"Najteže je da ti ljudi povjeruju"

Sasvim sigurno još jedan regionalni filmski hit, ostvarenje “Južnjaci, marš” premijerno je prikazano u Srbiji 27. februara, u bioskopu Cineplexx. Nakon što ga je pogledalo više od 55.000 ljudi u Sloveniji i posle osvajanja hrvatskih bioskopa, film reditelja Gorana Vojnovića, snimljen prema njegovoj istoimenoj knjizi, može da pogleda i domaća publika.

Na 23. međunarodnom filmskom festivalu u Kotbusu ovaj film je dobio nagradu za najboljeg glavnog glumca koja je otišla Emiru Hadžihafizbegoviću uz obrazloženje da je "u ulozi oca, pokazao harizmu i zrelost u glumačkoj veštini uz izraziti ljudski pristup istoj“. Hadžihafizbegović je prošlog meseca proglašen i najboljim glumcem jugoistočne Evrope za 2013. godinu na filmskom festivalu SEE u Parizu.

Na početku razgovoru za B92, povodom beogradske premijere filma “Južnjaci mars”, on objašnjava šta ga je navelo da sarađuje sa Goranom Vojnovićem, rediteljem koji pripada generaciji mlađih autora.

Emir Hadžihafizbegović: To je zaista svojevrstan fenomen da je Goran Vojnović trostruki autor jer on je napisao roman, napisao je scenario i režirao film.Usput on je jedan vrlo etabliran pisac kolumni u značajnim novinama u Sloveniji i moj dobar prijatelj. Ukazao mi je povjerenje da igram u njegovom filmu i mislim da smo napravili dobar posao. Nekako nije stvar lijepog kućnog odgoja da mi govorimo o tome što smo napravili. To će reći publika, ali sama činjenica da je samo u Sloveniji film gledalo više od 80.000 ljudi govori o tome da je u pitanju dramaturška koncepcija koja je ljude zainteresirala . Film govori o problemima slovenačkog društva, o izvjesnom aparthejdu i segregaciji kada su manjine u pitanju, a s druge strane je u potrazi za smislom što je neko opšte mjesto u današnjem zombi-ambijentu u kom mi živimo. Sve je ispričano kroz sudbinu jedne porodice iz Bosne, a ja igram oca.

www.facebook.com/CineplexxSrbija

Naslov je krajnje eksplicitan. Pojedine gledaoce može da uplaši, druge da zabrine, naročito u srpskom prevodu…

"Čefuri, raus" ili "Južnjaci, marš" ili "Došljaci, van" je zapravo sintagma koja je nastala vjerovatno u nekoj recepciji slovenačkog društva kada je Goran odrastao. On ne krije da je to dijelom i autobiografski film. On je bio izuzetno talentiran košarkaš. Onda i cijela ta priča o Fužinama... To je zaista jedan paralelan svijet. Iz centra Ljubljane do Fužina dođete za 5 minuta, ali tamo živi nekih dvadesetak hiljada ljudi iz Bosne, i Srba i muslimana i Hrvata. I oni imaju jedan svoj mali kosmos, svoj mali svijet, kafiće sa muzikom Halida Bešlića, Džekine postere, ali jedna vrlo urbana infrastruktura. Te Fužine su zapravo grad u gradu.

Koliko je umetnicima danas u regionu teško ili lako da, kada se bave društvom u kome žive, izbegnu stereotipe ili ne izgube oštrinu u nekoj političkoj korektnost?

Uvijek se mora izbjeći stereotip. Bergman ima jednu sjajnu misao o filmu, ili ako hoćete o umjetnosti. On kaže: “Da bi nešto bilo univerzalno, pre svega mora da bude lokalno.” Kako mi razumijemo endemski japanski film i Kurosavu, Rašomon, ili “Prizore iz bračnog života”, Švedska. Film kao jedna od umjetnosti ima dva zadatka: da otvara probleme i popravlja ljude. Kada jedan od ta dva zadatka ispuni već je svoju misiju izvršio, a još ako ovaj drugi napravi pa popravi ljude onda je što bi rekli Njemci “hundert procent” obavio svoju zadaću. Mislim da je ovaj film otvorio problem i popravio ljude.

Da li je danas uopšte moguće snimiti dobar film bez regionalne saradnje?

Mislim da smo mi osuđeni na koprodukcije. Prije svega zato što govorimo jezikom koji razumijemo. Za moje filmove nije potreban titl ni u Zagrebu ni u Beogradu. Kao što ni za filmove Glogovca ili Leona Lučeva nisu potrebni titlovi u Sarajevu i obrnuto, u Zagrebu. Mi govorimo istim jezikom, on se zove srbijanski, srpski, hrvatski, bosanski ali mi se razumijemo i to je prva komparativna vrijednost zbog koje treba da sarađujemo. A druga je novac. Danas i ozbiljne kinematografije koje imaju mnogo više novca od Srbije, Bosne, Hrvatske, Slovenije ili Makedonije, rade koprodukcije.

Sve češće vas viđamo u takozvanim ozbiljnim ulogama, a opet, publika je navikla da vas gleda u onim komičnim. Šta je danas teže glumcu, da nasmeje ili da uozbilji publiku?

Najteže je da ti ljudi povjeruju. Da li je to komedija, da li je to tragedija, vodvilj u teatru ili renesansna komedija - najteže u našem poslu je da ti ljudi vjeruju. Kad ti povjeruju u bilo kom žanru onda je to dobro obavljen posao. Nagradu treba staviti iza leđa i ići dalje. Ova pariška mi je posebno draga. Najbolji glumac jugoistočne Evrope dobro zvuči ali znam sjajne glumce, velike glumce koji nisu nagrađivani. Ako je istina… A to sam čuo ovdje u Beogradu, govorim ono što mi je preneseno i potpuno me je šokiralo. Ja sam fan jednog velikog glumca koji se zove Slobodan Aligrudić. Mislim da je on u filmu “Sećaš li se Doli Bel” napravio remek-djelo , a čuo sam da nema nagradu ni u teatru ni na filmu. Rođeni ste Tuzlak, Tuzla je u centru pažnje proteklih nedelja zbog političkih dešavanja, odnosno socijalnih nemira. Kako vi vidite tu situaciju?

Ja sam potpuno uz taj socijalni bunt. Naravno, protiv sam te piromanske tiranije, paljenja zgrada gdje su gorjele lične stvari ljudima, tašne, lančići, uspomene, slike… To nije dobro, ali naravno da sam uz te ljude. Vlast živi paraleleni svijet. Oni ne vide malog, običnog čovjeka. Oni su politički lobotomirani , oni žive sa mrenom na očima, oni nisu senzibilizirani za ljude koji djeci treba da kupe knjige, patike, koji samo žele civilizirano da žive. Ali mi se čini da se oštrica nezadovoljstva nije okrenula prema nečemu što je po meni potpuno krivo za dešavanja kao što je i vlast, i njih ne bih amnestirao. To je međunarodna zajednica. Oni su nama navukli ludačku košulju koja se zove Dejton, oni su rekli tri člana predsjedništva, oni su rekli deset kantona i stopedeset ministara. I sva ta groteskna politička priča, taj Frankenštajn koji se zove Bosna i Hercegovina, nametnut je od međunarodne zajednice. To je pravo pitanje! Zbog čega oni dvadeset godina drže “status quo” u Bosni i Hercegovini i zbog čega nam ne skidaju tu ludačku košulju koju su nam oni navukli?