Dušan Ristić: Ceremonija

„Početak jednog kraja i kraj jednog novog početka“.

Izvor: Piše: Vesna Radman

Četvrtak, 22.08.2013.

13:25

Default images

Domaće izdavaštvo, kako zakon profesije nalaže, praktikuje dve prilike za objavljivanje novih književnih dela: pred sajam knjiga i pre početka godišnjih odmora. Ovog leta, Plato nam je omogućio da se susretnemo s književnim prvencem pisca i dramaturga Dušana Ristića. Neko bi možda pomislio da je njegov avanturistički roman, "Ceremonija", smešten na obali Filipina, lako štivo idealno za čitanje na plaži, ali bi se prevario jer je "Ceremonija" mnogo više od zabave pod suncobranom.

"Ceremonija" prati tri priče čija je okosnica potraga za relikvijom Magelanove šake. Ove tematske linije dešavaju se na istom mestu, ali u različito vreme, tako da se međusobno prožimaju i konačno spajaju u jednu celinu. Ovakvu kompoziciju često ćemo sresti u savremenoj domaćoj književnosti toliko da polako počinje da se troši. Međutim, tri potpuno različita vremenska perioda, kao što su kolonizacija velikih sila, Drugi svetski rat i savremeno doba, daju ovim pričama istorijsku ravan. Različiti likovi počevši od španskih i portugalskih osvajača, američkog pilota i domaćeg crtača Ivana doprinose raznovrsnosti romana i pružaju nam drugačiju perspektivu posmatranja istih ili sličnih sudbina.

Žanrovsko određenje "Ceremonije" kao avanturističkog romana omogućilo je da, umesto jednog ili, bolje reći, tri glavna junaka, ulogu vodećeg lika preuzme put. Smestivši radnju na malo ostrvo u Tihom okeanu, pisac je svom romanu dao univerzalnu, čak mitsku osnovu, tako što različite životne tokove spaja u jednoj tački jedva vidljivoj na zemaljskim kartama. Ne samo što je putovanje postalo glavna tema, već je pogodno da pored fizičkog pomeranja s jednog mesta na drugo, roman dobije duhovnu crtu putovanja kroz sopstveni život, istoriju i vreme. Začinjene melodramskim elementima i obrtima svojstvenim sapunicama, "Ceremonija" prikazuje ljudsku potragu za svojim mestom, odnosno za sopstvom. Tema putovanja odnosno potrage jeste odlika romana 20. veka u tolikoj meri da danas postaje opšte mesto. Ristić je uspeo da ispliva iz pustolovnih klišea: u formi i brzini pripovedanja, roman koketira sa filmom, scene iz različitih epoha smenjuju se jedna za drugom, a samim tim i tačke posmatranja i stil pripovedanja. Klasične odlike avanturističkog romana poput lociranja junaka na mestu dalekom od kuće i prelaženje različitih, čak smrtonosnih, prepreka da bi se do cilja stiglo, omogućilo je piscu da se poigra sa likovima i njihovim diskursom. Kroz putopisne priče iz vremena kolonijalnih osvajanja, Ristić je umetnuo egzotične običaje lokalnih plemena i dodirnuo problematiku sukoba evropskog i azijskog, kulturnog i divljačkog. U drugom tematskom toku, zatičemo epistolarnu formu svojstvenu sentimentalnoj književnosti čemu ta priča i teži na početku, sve dok se radnja ne zahukta. U trećem sloju romana koji se bavi sadašnjicom, Ristić kombinuje tehnike pripovedanja iz prvog i iz trećeg lica i razigrava se u formi razmišljanja junaka. Određene slabosti dijaloga, koje doduše odgovaraju blago patetičnom zapletu, zanemarujemo svaki put kada se susretnemo sa pismima američkog pilota. Ispisana pod dejstvom lokalnog opijata, pisma pilota pokazuju majstorstvo u građenju karaktera i njegovoj unutrašnjoj promeni i zamišljena su kao duhoviti predah između ozbiljnog putopisa konkistadora i emotivno snažnog ljubavnog trougla.

Osim specifičnog govora i pisanja kao što su odsustvo interpunkcije, dvosmislene i zamršene celine i forma beležaka, Ristić je demonstrirao vandredni smisao za situaciju i na duhovit način uveo melodramski obrt. Od samog početka Ceremonije plutaju na melodramskim situacijama kao što su peripetije u kojima sudbina vodi glavnu reč, snažna fizička i emocionalna obeležja junaka i njihovi međusobni odnosi koji pokreću snažna osećanja kod publike. Sve se ovo može oceniti kao nižerazredno umetničko ostvarenje, ali se to čita, upija i voli. Snagu sapunskog zapleta o lažnim očinstvima Ristić je pokazao u romanu čak dva puta. Ono što se svakom iole obrazovanom čitaocu čini da više odlika vikend romana, ovde sasvim dobro funkcioniše i kako priča odmiče, čini se kao vrlo logičan obrt u radnji.

Naslov romana - „Ceremonija“ - pojavljuje se u kontekstu običaja sahranjivanja lokalnog plemena gde se radnja odigrava: „Ispostavilo se da tanajbanska plemena imaju običaj da svoje saveznike poginule u borbi sahranjuju u ceremoniji koja traje danima..telo se spaljuje na otvorenom moru ..i jedan njegov deo svečano se predaje njegovoj porodici ili saborcima i mi smo, kao takvi, imali obavezu da ga primimo.“ Kako se roman kotrlja ka kraju, tri različa narativna toka slivaju se u jedan kroz ceremonije predavanja relikvije koja se provlači kroz sve priče. Naslov dat u jednini, ne odnosi se samo na taj jedan svečani čin, već je to proces sahranjivanja odnosno opraštanja junaka sa svojim prošlim životom da bi konačno stupili u nov. Kroz epilog koji rekonstruiše i anticipira scene iz života likova i putanju motiva, pisac zatvara krug priče koji se odigravao vekovima i daje nagoveštaj novog i možda lepšeg života.

U samom naslovu pretenciozna i svečana, "Ceremonija" u egzotičnom ambijentu spaja egzistencijalna pitanja s akcijom, trilerom i ljubavnin zapletom. One nas bacaju s jednog kraja sveta na drugi, iz jednog istorijskog perioda u savremeno doba, tako da se u njima gubimo. Možda će neko zbog dinamike radnje i pripovedanja i melodramskih obrta ovaj roman oceniti kao lako štivo koje naročito godi ženskom delu publike, ali je izbor književnih sredstava i način vođenja priče obezbedio "Ceremoniji" status mnogo viši od još jednog romana za plažu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: