Neposlušne boje Srbije na Sandensu

„Neposlušni vole život i visoke intenzitete, vole nemoguće i huškaju jedno drugo na slobodu, ljubav i uzbuđenje. Neposlušni su morali da postanu filmski junaci jer im je u realnosti previše tesno.“

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Ponedeljak, 30.12.2013.

10:51

Default images

Jedan od najvažnijih hramova nezavisne filmske produkcije, filmski festival Sandens koji se svakog januara održava u američkoj saveznoj državi Juti, tek je 2013. godine u zvanični takmičarski program uvrstio i jedan film iz bivše SFRJ. Bio je to film „Krugovi“ Srdana Golubovića, reditelja dobro znanog američkim filmskim krugovima, koji je potom osvojio i specijalno priznanje žirija. Nema sumnje, valjano probijanje leda.

Možda vam ime Mine Đukić ne zvuči poznato. Bar za sada. Naime, ova mlada rediteljka nastavlja da brani boje Srbije na Sandensu, i to svojim debitantskim dugometražnim igranim ostvarenjem „Neposlušni“. Taj film takmičiće se sa još jedanaest ostvarenja iz celog sveta u sekciji „World Cinema Dramatic“, a tokom trajanja festivala, od 16. do 26. januara, biće prikazan pet puta.

„Krajem novembra su me pozvali telefonom i javili mi da je film pozvan na Sandens“, otkriva u razgovoru za B92 Mina Đukić. „Tokom leta sam imala priliku da film predstavim u Karlovim Varima u sekciji 'Work in Progress'. Tada je delove filma videla i Kim Jutani, jedna od selektorki Sandensa i kako joj se vrlo dopalo to što je videla, pomislila je da ukoliko i završna verzija filma bude imala duh koji je osetila iz inserata, misli da Neposlušni mogu da budu dobar film za Sandens. Izgleda da se nije razočarala ni ona ni preostalih 6 članova komisije i - film je primljen.“

Rediteljka „Neposlušnih“, koja je trenutno i gostujuća predavačica na SAE Institutu u Beogradu, ne skriva da joj je drago da je poziv stigao upravo od selektora Sandebs festivala, te da će „Neposlušni“ svoju svetsku premijeru imati baš u Juti.
Mina Ðukiæ
Sandens je vrlo ljubavan festival. Izuzetno se trudi oko filmova koje izabere, pruža im svu nužnu logističku podršku i želi da i nakon Sandensa film doživi bioskopsku i festivalsku distribuciju kakvu zaslužuje. Od trenutka kada su mi javili da je film pozvan, gotovo svakodnevno smo u kontaktu i dogovaramo se oko svih važnih detalja. Takav pristup filmu i autorima je plemenit i lep, čini da osećaš da je sve što si radio imalo smisla i da čiste motive i energiju neko prepoznaje, vrednuje i afirmiše.

Kroz nekoliko prepiski i razgovora otkriva nam da joj je drago da će se film predstaviti američkoj publici, jer, kako ona uočava, postoji razlika između evropskog i američkog prihvatanja filmova.

U SAD su zaista gladni toga da čuju kako je nešto nastalo, zanima ih to. Zanima ih kako nastaju stvari ovde, iako oni veruju da je budžet tog filma tri puta veći nego što jeste. Za razliku od njih, Evropa ima predrasude o svom istočnom delu. U odnosu sa Evropom, od vas se očekuje 'to i to'. Isporučite nam filmove te boje, tog ukusa i tog mirisa, jer vi to dobro radite. Tako se ponaša Evropa“, primećuje ona. „Ne kažem da u Americi nemaju predrasude, imaju, ali su to predrasude drugačije vrste. I ne odražavaju se na to kako percipiraju filmove. U Evropi je to malo zamorno. Sada ja dolazim iz Istočne Evrope i moj svet mora da bude prilagođen tome kako oni žele da moj svet izgleda. Mene to malo nervira. Hoću da imam slobodu da tumačim život. Ja vrlo dobro znam politički kontekst. Ali mogu i ignorisanjem političkog konteksta da dam vrlo dobru političku izjavu. Ne znači da moram poslušno da se obazirem na to što neko, ko ni ne zna kako je ovde, od mene očekuje da mu pričam jednu te istu priču.“

Ko su neposlušni?

Kada priča, Mina vas ne gleda u oči. Njen pogled je neposlušan. Uglavnom gleda u stranu i potpuno se zanosi u svojoj priči. Bar je tako slučaj kada priča o filmu, sve vreme držeći obe ruke u vazduhu, pokušava da docrta ono što možda rečima nije iskazala. Tolika zaslepljenost filmom s jedne, a opet na kvadrat racionalno posmatranje realnosti s druge strane, mogu biti posledica toga što su „Neposlušni“ delom njena autobiografska priča. Njen debitantski film nastao je, između ostalog, i kao aktivno ispitivanje sopstvenih postupaka i, kako kaže, odlazak na izvor brojnih problema i odluka. „Nepošlušni su dvoje ljudi koji smeju da idu izvan granica izvesnog i nametnutog. Dvoje ljudi koji su rasli i srasli jedno uz drugo, a moraju i da odrastu nekako. Neposlušni vole život i visoke intenzitete, vole nemoguće i huškaju jedno drugo na slobodu, ljubav i uzbuđenje. Neposlušni su morali da postanu filmski junaci jer im je u realnosti previše tesno.

Sve to je, dodaje ona, prožeto blago revoltiranim buntovnim odnosom prema svemu koji sredina nameće i na šta nas tera, bez mogućnosti da se proživi život onako kako svako od nas ponaosob možda želi. Tokom pripreme „Neposlušnih“ Mina je intenzivno čitala bitničku literaturu (Keruak, Barouz, Ginsberg) i iznova se vraćala stihovima Artura Remboa. Njen filmski rukopis razvijao se pod naletima inspiracije koju su izazvali radikalni raskidi sa tradicijom od strane američkih velikana tokom sedamdesetih godina prošlog veka (Frensis Ford Kopola, Terens Malik, Martin Skorseze...) i prvoborci francuskog novog talasa. Sve se to izmešalo, kaže, i ostavilo otisak na stvaranje „Neposlušnih“.
Snimanje filma trajalo je oko sedam nedelja, tokom leta 2012, sa malim dosnimavanjem kasnije. Kula je poslužila kao glavna pozornica, neke kulise je dao i Sombor, kao i brojni drugi vojvođanski predeli. Autentične filmske lokacije bile su svuda na dohvat ruke, jer kako smatra, Vojvodina još nije toliko istražena kroz domaću kinematografiju. Kako je teklo snimanje filma?

„Teklo je. Nismo dopuštali da prestane da teče. Bilo je burno, uzbudljivo, lepo, bolno, na trenutke i neizdrživo, hazarderski i neumoljivo. Puštali smo da nam se život dešava i da se i mi desimo u tom životu. Vajali smo od onog što smo u tom trenutku bili i osluškivali šta se oko nas dešavalo. Priroda je bila važnija od društva. Hana Selimović i Mladen Sovilj pre svega, a onda i ceo glumački ansambl i dobar deo kreativne ekipe (Bojan Pivaš, Đorđe Arambašić, Nikola Berček, Suna Kažić, Danijel Milošević itd.) su bili odani takvom pristupu i zahvaljujući njihovim energijama, ’Neposlušni ’su se desili.“
Mina navodi i kako joj je bilo značajno da kroz film ponovo izmisli prostore koji su obeležili njeno odrastanje. Tako su njena rodna Kula i Vojvodina postali svojevrsni junaci filma. Verovatno zbog toga nema nikakav strah od prikazivanja filma u svom rodnom mestu, a u planu je da se nakon domaće premijere predviđene za proleće, film prikazuje i u nekoliko mesta širom Vojvodine.

„Pokušala sam da čežnju, koja je dominantno osećanje koje sam imala tokom odrastanja tamo, zatalasam i pomešam sa senzacijama koje su se dešavale tokom snimanja filma. Vojvodina je na kraju postala neki fatamorganski prostor pun živih emocionalnih pejzaža, a mogla je samo da ostane odumirući arhiv uspomena iz detinjstva. Za potrebe filma smo scenografski oživljavali neke ruinirane objekte koji su mi u detinjstvu značili mnogo a sada su postali apokaliptična čudovišta. To igranje sa uspomenama, ličnim interpretacijama stvarosti i filmskom magijom u rezultetu izaziva situacije u kojima ljudi ne prepoznaju Vojvodinu kao prostor koji ih okružuje, već je doživljavaju kao nekakvu romansiranu bajkovitu sredinu. Emocija definiše lepotu.”
„Neposlušni“ su izašli iz producentske kuće „Kiselo dete“, koja je nedavno dala i veoma uspešan, nagrađivani debitantski film Nikole Ležaića „Tilva Roš“. Ipak, Đukić ne smatra da u rukopisu njenog filma i u rukopisu „Tilve Roš“ postoji nešto zajedničko. Zajednički je, kako kaže, stav i to je ono što što ih drži u istoj kući, gde će se truditi „da ’Kiselo Dete’ ostane neumoljivo i bezobrazno kada je to nužno, a duhovito i ljubavno uvek“.

„Film je veći od svih nas. On je univerzalan i ako je dobar, komuniciraće sa ljudima na različitim nivoima. Neko će komunicirati sa lepim pejzažima, neko sa likovima... ’Neposlušni’ nisu pravljeni da podilaze publici, već da huškaju publiku da oseti nešto više od onoga zbog čega je došla u bioskop, više od onoga što su očekivali od lenjog gledanja u bioskopu. Ja volim filmove koji mi to urade. Nevažno je da li su oni savršeni, važno je da su hrabri i da mogu da ti urade nešto, da te oduševe, postide, iznerviraju. Takvi filmovi se računaju.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

37 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

1 d

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: