“Psihologija kreativnosti”: Šta je to kreativnost?

Knjiga “Psihologija kreativnosti” autorki Tijane Mandić i Irene Ristić, u izdanju Instituta za pozorište, film, radio i televiziju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, predstavljena je u sredu uveče u Novoj Iskri.

Izvor: Piše: Jelena Radenoviæ

Četvrtak, 30.05.2013.

11:20

Default images

Povodom objavljivanja knjige organizovan je razgovor u kome su, pored autorki, učestvovali Milena Dragićević Šešić, Mileta Prodanović i Bojana Škorc, a moderatorka razgovora je bila Ana Maria Rossi.

Kreativnost je reč koju danas možemo čuti na svakom koraku: ona je kreativna, to je veoma kreativno rešenje, čak je i Evropska komisija predstavila program pod nazivom “Kreativna Evropa”, koji je predviđen za kulturni i kreativni sektor u periodu od 2014. do 2020. godine. Kreativnost je danas stavljena u službu ekonomije i sve se “više, češće i čvršće vezuje za tržišne potencijale”, a oni koji najviše koriste reč kreativnost su menadžeri u marketinškim agencijama. U uvodu knjige stoji: “Prostom pretragom, Google danas evidentira 195 miliona stranica, na kojima reč “kreativnost” pronalazi svoje mesto”. Kreativnost je danas zloupotrebljena i postala je “sredstvo za nešto”, kaže prof. dr Bojana Škorc i dodaje da je pogrešno definisana i da se loše tumači “za šta nam ona treba”, jer čim definišemo ono za šta nam treba, kreativnost beži…

Šta je zapravo kreativnost?

Na samom početku razgovora profesorka dr Milena Dragićević Šešić je istakla da je pitanje kreativnosti – ključno pitanje savremenog sveta i da se, nažalost, ne podstiče na sistemski način. Takođe je naglasila da je knjiga pored studenata, “zanimljiva svim ljudima koji misle o svetu u kome žive i načinu na koji oblikujemo svet koji nas okružuje”. Posebno je važno što knjiga postavlja sedam ključnih pitanja (jer je u naučnom radu najteže postaviti ključno, istraživačko pitanje) i što, pored istorijskog i teoretskog osvrta na pojam kreativnosti, sadrži rezultate empirijskih istraživanja autorki. Knjiga takođe sadrži zadatke, misaone vežbe koje treba da razbude čitaoca i inspirišu ga na razmišljanje i postavljanje novih pitanja.
Na pitanje koji je osnovni motiv za nastanak knjige prof. dr Tijana Mandić odgovara da je funkcija knjige da se pronađu faktori koji poboljšavaju kreativnost, kao i da se edukuju nastavnici i profesori koji učestvuju u procesu kreativnosti.

“Ja živim, radim, bavim se umetnicima trideset i nešto godina. Kada sam došla na Akademiju oni su imali knjigu Rota i Radonjića “Opšta psihologija”. Naravno ne želim da kažem ništa negativno o knjizi, ali to nije dovoljno i nije bilo specifično za tu populaciju. Zato sam ja njih osluškivala, šta treba glumcima, šta treba menadžerima, šta treba kamermanima itd. Radila sam neka istraživanja dugo, koleginica je radila svoja, a onda smo se upoznale i počele da radimo udarno, bez ikakve pomoći i finansijskih sredstava. Znači to je sve bilo posle časa, posle svega, za svoju dušu. E onda smo napravili predmet na doktorskim studijama i onda su utrčali studenti kao ogromna motivacija. Jako puno studenta su bili subjekti u istraživanju”.

Da li je kreativnost jedna od najvažnijih tema u psihologiji?

“Jeste, ta neka prava, autentična ljudska kreativnost koju treba negovati od škole znači trebalo bi da postoji svuda. Užasno je važno da li vas neko podržava ili ne, recimo države koje najviše potkrepljuju kreativnost i psihološki, ali i finansijski su Izrael i Južna Koreja. To je njima jedan od državnih prioriteta, kultura. Ovo je sve urađeno volonterski”.

Da li postoji definicija kreativnosti?

“Ne postoji jedna definicija. Zato smo celu stvar prikazali problematizovano znači postoji mogućnost debate ovih i onih. Postoje ljudi koji insistiraju na tome da postoji kreativni produkt, koji je cenjen od eksperata kao kreativan, onda postoje ljudi koji kažu da postoji proces koji je vrlo bitan i ljudi koji govore da postoji individua koja je kreativna. Znači ne postoji jedna definicija, jedno celo poglavlje problematizuje upravo to i svaki naš student kad krene da čita će se opredeliti za neku definiciju i onda postavljati hipoteze i proveravati. Meni je drago što to radimo tako da ne čitamo samo šta su radili u Njujorku ili šta su druge kolege uradile. Naravno, čast onima ispred nas, ali nije isto jedan glumac iz Los Anđelesa i jedna glumac iz Beograda. Ne kažem ni da težimo istim ciljevima, ali smo prosto srećni što su studenti to tako toplo podržali, na kraju konkretno dekan koji nam je pomogao da izađe ova knjiga. Ta podrška nas je ponovo motivisala”.

Može li se uticati na kreativnost?

“Mi verujemo da može. MI već baratamo poulacijom koja je na neki način kreativna, da li se to može još stimulisati ‘da’, naš odgovor je ‘da’ i zato mislimo da će jedno od istraživanja odavde pomoći kako da na našem Fakultetu pospešimo kreativnost glumca, menadžera , režisera”.

Ovo vam nije prva zajednička knjiga, da li je teško pisati knjigu zajedno sa nekim?

“Prvo sam pisala sa Dejanom Mandićem, on je psihijatar i nekako je bilo lakše u smislu da smo oboje bili kliničari, mada je on o muškarcu pisao kako je on hteo, a ja sam pisala kako sam ja htela i tu smo se razišli. Ovog puta je bio jedan umetnik koji je školovan kao pisholog i jedan psiholog. Bilo je nekih rasprava, međutim, imamo zajedničku, da je nazovemo humanističku poziciju. Imale smo je i pre nego što smo počele, imamo tu bazu i verovanje u psihološka izučavanja igre, dečje igre i imale smo dovoljno zajedničkih tačaka i zajedničku bazu da se dogovorimo oko bilo kog konflikta”.
Autorka dr Irena Ristić je istakla da je kreativnost možda poslednji resurs koji mi posedujemo. Ona je takođe naglasila da veruje u "grupnu kreativnost", a šta to znači?

“Mislim da je sledeći stepen koji ćemo mi nužno osvojiti naša sposobnost za grupnu kreativnost. Mi već imamo tu sposobnost, prirodno nam je data, pitanje je koliko smo se pod ovim raznim društvenim pritiscima odrekli i odustali od te sposobnosti. Ja lično verujem da je to važno i da je solidarnost tek tema o kojoj ćemo pričati kada je u pitanju razvoj kreativnog potencijala čoveka”.

Kako kaže Irena Ristić, grupa je zapravo neka vrsta “anticipacije buduće publike”. Za šta nam zapravo služi grupa?

“(Mi) Jedni bez drugih teško da bismo došli do ideja i pretresli sve one informacije koje čuvamo u dugotrajnoj memoriji i do kojih možemo da dođemo samo u sudaru ili susretu sa drugim ljudima, čak i kada se sa njima ne slažemo, što je čak nekako zanimljivije kada postoji neka vrsta kognitivne raznolikosti u grupi, kada na različiti način razmišljamo, kada imamo različit background, različite vrednosne sisteme, obrazovanje, mi tu u toj kognitivnoj reznolikosti možemo da dolazimo do inovativnih i dragocenih, vrednih rešenja u kreativnom smislu. Naravno da grupa može i da blokira, da donosi neku vrstu šumova u komunikaciji, konflikti umeju da budu neprijatni, ali ukoliko se iskoriste svi potencijali grupe ona svakako može mnogo više nego što svako od nas može pojedinačno. Mi zapravo ne možemo da proizvedemo sami ono što možemo u grupi”.

Na kraju, evo uputstva za čitanje knjige “Psihologija kreativnosti”: “Knjiga se može čitati redom ili na preskok, podvlačiti ili dopisivati, u skladu sa navikama i ličnim preferencijama svakog čitaoca. Ako se na marginama pojave nova pitanja, onda je ona ostvarila svoju svrhu”…
O AUTORKAMA

Dr Tijana Mandić je klinički psiholog i psihoterapeut. Osnovna polja njenih istražavanja su psihoterapija i kreativnost. Sem psihoterapijske prakse, vrlo je aktivna u edukaciji psihoterapeuta i dramskih umetnika. Kao sto se neumorno zalagala za uvođenje transakcione analize i komunikologije u naše nastavne programe, tako se sada zalaže za psihologiju kreativnosti. Objavljuje članke i aktivno je prisutna na mnogim internacionalnim kongresima. Autorka je knjiga Komunikologija. Psihologija komunikacije (2003), Psiho samo za nas (2008), Ljudsko ogledalo (1993), Menjati se a ostati isti (1990), i Telesna sudbina (u koautorstvu sa Dejanom Mandićem, 1991). Predaje psihologiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u zvanju redovnog profesora, a svoja istraživanja već godinama izvodi u saradnji sa Adlerovim institutom u Njujorku.

Irena Ristić je diplomirala pozorišnu režiju, magistrirala psihologiju, doktorirala u oblasti psihologije umetnosti i završila specijalizovanu edukaciju iz oblasti psihodrame. Svoje umetničke i naučne radove predstavila je na većem broju festivala, konferencija i naučnih skupova, u zemlji i van nje. Autorka je studije Početak i kraj kreativnog procesa (2010), kao i više objavljenih naučnih radova. Jedan je od osnivača grupe Hop.La!, i docent na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. U poslednjih nekoliko godina, posvećena je istraživanjima kreativnosti i umetničkim eksperimentima, među kojima su ostali zapaženi: Nepar (REX, 2012), proces_K (KC Grad, 2011), Apetit (57. BFDKF, 2010), Soba malih strahova (REX, 2009), Saga (CZKD, 2006), Obdukcija (MSUB, 2005), i dr.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: