Ivan Ivačković: Muzika koja je bila ogledalo države

U fokusu knjige "Kako smo propevali - Jugoslavija i njena muzika" Ivan Ivačkovića našlo se pre svega „nekoliko najpopularnijih i najtipičnijih predstavnika“ muzičke scene, odnosno „muzika koja je bila ogledalo države“.

Izvor: Piše: Nikola Markoviæ/jazzin.rs

Utorak, 18.02.2014.

10:55

Default images

Nije čest slučaj da neka knjiga o domaćoj muzici podigne veliku medijsku prašinu, a upravo tome smo svedoci u poslednjih par meseci. Ivačkovićeva opsežna studija popularne muzike u bivšoj SFRJ (s kratkim osvrtom na devedesete i posleratni period) je bila predmet značajnog broja agencijskih i novinskih vesti, te intervjua sa samim autorom. Naslovi su bili bombastični i u njima bi se po pravilu nalazio Tito (po mogućstvu i Brega) dok su onlajn polemike u sekcijama za komentare bile vatrene. Kakav je zapravo bio Tito? Jeli voleo ili nije voleo dobru muziku? Kakva je Jugoslavija bila zemlja? Da li se živelo bolje i zašto se živelo bolje? I tako dalje, stazama sećanja i uspomena.

Ivan Ivačković nije neiskusan novinar i publicista. A još manje naivan. Nakon višedecenijskog iskustva u muzičkom novinarstvu (njegova zvanična biografija apostrofira i iskustvo u marketingu) kristalno mu je jasno kako se prodaje knjiga, i ne libi se da iskoristi sve moguće adute u tom smeru. Ne samo što je veoma lukavo isturio Tita i SFRJ u fokus medijske kampanje, sve igrajući na zapaljivu jugonostalgiju, već je i uvodno poglavlje prava revija dovitljivih novinarskih fraza, koje će ohrabriti čitaoca da sa podjednakim žarom pročita i ostalih preko 400 strana. Dovoljno je izdvojiti već naslov poglavlja - „Josip Broz Superstar“, ili konstataciju „ne samo što je Bregović bio drug Tito jugoslovenskog rokenrola, nego je i Tito bio Goran Bregović jugoslovenske politike“, pa da vidimo u kom grmu leži zec.

Nakon što dimna mašina odradi svoje, knjiga nam pruža mnogo više od sećanja na par najistaknutijih heroja stare Jugoslavije. Ivačković je veoma temeljno pristupio temi, te je hronološki i slikovito, nadahnutim i zanatski savršeno izbrušenim novinarskim stilom, dočarao atmosferu koja je pratila karijere najistaknutijih protagonista ex-yu muzičke scene, od Đorđa Marjanovića i Silueta sve do današnjih dana. Kako sam autor ističe, u fokusu knjige su se našli pre svega „nekoliko najpopularnijih i najtipičnijih predstavnika“ muzičke scene, odnosno „muzika koja je bila ogledalo države“. U tom smislu su - naročito mlađim čitaocima koji se tog vremena ne sećaju - dobrodošle i kratke crtice iz političkog života zemlje, koje tek u poslednjem delu knjige pomalo guše priču o muzici.

Ovakve odrednice su u dobroj meri usmerile pristup tematici. Karijere muzičara prikazane su preko odnosa za državom u kojoj su se razvijale, te su u određenoj meri i vrednovane kroz komercijalni uspeh. Na političkom planu, dominantna je teza da se Tito nije previše direktno bavio pop i rok muzičarima, već je taj nezahvalan zadatak prepustio „srednjem ešalonu“ SFRJ birokratije. S druge strane, muzičari su uprskos nominalnom buntovničkom duhu vapili za priznanjem države i Vođe, te su i svoje aktivnosti prilagođavali u tom smeru. No kako ćemo videti, ovo obrazloženje ipak ne ide u prilog u Srbiji rasprostranjenom romantizovanju ex-yu države, kao tla u kome je pop i rok muzika cvetala i imala lep tretman od strane vladajućih struktura. Pogledajmo samo primer hrvatskog pevača Vicea Vukova, kome su „strukture“ praktično uništile karijeru jer je Đorđu Marjanoviću opsovao „srpsku mater“, Šabana Bajramovića koji je odradio staž na Golom Otoku, Oliveru Katarinu koja je godinama trpela torturu i špijunski nadzor „državne bezbednosti“ , pa“slučaj Ipe Ivandić” u kome je bubnjaru Bijelog Dugmeta po svoj prilici namešten odlazak u zatvor. Da ne govorimo o bezbrojnim “sitnim”slučajevima cenzurisanja omota i stihova, koji se provlače kao lajtmotiv karijere Bijelog Dugmeta, ali i drugih muzičara i bendova. Ako je država i načelno stvarala ambijent u kome su pop muzičari bili poželjniji od omraženih “narodnjaka”, nimalo se nije libila da ih disciplinuje na raznovsne “kreativne” načine. Stoga je mera našeg idealizovanja takvog ambijenta prebačena na političko-idelošku ravan, odnosno na svetonazore opštijeg tipa i (ne)naklonost ka elementima diktature zarad projektovanog “opšteg dobra”.

Na planu vrednovanja dostignuća pojedinih muzičara i bendova, Ivačković je veoma egzaktan – uspeh (pa i kvalitet) muzičara i njihovih dela uporno potkrepljuje brojkama, bilo da se radi o tiražima albuma ili posećenosti koncerata i turneja. Autor dosledno nastupa sa pozicije šou-biznisa i njegovih merila, što i nagoveštava u uvodnom delu knjige. Stoga eventualna linija osporavanja jedino može ići na planu tematske i metodološke orijentacije knjige, dok je realizacija manje-više dosledna, makar dok Ivačković piše o autorima koji su mu stilski i vrednosno bliski.

Što nas dovodi i do možda najkontroverznijih delova knjige – onih koji se bave „narodnjacima“, počev od generacije Lepe Lukić i Mice Trofrtaljke, pa sve do Lepe Brene, te turbo-folk devedesetih. Budući da smo već apsolvirali tiraže i društveno-politički kontekst kao kriterijum po kome će autor selektirati muzičare za knjigu, i ovakva poglavlja su sasvim logično našla svoje mesto među istaknutim protagonistima pop/rok scene.

Podsetimo se za trenutak da je Ivačković roker starog kova, a verovatno najreferentnija stavka u njegovoj radnoj biografiji je knjiga „The Rolling Stones-umetnost pobune“. Autor stoga s velikom strašću piše o rok muzičarima i ne stidi se otvorenog vrednosnog određivanja spram ovog ili onog dela njihove karijere. Međutim, kada krene da piše o narodnjacima, dodatno popušta stege i kreće u otvorenu pljuvačinu, naročito u delovima knjige o Lepoj Breni.

To je donekle opravdano sa stanovišta dotadašnjeg toka knjige, no ipak je anahron verbalni i ideološki diskurs koji je bliži nekadašnjim sukobima „zabavnjaka“ i „narodnjaka“ nego današnjoj revalorizaciji različitih oblika etno muzike („world music“) i promenjenom odnosu prema geografskim sredinama iz kojih muzičari i njihovi ljubitelji dolaze. Ivačković je očigledno čovek svog vremena, ali mlađem čitaocu će možda zaparati uši pežorativno pominjanje „seljačkog duha/ukusa“, „polutanskih navika“ (što se odnosi na rastrzanost između seoskog i gradskog duha kod doseljenika u gradove) naspram „građanskog reda“ . Mimo današnjih standarda političke korektnosti je pominjanje da je Brena bila prvo „podgojena“, uz implicitnu pohvalu za to što je kasnije tokom karijere smršala, i slično.

Dok podvlačimo crtu, valja primetiti da Ivačković nema ambiciju da piše sa akademske distance, već upravo suprotno. Kroz maltene svako poglavlje oseća se autorovo lično iskustvo života u toj i takvoj Jugoslaviji, ali pre svega iskustvo slušanja muzike, odlazaka na koncerte, te uopšte uzev bivanja protagonistom dobrog dela muzičke epohe o kojoj piše. Takva proživljenost sa sobom nosi i “ljudski” pristup pisanju, pa i povremene uzavrele strasti dok se piše na određene teme. To je, ipak, prihvatljiva cena ovog nadahnutog putovanja kroz istoriju jugoslovenske popularne muzike.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: