ljudi koji su imali integritet, bez obzira na cenu koju su platili za to. Išli su kroz život sami, svojim putem.

Izvor: Večernje novosti